U određenim odredbama naš važeći Ustav prepoznaje tri konstitutivna naroda kao jednaka, dok u drugim odredbama propisuje njihov nejednak položaj.
Piše: Haris Imamović
Skup u Zagrebu na kojem je predloženo uvođenje trećeg entiteta je antidejtonski. Prema Dejtonskom sporazumu, Bosna i Hercegovina ima dva entiteta, a ne tri. Dakle, tri konstitutivna naroda, ali ne tri entiteta!
Već sama ta činjenica pokazuje da Dejton ne predviđa da su tri konstitutivna naroda jednaka. O Dejtonskom uređenju se može kazati svašta, ali ne i da je simetrično. A upravo formula o jednakopravnosti tri konstitutivna naroda pretpostavlja da je Dejton simetričan.
Tri konstitutivna naroda nisu ni jednaka ni jednakopravna. Nisu jednaka, jer Bošnjaka je 50 %, Srba 31 % i Hrvata 15,5 %.
Tri naroda nisu ni jednakopravna. Jer Srbi su dobili na entitet u kojem čine apsolutnu većinu i nemaju obavezu dijeliti vlast sa druga dva konstitutivna naroda. Dakle, po Dejtonu, Srbi su dobili pravo na svoj entitet na koje, naprimjer, Hrvati nemaju.
Navodno naivna hrvatska delegacija u Dejtonu
Na to je uoči zagrebačkog skupa, podsjetio i Zoran Krešić, kazavši da su Hrvati prije Vašingtonskog i Dejtonskog sporazuma “imali neku vrstu svoje vlastite autonomne jedinice”.
“Ona je zapravo ugašena zato što se Hrvatska trebala zaokružiti u granicama kakve jesu, završiti ‘srpsko pitanje’ i onda se u toj jednoj tržnici kakva je bila u Daytonu Hrvatska odrekla Hrvata u Bosni i Hercegovini, dobila je cijelu, zaokruženu Republiku Hrvatsku, a Hrvati u BiH su, na neki način, ostali kratkih rukava”, kazao je Krešić.
Drugim riječima, Hrvatska je, uime svojih interesa, iznevjerila bh. Hrvate i dovela ih u nejednak položaj u odnosu, recimo, na Srbe u BiH.
Ovo Krešićevo tumačenje je, u izvjesnom smislu, čak i napredno. Za razliku od aktuelnog premijera Andreja Plenkovića ili ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana, Krešić ne širi mit da je Hrvatska osigurala bh. Hrvatima sve što su htjeli i da su im to kasnije, nakon Dejtona, oteli Bošnjaci i međunarodna zajednica.
Da je izvor problema u samom Dejtonu, osim Krešića, nedavno je priznao i bivši ministar vanjskih poslova Hrvatske i savjetnik Franje Tuđmana, Miro Kovač, kazavši da se “nije bilo dovoljno oprezno” kada se, u Dejtonu, razgovaralo o načinu izbora članova Predsjedništva BiH. Kovač je kazao da hrvatska delegacija nije bila “dovoljno koncentrirana”.
Isto je manje-više kazao i član hrvatske delegacije u Dejtonu Mato Tadić. “U raspravi koja je vođena o toj temi, mi smo tražili preciziranje odredbe tko može glasati za Hrvata, a tko za Bošnjaka. No predstavnici međunarodne zajednice rekli su da to ne bi trebalo stavljati u Ustav”, veli Tadić.
Ova teorija o “nedovoljno koncentriranoj”, da ne kažem naivnoj hrvatskoj delegaciji, svakako je privlačna, ali ni ona nije do kraja tačna, što će, ponovo, u trenutku nepažnje, priznati Miro Kovač.
Izvor prava nije samo volja, već i vojna snaga
U izvještaju, koji je podnio Vijeću sigurnosti UN-a, visoki predstavnik Christian Schmidt kaže da je Dejtonski sporazum postigao “transformaciju vojne moći u političke strukture”.
Manje-više istim riječima se poslužio i Jim O’Brien, jedan od pravnika koji su sudjelovali u izradi Dejtonskog sporazuma. U predavanju na FPN-u povodom 30. godišnjice Sporazuma, O’Brien je kazao da je Dejton “pretvorio ratnu moć tri naroda u političku strukturu, čime je trajno spriječio povratak nasilja”.
Asimetričan položaj tri konstitutivna naroda zapravo je odraz asimetričnog odnosa između tri vojske. Ta asimetrija u snazi pokazala se znatno važnijom od simetrije u volji.
Od tri naroda, najmanje su dva, Srbi i Hrvati, htjeli, ako već ne mogu da se pripoje susjednim državama, da imaju barem svoju “republiku” unutar BiH ili svoj entitet. Međutim, u tom pogledu je uvažena samo volja Srba. Volja Hrvata nije. Jer izvor prava nije samo volja naroda. Izvor prava je (vojna) snaga.
Kada je Miro Kovač kazao u programu RTV HB da hrvatska delegacija nije bila “dovoljno koncentrirana”, voditelj je dogovorio da srpska delegacija bila dovoljno koncentrirana. Na to je Kovač uzvratio, kazavši: “Srbi su imali puno jaču vojnu poziciju na terenu”.
U tome je sva suština. Ustavni položaj Srba i Hrvata nije isti, jer ova dva konstitutivna naroda nisu raspolagala istom vojnom snagom. Naime, srpska strana je imala znatno povoljniju vojnu poziciju na terenu.
HVO kao jedna brigada VRs-a
Da bi se razumjelo ovo o čemu Miro Kovač govori, dovoljno pročitati izvještaj CIA-e Balkanska ratišta: Vojna historija rata u Jugoslaviji 1990-1995..
Primjera radi, CIA navodi da je jedna oklopno-motorizovana brigada Vojske Rs imala više vatrene moći nego cijeli HVO, kada je riječ o teškoj artiljeriji. (Isp. str. 286)
Poredeći HVO i Armiju RBiH, analitičari CIA-e u 53. poglavlju izvještaja kažu da “HVO od početka rata nije uspio evoluirati u značajnijoj mjeri, dok je barem jedan od njegovih protivnika, Armija Republike BiH, to uspio.”
U poglavlju 54, gdje je riječ o periodu uoči Vašingtonskog sporazuma (januar-mart 1994), CIA kaže da je “čak i uz intervenciju Hrvatske vojske u korist Herceg-Bosne, Bosanska vojska imala brojke na svojoj strani”.
“Bh. Hrvati su vjerovatno bili još manje [nego Muslimani] zadovoljni aranžmanom Federacije BiH, ali su početkom 1994. bili su čak i više nestrpljivi od Muslimana da se izvuku iz vojnog sukoba koji su gubili”, navodi CIA.
Treba pogledati i 71. poglavlje, koje nosi naslov HVO u 1995. još uvijek igra u drugoj ligi.
”Na početku 1995. HVO je nominalno brojao između 40 i 50 hiljada trupa. Međutim, nakon zaključenja hrvatsko-muslimanskog sukoba, HVO je iskoristio priliku da demobilizira većinu svojih regruta i rezervista, te je održao samo malu stojeću snagu za ofanzive operacije lokalnog opsega. Do 1995. HVO je, u svako doba, na terenu imao tek pola (sic!) od onog što je imao na papiru, kada je riječ o ljudstvu”, navodi se u izvještaju.
Poređenja radi, CIA u 70. poglavlju navodi da je Armija RBiH je, početku 1995, raspolagala sa snagom od 230 hiljada trupa i znatno više opreme nego na početku rata.
“Nakon tri godine rata, Armija RBiH je bila znatno iskusnija, samopouzdanija, bolje opremljena, generalno bolje obučena i očito voljna da se bori koliko god treba da ostvari teritorijalne ciljeve”, navodi CIA.
CIA ide čak dotle da, na kraju ovog poglavlja, zaključuje da je ARBiH 1995 “počinjala je bar da postaje dovoljno dobra da nanosi poraze svojim sve više iscrpljenim i opterećenim bosanskosrpskim suparnicima”.
Da li hrvatska strana danas ima više vojne moći i povoljnije međunarodne okolnosti nego 90-ih za ostvarenje trećeg entiteta kao svog cilja u BiH, mogla bi pokazati samo obnova oružanih sukoba. Toga je, čini se, svjestan i predsjednik HDZ-a Dragan Čović pa je borbu za treći entitet putem konferencija i sl. ocijenio besmislicom.
Vojni odnosi prevedeni na jezik ustavnog prava
Hrvatska politika u BiH se nalazi između želja za trećim entitetom i stvarnosti Vašingtonskog sporazuma. Nekoliko dana prije zagrebačkog skupa, Ivo Komšić, Ivo Marković i Stipe Prlić iz Hrvatskog narodnog vijeća (HNV) su podsjetili da je Vašingtonski sporazum proistekao iz koncepcija HNV-a.
”Dali smo model uređenja međunacionalnih odnosa, odnosno dali smo rješenje kako trebaju naši narodi, formirani kao nacionalnosti (sic!) i građani (sic!) ove države, da se odnose prema državi BiH”, kazao je Ivo Komšić.
HNV je izvorno predlagao da cijela BiH bude kantonizirana poput Federacije. Ali to nije bilo moguće zbog onoga na što Miro Kovač skreće pažnju: vojna pozicija tri naroda nije bila simetrična, pa prema tome nisu mogli imati identičan ustavni položaj.
Da tri naroda ne mogu imati jednak položaj, bili su od početka svjesni i u samom HNV-u, jer su oni u svojoj rezoluciji iz 1994. naveli da na nivou BiH treba biti paritetna zastupljenost tri naroda, a na nižim nivoima, uključujući entitetski, zastupljenost treba biti proporcionalna.
Međunarodna zajednica je, u konačnici, prihvatila navedeni koncept, te Vladu Federacije čini 8 ministara Bošnjaka, pet Hrvata i tri Srbina. Dakle, u ovom pogledu, tri naroda nemaju jednak položaj.
Istina je da tri naroda imaju jednak status, ali samo u nekim aspektima Ustava. Recimo, u jednakosti predsjednika i potpredsjednika Federacije, jednakosti klubova Bošnjaka, Hrvata i Srba u Domu naroda BiH, itd.
Primjera radi, to već ne važi u Domu naroda FBiH, gdje jeste osigurana legitimna predstavljenost Hrvata i Bošnjaka, ali ne i Srba, te Srbi u Federaciji, iako formalno gledajući imaju isti ustavni položaj kao Hrvati, de facto ga nemaju: većinu srpskih delegata, za razliku od hrvatskih, mogu izabrati Bošnjaci.
Dakle, u određenim odredbama naš važeći Ustav prepoznaje tri konstitutivna naroda kao jednaka, dok u drugim odredbama propisuje njihov nejednak položaj.
Razlog tome je što, kako i Ivo Komšić navodi u citiranoj izjavi, Ustav prepoznaje stanovništvo, u kontekstu jedne odredbe, kao ukupnost građana, a isto to stanovništvo, u kontekstu druge odredbe, prepoznaje kao tri nacije. Dakle, ono isto, koje je u jednom pogledu zbir građana, u drugom pogledu je zbir tri nacije. Polaziti od toga da se to biće može kategorizirati isključivo na jedan način (npr. kao tri nacije) predstavlja dogmatizam, koji odudara od duha i slova Dejtona.
Nastojanje da se jednakost tri naroda provede do kraja, u apsolutnom smislu, na način da se legitimno predstavljanje i paritet uvedu u Predsjedništvo BiH, Ustavni sud, Vladu FBiH, itd, protivno je Dejtonskom sporazumu, koji je kombinacija različitih principa: građanskog predstavljanja u predstavničkim domovima, paritetnog predstavljanja konstitutivnih naroda u domovima naroda, proporcionalnog predstavljanja u entitetskim vladama, itd.
Tražiti jedno natkrovljujuće načelo, jedan princip, jedan ἀρχή ili τέλος, koji despotski vlada svim odredbama Dejtonskog sporazuma, znači poći od dogmatske, metafizičke pretpostavke, što falsifikuje narav tog teksta, a kojim vladaju različiti principi, ali nijedan u potpunosti.
