"Bio je to put od trnja do
zvijezda" prisjeća se Berina svojih školskih početaka.
Rođena u Brezi, od oca IT stručnjaka i
majke domaćice, ona je vrlo brzo postala svjesna da njen dječiji san da liječi
ljude mora biti ostvaren van domovine.
"Maštala sam kao mala da budem
ljekarka. Spletom okolnosti došla sam do Prirodno-matematičkog fakulteta, gdje
sam diplomirala na Odsjeku za biologiju i genetiku. Već na drugoj godini sam
uspjela otići u inostranstvo - studentskom razmjenom obrela sam se u Bolonji,
što je bio temelj mojih konekcija s Italijom.
Odmah sam sebi rekla da će to biti i moj
test kako se snalazim u inostranstvu. I odlično sam prošla.
Odlučila sam da, nakon diplomiranja na PMF-u, tražim stipendiju za magisterij. Aplicirala sam za full master stipendije i dobila na Politehnickom univerzitetu u Ankoni gdje sam magistrirala, a potom sam dobila i stipendiju za doktorat.
To dovoljno govori i o tome kakav sam bila student.
Doktorat sam završila i sada pišem tezu", priča Berina.
Napominje i da naš razgovor realizira u vrijeme dok se pakuje - ide u Torino gdje će raditi kao istraživač u polju onkologije nastavljuci svoj rad na tumoru gusterače.
"Naš sistem, pogotovo za prirodne nauke, trajno me udaljio od BiH. On nije dovoljan da bih ostvarila ono što sam htjela biti", dodaje.
Pojašnjava i da je magistrirala u Ankoni na molekularnoj biologiji.
Usmjerila se potom na onkologiju i doktorat uradila iz biomedicinskih nauka.
"Onkologija je jedno od najzahtijevnijih područja medicine. Nema nikog od nas da mu u porodici ili bližem okruženju nije bilo nekoga ko je imao onkoloških problema. Dijagnostika i terapija nije (bila) dovoljno razvijena.
U onkologiji ima toliko stvari koje se još moraju istraživati, otkrivati...
Moj san kao djevojčice realizirala sam tako što sam shvatila da se bolesnim ljudima može pomoći i na drugi način, osim da ste ljekar i brinete o njima.
Sada je moj put, moja misija da ljudima pomažem tako što ću kroz naučni rad pomagati da medicina napreduje", priča Berina.
Kaže da je fokusirana na rak gušterače, konkretno duktalni adenokarcinom gusterače.
"To je jedan od najgorih tumora i dijagnoza, sa najvećom stopom smrtnosti i veliki je izazov raditi na takvoj patologiji. Težina ovog kancera leži zapravo u njegovoj visokoj stopi metastaziranja čak i kod pacijenata koji su bili operisani, dakle gušterača se potpuno odstrani, ali se bolest vrati sa metastazama vrlo brzo.
Na svoj doktorskom projektu sam radila na otkrivanju načina stvaranja tih ranih metastaza te kako, u budućnosti, razlikovati pacijenta koji je zaista kandidat za hirugiju.
Istraživanja su završena prije par sedmica.
Narednog mjeseca nastavljam raditi na ovom tumoru kao post-doc istrazivač na Institutu u Torinu", nastavlja Berina svoju priču.
Upitana šta bi istakla kao svoje uspjehe tokom školovanja vani, ona je prvo zašutila.
"Pandemija koronavirusa uskratila nam je prilike da prisustvujemo konvencijama i kongresima.
No, uspjela sam objaviti šest ili sedam publikacija u uglednim naučnim časopisima. To je za mene veliki uspjeh, neko prepoznaje vrijednost urađenog", kaže.
Berina ističe da je u Italiji formirala porodicu.
"Ali i bez toga, u BiH se ne bih vratila jer nikada ne bih mogla raditi ono što ovdje radim.
Jednostavno, nema ni prostora ni ustanova.
Žao mi je da je tako.
Ovdje moram ispričati i jednu nedavnu dogodovštinu.
Spadam u one koji bi, barem, rado održali neko predavanje, prezentaciju studentima o tome šta radim. Mislim da bi to bi moglo biti vrlo interesnanto za studente molekularne biologije, genetike, pa i medicine...
No, naše su ustanove - takav mi je dojam - vrlo zatvorene.
S PMF-a je otišlo dosta uspješnih studenata.
Koliko znam, a u kontaktu sam s većinom njih, nikada niko od nas nije bio pozvan da bude gost i na našem matičnom fakultetu održi bar prezentaciju.
Postoji jedna Facebook grupa. I tu se raspravljalo i o tome zašto se ne priznaju diplome biologije sa stranih univerziteta.
Dobili smo vrlo negativan feed back od profesora, naime rečeno nam je da smo mi "pobjegli" i da nas ne treba ticati šta se dešava u BiH.
To je, dakle, sasvim jasna poruka da nemamo šta tražiti.
A ja nisam pobjegla niodčega, jer mi ništa i nikada nije ni ponuđeno", govori Berina.
Ona i iz tog detalja izvlači pouke ukupnog stanja u BiH.
"Zamjeram našim ljudima, mojim kolegama koji su ostali - pasivnost, zamjeram prihvatanje situacije kao datost- 'tako je i tako mora ostati'.
Pomirenje s tom vrlo nesretnom situacijom za mene je neprihvatljivo.
Pojedinici koji i pokušavaju nešto promijeniti ne nailaze na podršku. Okolina je takva, a ja se s time ne mirim, niti to prihvatam.
Fatalizam nije moja osobina", zaključuje Berina.
(Ova priča je dio serijala #PonosBiH, o uspješnim mladim ljudima iz Bosne i Hercegovine. Serijal predstavlja politicki.ba uz podršku kompanije BH Telecom.)
.jpg&w=3840&q=75)