Dinkin put do svjetskih vrhova

Master program je jedan od Erasmus Mundus Master Joint programa koji uključuju više univerziteta i smjerova. Studira se u par zemalja i pri završetku se dobije diploma izdata od strane tih univerziteta. 

Za Dinku bolje nema! 

„Studirala sam u L’Aquili, u Italiji i u Hamburgu, u Njemačkoj. Tokom tog programa sam dijelila sobe, stanove, suze i smijeh sa ljudima iz cijeloga svijeta. 

Neki od njih su mi najbolji prijatelji i dan danas, a velika većina mi je pomogla da napredujem i lično i profesionalno. Riječju, obogatili su moju ličnost i život. Iako puno pričam, često mi nedostaje riječi da opišem zahvalnost i sreću što sam bila dio ovog programa. 

Kako sam na ETF-u najviše voljela predmete iz matematike, informatike i biomedicinskog inženjeringa, odlučila sam završiti smjer matematičkog modeliranja u prirodnim naukama. 

Master program je bio izazovan zato što je interdisciplinarni i što je često uključivao oblasti o kojima nisam imala prilike da slušam i učim na ETF-u. Istovremeno je bio privlačan, jer sam imala priliku da učim o svemu za šta sam istinski zainteresovana i to kroz metode koje se mnogo razlikuju od onih na našim univerzitetima. Erasmus Mundus Master Joint programi su često organizovani na način da nas pripremaju bolje za nastavak školovanja odnosno istraživačke poslove, a ne toliko za rad u industriji“, „veze“ ona dalje. 

Riječi sustižu jedna drugu. Iz Dinke „sipa“ i naprosto se jasno vidi osjećaj ponosa i zadovoljstva... 

„Rad u nauci, sa svim vrlinama i manama, upoznavala sam posmatrajući rad tadašnjih kolega, od kojih su mnogi izuzetni naučnici i istraživači. Pri završetku mastera sam aplicirala na mnoge doktorske studije kao i na neke istraživačke poslove. Kako nisam odmah dobila ponudu, a viza u Italiji mi je isticala, odlučila sam da se preselim kod brata u Beč i upišem još jedan master, sada na Tehničkom Univerzitetu u Beču - biomedicinski inženjering. On je tada završavao master na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Beču. 

Ovdje se može postaviti pitanje zašto se nisam vratila u Bosnu? Trebalo mi je manje od dvije godine života u EU da shvatim da ja nikada neću moći iskoristiti svoj puni potencijal u zemlji poput naše. Da bi neko sa unutrašnjim glasom Kalimera mogao cvjetati potreban mu je sistem koji funkcionira na pravi način, sistem koji podstiče individualni rast na koliko toliko istim osnovama za sve ljude. 

Odlazak u Sarajevo me je naučio da ne mogu cvjetati u mentalitetu malog mjesta, odlazak u Italiju i Njemačku me je naučio da ne mogu cvjetati u korupciji i toksičnosti na kojoj je sistem u BiH utemeljen. Jednostavno kad ulažeš ogroman trud i vrijeme u sopstveni rast i razvoj, ne možeš dozvoliti da stvari koje dominantno utiču na tvoj lični život i karijeru, budu van tvoje kontrole i vrlo često vezane za sve drugo samo ne za tvoje lične kvalitete. Iako je italijanski sistem pun mana, a Norveška, zemlja u kojoj trenutno živim, treba da bude svjetski prvak u mentalitetu malog mjesta, ja moram živjeti tamo gdje se ide u zatvor kada se automobilom usmrti djevojka dok prelazi pješački prelaz na zeleno, kada se za radijatore vežu djeca sa smetnjama u razvoju ili kada se nožem izbode dječak u tramvaju“, priča. 

Isijava iz nje jedna čudna mješavina ljutnje i zadovoljstva. 

Čovjek bi rekao da nije i nikada neće preboliti to što država u kojoj je rođena, nije mjesto gdje se može ostvariti. No, isto tako, njen uspjeh je njen put da se zahvali za sve dobro što je i u BiH dobila, ali i naruga za naneseno zlo i nepravdu.   

„Kao što sam spomenula, prije Norveške sam provela neko vrijeme u Beču. Nakon što sam odslušala prvi semestar na Tehničkom Univerzitetu dobila sam poziv da dođem u Bergen, u Norvešku, na intervju za doktorske studije. 

Projekat na koji sam aplicirala je također bio finansiran od strane Evropske komisije. Zvao se MiND i jedan je od Marie Skłodowska-Curie akcionih projekata. Uključivao je više od deset evropskih univerziteta i zapošljavali su 15 doktoranata. Moj projekat unutar te mreže je bio vezan za statističku obradu genetskih podataka u sferi psihijatrijskih poremećaja. Idealna prilika da objedinim ljubav prema matematici, informatici i biomedicini. 

Prihvatila sam ponudu i započela istraživačku karijeru na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Bergenu“, prenu nas Dinka iz razmišljanja nastavljajući svoju priču. 

„Često u šali kažem da na temu tog dijela mog života, od početka doktorskih studija pa do njihovog kraja, mogu napisati još jedan doktorat. Da vas ne bih puno opteretila, reći ću samo da je put bio trnovit i mračan, i da je kiša padala 300 dana godišnje. 

Zbog internacionalnog iskustva nisam nikada imala probleme integracije u novu sredinu.

Lahko stičem poznanike i prijatelje, pa je to bio slučaj i u Bergenu. 

Ljudi iz različitih kultura bili su dio mog svakodnevnog života i rada u Bergenu. 

S druge strane, doktorat je bio izuzetno zahtjevan. Ja sam započela projekate koji objedinjuju par naučnih oblasti, između ostalog psihijatriju i molekularnu biologiju, s kojima se nisam susretala prije. 

Iste te oblasti su dale određeni šarm matematici i informatici zbog kojih sam prvobitno i aplicirala na ovu poziciju. 

Odluka da istražujem mentalno zdravlje dok koristim znanje i vještine koje sam stekla na elektrotehničkom i matematskom fakultetu je nešto čime se možda i najviše ponosim. 

Na osnovnim studijima i na masteru sam se često pitala da li je ovo zaista nešto što bih voljela da radim cijeli život. 

Znate, ja sam iz one razmažene generacije koja mora da radi ono što voli, ne samo ono što plaća račune. 

Na doktoratu, iako je bio daleko najteži period u mom životu, svaki dan sam imala sve jači osjećaj da sam stvarno pronašla zvanje. 

Također, svaki dan sam imala sve jači osjećaj da Bergen nije za mene. Malo mjesto i jak mentalitet istog, sve ono od čega bježim još od svoje šesnaeste godine. Nadam se da će me jednog dana politicki.ba pozvati da pišem isključivo na temu života u Norveškoj, a do tada ću reći da sam se 4.12.2020, poslije odbrane doktorskih studija i selidbe u Oslo ponovo rodila“, kaže kroz smijeh. 

Sada radi ono što malo ko može ostvariti - postdoktorski program na Institutu za psihologiju pri Univerzitetu u Oslu. 

„Obrađujem genetske i epigenetske podatke i istražujem psihološki razvoj djeteta kao i sve faktore u sredini koji zajedno sa biologijom utiču na psihološki razvoj djeteta. 

Deceniju i po školovanja i izgradnje sebe kao ličnosti me dovelo na sjever Evrope kako bih predavala studentima na fakultetu na koji nisam nogom kročila do tada. 

I da moram sve ponovo, vjerujte da ništa ne bih mijenjala. 

Život u inostranstvu me naučio da mentalitet malog mjesta nije samo u Maglaju ili u Bosni. 

Možda je čak i više izražen u zemljama poput Norveške. 

Također, naučio me je da potpuni stranci iz Irana, Nigerije ili Meksika mogu u kritičnim situacijama pomoći više nego najbliža familija u BiH. Potvrdio mi je da je ljepše ako ne i neophodno živjeti u državi gdje se poštuje red i zakon. I za kraj, pokazao mi je da nema te države, sredine ni škole u kojoj neće iz mene galamiti Kalimero. 

Ali je jako bitno biti na pravoj strani historije pri svjedočenju nepravde. 

Jer kada radite mnogo i pravedno, kada nikome niste dužni za svoj uspjeh, tada vas pozovu iz politicki.ba i kazu “Dinka, molim te piši iskreno i bez političke korektnosti”, pa završite u kategoriji ponos BiH kao naučnica u Norveškoj kojoj je odlazak iz domovine jedna od boljih životnih odluka“.

(Ova priča je dio serijala #PonosBiH, o uspješnim mladim ljudima iz Bosne i Hercegovine. Serijal predstavlja politicki.ba uz podršku kompanije BH Telecom.)