O naučnim uspjesima bh.
matematičara dr. Irfana Glogića, trenutno postdoktoranta na Univerzitetu u
Beču, u svjetskoj naučnoj zajednici odavno se zna, iako sam, o sebi, rijetko u
javnosti govori.
Završio je Prirodno-matematički
fakultet u Sarajevu, gdje je stekao i diplomu magistra nauka, nakon čega je
doktorirao na presižnom Ohio State
University u SAD.
Za istraživački rad u okviru svoje
doktorske teze univerzitet mu je dodjelio najprestižniju nagradu koja se
dodjeljuje doktorantima u SAD-u, takozvanu „Predsjedničku stipendiju“.
Onim koji prate matematička naučna
postignuća u svijetu, poznato je da je Glogić za vrijeme doktorskog studija
riješio matematički problem kojim je napravio značajan progres u naučnoj
oblasti kojom se bavi.
Irfan je rođen 1988. godine u
Sjenici, u Sandžaku, gdje je završio i osnovnu školu.
Tu je, kaže, i počelo njegovo
zanimanje za matematiku gdje je na državnim takmičenjima postizao značajne
uspjehe.
„Tada sam dobio stipendiju za
školovanje na Tursko-bosanskom koledžu u Sarajevu gdje sam došao sa 14 godina.
Kao srednjoškolac išao sam na
matematička takmičenjima svih nivoa u BiH.
Dva puta sam bio član tima BiH na
svjetskoj matematičkoj olimpijadi za srednjoškolce, odakle sam 2006. godine u
BiH donio bronzanu medalju, koja je ujedno i prva medalja sa matematičke
olimpijade za moju školu. Uslijedio je studij u Sarajevu, zatim master, a potom
doktorat u SAD. Danas shvatam šta znači proći sve te faze obrazovanja, ustvari,
naučnog odrastanja, mjenjanja sredina življenja, upoznavanja mnogih ljudi,
stjecanje novih prijateljstava“, započinje svoju priču za politicki.ba ovaj
nevjerovatno uspješan mladi naučnik.
Po završetku doktorskog studija dr. Irfan Glogić stigao je u Austriju gdje mu je ponuđen postdoktorski angažman na Univerzitetu u Beču. Trenutno vodim istraživački projekat finansiran od strane Austrijske fondacije za nauku, gdje se bavi proučavanjem parcijalnih i diferencijalnih jednačina koje modeliraju fizikalne i biološke procese.
„Cilj mi je da sa rigoroznog
matematičkog stanovišta proučavam prirodne fenomene koje je eksperimentalno
teško analizirati, na primjer, evoluciju geometrije kosmosa, formaciju crnih
rupa i migracione procese kod životinja i ljudi“, objašnjava dr.Glogić koji je
već autor jedne knjige i osam naučnih radova objavljenih u prestižnim svjetskim
matematičkim časopisima, a koje je prezentirao na brojnim naučnim
konferencijama u svijetu.
Prisjećajući se perioda osnovne
škole, Irfan podsjeća koliko je u prepoznavanju talenta i sklonosti prema nekoj
aktivnosti, bilo nauci, sportu, književnosti itd, važna uloga roditelja i
nastavnika.
„Bio sam odličan
učenik, ali nijedan premet mi nije privlačio posebnu pažnju. To se promijenilo
pri kraju četvrtog razreda osnovne škole, kada mi je otac kupio prvu zbirku zadataka
sa takmičenja iz matematike. Tada sam otkrio fascinantni svijet takmičarske
matematike, koja mi je bila daleko zanimljivija i izazovnija od onoga što se
nudilo u školskom kurikulumu.
Sjećam se da sam se sa
strašću igrao zadacima i, nakon što riješim jedan, s nestrpljivošću bih
iščekivao da vidim koji izazov donosi sljedeći zadatak. Kada sam uz to počeo
nizati uspjehe na takmičenjima postalo je jasno da imam i talenat.
Takođe, imao sam sreće
da je moj nastavnik matematike iz osnovne škole u Sjenici bio spreman da odvoji
vrijeme i dodatno individualno radi sa mnom. U srednjoj školi u Sarajevu je već
postojao relativno razrađen sistem rada sa talentima, tako da je to samo
povećalo momentum koji sam imao“.
Iako se, kaže, sa intrinzičnom zainteresovanošću bavio matematikom kroz cijelo školovanje, istinsku strast i ljubav je razvio na tek na fakultetu. Tada je, između ostalog, shvatio da pored apstraktnog i estetskog aspekta, matematika ima veoma jaku i posve živu utilitarnu dimenziju.
„Činjenica je da se
matematičkim jezikom mogu formalno opisati mnoge prirodne pojave, od kretanja
elektrona u atomu, preko dinamike morskih talasa, pa do nastajanja i evolucije
zvjezdanih galaksija. Toga je bio svjestan čak i Da Vinči kada je rekao “O vi
koji učite, učite matematiku, ne gradite bez temelja”.
Šta više, stiče se
utisak da je matematika unikatan jezik kojim priroda komunicira sa nama, i ta
takozvana “nerazumna efektivnost” matematike u prirodnim naukama je i dalje
neka vrsta misterije.
Iz tog razloga postoji
konstantan priliv jako bitnih i zanimljivih matematičkih problema iz
primijenjenih oblasti, i to matematiku čini jednom veoma vibrantnom i
dinamičnom naukom.
Takođe, proučavanje
datog matematičkog modela sa rigoroznog stanovišta je jako važno, s jedne strane
radi provjere validnosti modela, i s druge strane radi predikcije ponašanja
modeliranog procesa.
Na primjer, još
početkom 20. vijeka se na osnovu Ajnštajnovih jednačina, koje modeliraju
evoluciju kosmosa, moglo naslutiti postojanje crnih rupa, da bi tek nakon više
od stotinu godina bio eksperimentalno detektiran i prvi primjerak. Eto, zašto
volim matematiku, zašto sam toliko posvećen naučnoj oblasti kojom se bavim“,
ističe dr. Glogić.
Na studiju je, kaže, shvatio
da mu je istraživačka matematika daleko zanimljivija od takmičarske.
Kod istraživačke
matematike, kojom se sada profesionalno bavi, stvari su drugačije. Tu se, kaže,
radi na otvorenim problemima, za čiju rezoluciju često treba razviti nove
metode i tehnike, na kojima se nerijetko radi dugo, i koji često imaju bitne
posljedice po razumijevanje modeliranog fenomena.
„Trenutno, sa jednom
saradnicom pišem rad u kojem pokazujemo da kod populacione dinamike bakterija u
biologiji i gravitacione interakcije takozvanih “oblaka čestica” u astrofizici
važi pravilo da u slučaju jako visoke lokalne koncentracije, populacija
bakterija/čestica nužno poprima određeni singularni oblik koji ima takozvanu
osobinu samo-sličnosti.
Ovakvi rezultati su
jako bitni, jer govore o generičkom ponašanju modela, koje se eksperimentalno i
numerički može samo naslutiti ali ne i dokazati. Uz to, ovaj model je veoma
popularan u primijenjenoj matematici, a rezultat koji pokazujemo je otvoren već
više od 20 godina.
Posljedično, manjak
vremenskog pritiska, rad na neriješenim problemima, i prilika za izražajem
inovativnosti i kreativnosti čine da svaki radni dan počinjem sa ushićenjem.
Kada o ovome govorim,
uvijek mi na pamet padaju dvojica: Isac Newton, koji je sebe vidio kao dječaka
koji se na morskoj obali igra raznobojnim kamenčićima dok veliki okean
neotkrivenih istina stoji pred njim, i Thomas Edison, koji je govorio kako
nijedan dan u životu nije radio, kako je sve to bila igra“, ističe ovaj mladi,
već afirmirani naučnik pokušavajući nam objasniti svu „čar bavljenja naukom
koju voli“.
Dr. Glogić podvlači da
mu je podučavačka dimenzija akademskog
poziva, jako bitna. Prilika je to, kaže, da s jedne strane otkriva kako svijet
funkcionira, a s druge strane da to
pojašnjava mladim i jako pametnim ljudima, što je ostvarenje sna i nešto na čemu je „Bogu
neizmjerno zahvalan“.
Mnogo je sretnih
okolnosti, ističe dr. Glogić, koje su trasirale njegov put u nauku.
Najprije je to, podrška
uže porodice posebno u osnovnoj školi. Sjeća se koliko su mu se roditelji
trudili da ima odgovarajuću literaturu, da pohađa pripremne kampove za mlade
matematičare itd, kako je majka svoje aktivnosti organizirala spram njegovim
potreba.
„Ta vrsta podrške od roditelja mi
je puno značila. Ovdje bih iskoristio priliku da ukažem roditeljima talentirane
djece u BiH da za osnovce i srednjoškolce trenutno postoje jako dobro
osmišljeni pripremni kampovi koje organizira Udruženje matematičara kantona
Sarajevo.
Iako sam kasnije i u srednjoj školi
i na fakultetu u Sarajevu imao podršku i prijatelja i profesora, a i sistema, gdje
sam u toku studija dobijao stipendije iz više fondova, ipak ,najbitnija
prekretnica u mojoj dosadašnjoj karijeri je bila odlazak u Ameriku.
Bio sam dobro svjestan kvaliteta
njihovog doktorskog studija, koji je osjetno ispred onih koji se nude u Evropi.
Tu je još jednom došla do izražaja podrška porodice, koja je u ovom slučaju
bila bezrezervna. Pogotovo me je brinula reakcija moje majke, jer za jednu ženu
iz konzervativne porodice, pustiti
dijete da ode u drugu zemlju sa 14 godina, a nakon toga i na drugi kontinent, u
emotivnom smislu je ravno gubitku
djeteta. Međutim, ona je to junački podnijela, bez da ja osjetim njenu brigu i
strah, i na tome sam joj neizmjerno zahvalan, kao i bratu koji je, s obzirom da
je tada već bio zaposlen, podnio veći dio finansijskog tereta mog odlaska“.
Studij u Americi, priznaje dr. Glogić,
bio je apsolutno transformativno iskustvo, i definitivno najveći vjetar u leđa
koji je dobio. Tamo je kaže naučio šta
stvarno znači baviti se naučno-istraživačkim radom.
„Taj sistem jednostavno funkcionira
na način da maksimizira potencijal koji student posjeduje. Ja sam strastveno i
posve disciplinirano radio ono što znam dobro raditi, a oni su se potrudili da
mi obezbijede odlične uslove za to, od kvalitetnih kurseva, mentoringa, preko
savršenih radnih okolnosti, do novca koji mi je trebao da bih putovao i
prezentirao svoj rad.
Onda su se nizali uspjesi, i na
istraživačkom i na podučavačkom planu.
Kada restrospektivno pogledam na
svoj život shvatam da sam od samog početka, od svoje desete godine i prvog
matematičkog takmičenja, zaista strastveno, predano i strpljivo radio ono za
šta sam nadaren i što sam volio. Uz to sam pažljivo obraćao pažnju na svaku
priliku koja mi se pružala, i vrata su mi se jedna za drugim sama otvarala.
Ako hoćete da u nauci kojom se
bavite budete ozbiljni, priznati i
poštovani, ne možete preskakati ni jednu stepenicu u svom odrastanju“.
Irfan priznaje da Sarajevo i BiH imaju posebno mjesto u
njegovom srcu jer je u Sarajevu i BiH
proveo svoje formativne godine i najduži dio svog edukacijskog života.
