"Mislim da pravo pitanje koje treba postaviti je zašto se ne vratiti, a odgovori su tu očigledni, razumljivi i viđeni već mnogo puta; manjak perspektive i prilika za profesionalnim usavršavanjem te općenito loša situacija u politici i društvu".
"Zovem se Jusuf
Ramić i rođen sam 1985. god u Brčkom. Otac
je inžinjer mašinstva po zanimanju, ali se bavio politikom prije
rata do neposredno poslije završetka. Mati je profesor hemije po
zanimanju. Možda je činjenica da oboje
imaju obrazovanje iz prirodno – tehničkih
nauka uticala na to da se i kod mene dosta rano pojavila sklonost ka
matematici".
Tako počinje priča još jednog
genijalca, ponosa Bosne i Hercegovine.
Jusuf je skroman, jednostavan,
ali i uporan i samosvjestan.
Brojna takmičenja i nagrade
“Učestvovao sam na
mnogim takmičenjima i osvajao brojne nagrade u osnovnoj i
srednjoj školi, što je kulminiralo bronzanom medaljom na internacionalnoj olimpijadi
iz matematike u Tokiju 2003. Nekako po inerciji je to uticalo na odluku i
ambicijama za daljim usavršavanjemu ovoj nauci.
U tom periodu sam imao
tu sreću i čast da upoznam Mahira Hadžića, poznatog bh. matematičara koji
je trenutno profesor na UCL u Londonu, pa sam kroz njegove preporuke i
savjete odlučio studirati matematiku na Bečkom Univerzitetu
i i završio sa (skoro) svim jedinicama (desetkama), a zatim
nastavio školovanje na doktorskom studiju na Univerzitetu u Cirihu”, priča
dalje.
Dokorat mu je bio iz teorije
minimalnih površina, oblasti matematike koja se nalazi na presjeku
nekoliko matematičkih disciplina poput diferencijalne geometrije,
parcijalnih diferencijalnih jednačina i teorije mjera. “Grubo rečeno,
bavi se matematičkom apstrakcijom i formalizacijom problema prvobitno inspiriranog
fizikom, a koji se tiče pitanja postojanja minimalne površine
(one koja ima najmanju izračunatu površinu) koja je zadana određenom
fiksiranom granicom ili konturom.
Takve objekte je moguće
matematički opisati i generalizirati na višedimenzionalne prostore i
neeuklidske geometrije, čime dolazimo do pitanja egzistencije (da li uopće
postoji površina sa zadatim uslovima) i regularnosti (koliko “glatka” je takva
površina).
Odgovori na ta pitanja su
izrodili jednu naročito plodnu matematičku disciplinu koja se proučava već 250
godina, još od pionirskog rada Lagrangea.
Šta ja to radim?
Teško je konkretno laički
opisati, ali jedan od takvih generalnih rezultata koji se tiču egzistencije i
regularnosti, u specifično zadatim uslovima, sam i ja uspio izvesti tokom svog
doktorata.
S obzirom da se radi o
objektima koji se dosta prirodno pojavljuju u mnogim varijacionim problemima,
minimalne površine imaju mnogo aplikacija u matematici ali i u matematičkoj
fizici (generalna teorija relativnosti, fazne transformacije, itd)”, pokušava
objasniti to što je radio i radi.
Jusuf se prisjeća da je negdje
sredinom svog doktorata shvatio da ne posjeduje više tu strast za rješavanjem
zakučastih i suviše apstraktnih matematičkih problema kao mnoge od njegovih
kolega. Shvatio je da je bilo vrijeme za nove izazove.
Odlučio se za konkretno – da se
okuša u praktičnim primjenama znanja koje posjeduje.
“Tu su se kao prirodni
kandidati nametale kvantitativno usmjerene industrije (finansije, IT).
Odmah sam počeo raditi na
razvijanju potrebnih vještina, ali sposobnosti analitičkog rezonovanja i
poznavanje statistike su mi bili glavni aduti zaslužni za to da sam po
završetku doktorata bez većih problema dobio par ponuda za posao u Njemačkoj.
Prihvatio sam ponudu u
jednoj velikoj firmi koja pruža usluge konsaltinga u finasijskoj
industriji, gdje sam radio 2 godine prije nego sam se vratio u BiH”.
Tu Jusuf zastaje.
Stisnuo sam zube...
Zacakljenih očiju on
objašnjava novi “izazov” na koji je – za njega – nenadano naišao:
“Često me pitaju zašto sam se vratio, ali
mislim da mene kao i mnoge naše ljude koji
su otišli silom prilika vani ta želja da budu u svojoj rodnoj
zemlji, u blizini svoje porodice i prijatelja nikad nije u
potpunosti napustila. Prema tome, mislim da pravo
pitanje koje treba postaviti je zašto se ne vratiti, a
odgovori su tu očigledni, razumljivi i viđeni već mnogo
puta; manjak perspektive i prilika za profesionalnim usavršavanjem te općenito loša situacija
u politici i društvu.
U takvim uslovima, donekle je
jasno da takva
odluka jednostavno ne može ići bez određenih kompromisa.
To je jednim dijelom
razlog moje odluke tokom doktorata da nakon završetka studija
napustim akademiju i zaposlim se u industriji, znajući da mi je time više
vrata otvoreno.
Ipak,
svakodnevno prateći političku i ekonomsku situaciju u zemlji,
bilo je sasvim jasno da neki povoljan trenutak za
povratak nikad neće nastupiti, da je jednostavno potrebno
donijeti odluku i riskirati”, kaže on.
Navodi i da mu je posao u
Njemačkoj bio i neki vid osiguranja kroz prethodno radno iskustvo ukoliko
bi odlučio da je povratak u BiH greška.
Vratio se, ipak, prije neke
2,5 godine.
“Do sada ni u jednom trenutku
nisam ozbiljno zažalio svoju odluku.
Trenutno radim u oblasti data
science i mašinskog učenja za jednu američku firmu
baziranu u Silikonskoj Dolini. Vrsta problema i posla kojim se bavim
je čak mnogo zanimljivija, zahtjevnija i dinamičnija od svega što
sam radio tokom svog posla u Njemačkoj.
Naravno, ovaj period nije bio
bez svojih
izazova. Itekako je teško svjedočiti apsurdima i
nepravdama kojima smo često izloženi u ovoj državi, a
biti nemoćan da ih promijeniš. Moj način kako da
se izborim sa tim je da utičem na ono što mogu promijeniti –
svoje okruženje.
Od povratka sam radio u IT
industriji, a jednu godinu sam čak i
predavao matematičke predmete na ETF-u u Sarajevu. Za ovo
vrijeme sam upoznao čak četiri doktora nauka koji su doktorirali na
univerzitetima u inostranstvu i odlučili se vratiti u BiH, a da ne spominjem
brojne kolege, studente, prijatelje i poznanike koji bi sa
svojim znanjem, pameću i iskustvom mogli ostvariti uspjeh bilo gdje u
svijetu.
Ubijeđen sam da kada
bi većina ljudi u
ovoj državi imali razmišljanja i stavove kao neki od tih
ljudi, nema tog sistema i politike na svijetu koji
bi nas mogli sputavati. Nažalost, naš sistem je takav
da usmjerava ljude ka drugačijim vrijednostima.
Imam dojam
da, suočeni sa egzistencijalnim pitanjima i divljom ekonomijom, mnogi
mladi ljudi u potrazi za stabilnošću teže ka zaposlenju u javnom
sektoru, umjesto ka istraživanju i ispunjavanju
svojih kreativnih ambicija i potencijala”,smatra Jusuf.
Obrazovanje koje inspirira
Ogromne nade polaže u
obrazovanje:
“Mislim da, ukoliko će biti ikakve promjene, ključ leži u
obrazovanju. Politika i sitni interesi su uveliko zarazili i obezvrijedili
sistem visokog obrazovanja, ali i u
takvim otežanim uslovima postoje akademski radnici koji
ostvaruju naučne rezultate i inspiriraju naraštaje
studenata. A da ne spominjem da trenutno po svijetu postoji
takvih stručnjaka i naučnika porijeklom iz BiH od kojih
neke i lično znam, da kada bi se barem neki od
njih odlučili vratiti u BiH, uz naravno preduslov da im se osiguraju
uslovi za ostvarivanje profesionalnih ambicija i pruži prilika za
dostojanstven i prosperitetan život, da većina bh. studenata ne
bi imali ni potrebu za studiranjem vani jer bi imali priliku za vrhunskim
obrazovanjem upravo ovdje.
Obrazovanjem koje bi ih
inspiriralo i koje ne bi posmatrali samo kao sredstvo uspinjanja ekonomske i
društvene ljestvice što je trenutno kod nas posebno izraženo, nego kao i
sredstvo ličnog napretka i duhovnog obogaćivanja.
Takav pomak u percepciji je
trenutno mnogo lakše ostvariti vani, stoga mislim da bi oni studenti koji su u
mogućnosti trebali barem dio svog školovanja završiti vani, a da onda ako se
već ne odluče vratiti barem na neki način pokušaju primijeniti svoje znanje i
iskustvo u našoj državi. Svaka gesta, ma koliko se činila beznačajna je način
kako se mijenja sistem, a jedino tako imamo šansu za izgrađivanjem boljeg i pravednijeg društva”,
zaključuje Jusuf Ramić.
(Ova priča je dio serijala #PonosBiH, o uspješnim mladim ljudima iz Bosne i Hercegovine. Serijal predstavlja politicki.ba uz podršku kompanije BH Telecom.)
