S tim u vezi, kada Denis Bećirović govori o tome kako BiH mora postati građanska država, treba ga pitati isto ono što je Sokrat pitao Glauka: koliko Himarsa ima?
Piše: Haris Imamović
U jednoj epizodi iz Ksenofontovih Uspomena o Sokratu, vidimo kako je Sokrat reagovao, kada mu je jedan atenski mladić po imenu Glaukon otkrio da želi postati vlast.
”Glaukone”, odogovorio mu je Sokrat (u prevodu Miloša Đurića), “rešio si da nam državom upravljaš? Diva mi, ako išta drugo vredi da izaziva pažnju, onda je to.”
Prvo pitanje, koje Sokrat ima za potencijalnog vladaoca Atene je: zna li koliko u atenskoj javnoj kasi trenutno ima novca? Nakon što Glaukon saopći da ne zna, Sokrat mu odgovara da je to prva stvar koju mora znati svako ko želi da upravlja državom.
Glaukon se iz neugodne situacije izvlači, tako što veli da se novac, koji je potreban, može steći otimanjem od drugih država.
Zanimljivo je da mu Sokrat ne kaže da otimanje nije ispravno, već - naprotiv - slaže se da je to jedan od način bogaćenja države. Ali brže-bolje, stari filozof pita vlastohlepnog mladića - zna li s kojom vojnom moći Atena trenutno raspolaže u odnosu na te druge države? Glaukon veli da ne zna.
Sokrat na to veli da vladar “mora da poznaje vojnu snagu svoje države i snagu neprijatelja”.
Zašto?
Zato da “ako je vojna snaga njegove njegove države jača, savetuje da se ratuje, a da podstiče na mir i smotrenost ako je [snaga njegove države] slabija”.
Ovom ciničnom uvidu vrijedi dodati da je ratna sreća varljiva, pa čak i kad je neko u poziciji vojne nadmoći, treba gledati da izbjegne rat ili da ga, što je moguće brže, okonča, umjesto da se prepušta iluziji da će, ma koliko rat trajao, ostati nadmoćan.
Srpski Glaukon
Primjera radi, na početku rata 1992, VRs je bila dominantna vojna sila, te su srpske vlasti s obje strane Drine, po tom osnovu, htjele da osiguraju proširenje Srbije. Ali do kraja ‘95. VRs će izgubiti relativnu nadmoć, čime će se san o njenom pripajanju Srbiji pretvoriti u glaukonovsku iluziju.
U izvještaju CIA-e o ratu u Bosni i Hercegovini, navodi se da je Vojska Rs, u proljeće 1995, pokrenula operacije Sadejstvo 95 i Spreča 95, s ciljem da slomi otpor Armije RBiH u rejonu Brčko - Gradačac - Doboj - Gračanica, te Sapna - Teočak.
Bio je to, kako navodi CIA, “posljednji pokušaj srpske strane da kroz ofanzivne poduhvate slomi volju bosanske vlade” i prinudi nas da potpišemo mirovni sporazum, koji bi predviđao izdvajanje Rs iz BiH i njeno pripajanje Srbiji.
Međutim, kako se navodi u izvještaju, “snage VRs-a su, uprkos prednosti u oklopu, artiljeriji i drugom teškom naoružanju, u tom trenutku bile potpuno nesposobne da probiju položaje Armije BiH”.
Sumirajući stanje na frontu, a povodom operacija Sadejstvo 95 i Spreča 95, CIA kaže: “Promjena u vojnoj ravnoteži između ARBiH i VRs koja je otpočela u prvim mjesecima 1995. sada je bila dovršena.” VRs, koja ušla u rat kao dominantna vojna sila, nakon tri godine rata, više to nije bila u odnosu na ARBiH.
Toga je u jesen 1995. bio svjestan Milorad Dodik, te se postavio kao jedan od najvećih zagovornika Dejtonskog mirovnog sporazuma.
U dokumentarcu “Tri boje otadžbine”, Dodik je pojasnio: “Mi u Rs-u smo osjećali da ukoliko bude nastavio se rat da ćemo izgubiti… Mnogo štošta. I da taj sporazum bukvalno smo morali da prihvatimo kakav-takav.”
Kako kaže Sokrat Glaukonu: ako nemaš vojnu nadmoć, podstiči na mir i smotrenost.
Svaki put kada Dodik kaže ono što je rekao prije četiri dana - da je cilj Rs-a pripajanje Srbiji, treba ga pitati isto ono što Sokrat pita Glaukona: kolika je tvoja vojna moć u odnosu na one kojima planiraš nanijeti štetu?
Pitanje - može li Srbija anektirati Rs jeste zapravo pitanje: ima li Srbija dovoljno vojne snage ne samo da ponovo započne rat u BiH, već i da na kraju tog novog rata prinudi Bošnjake da prihvate novi mirovni sporazum, kojim bi bilo predviđeno izdvajanje Rs iz BiH i njeno pripajanje Srbiji?
Što se tiče mirnog otcjepljenja, ono jeste moguće, ali samo pod uslovom da Bošnjaci daju saglasnost. U protivnom, to je contradictio in adjecto.
Hrvatski Glaukon
Za iduće dane najavljen je skup na TradFestu u Zagrebu, na kojem će se navodno raspravljati o trećem entitetu. Nakon što, evo, već dvije decenije nije uspjela izboriti izmjene Izbornog zakona za Predsjedništvo BiH, hrvatska politika, ili bar njen najdesniji dio, uvjerava sebe da može, pomoću inozemnog pritiska, izboriti ni manje ni više uvođenje trećeg entiteta.
Kada je bivši ministar vanjskih poslova Hrvatske Miro Kovač, prije nego vremena, na RTV Herceg-Bosna kazao da hrvatska delegacija u Dejtonu “nije bila dovoljno koncentrisana” u pogledu načina izbora Predsjedništva BiH, voditelj Miroslav Vasilj ga je bocnuo, cinično primijetivši da je srpska delegacija bila dovoljno koncentrisana.
Kovač je reagovao sa još većim cinizmom, kazavši Vasilju da su “Srbi imali puno jaču vojnu poziciju na terenu” (u odnosu na bosanskohercegovačke Hrvate organizirane uglavnom kroz HVO).
U prevodu: hrvatska strana nije dobila način izbora Predsjedništva BiH kakav je željela, ne zato što hrvatska delegacija nije bila dovoljno koncentrisana, već zato što je HVO bio znatno slabija vojna snaga od VRs-a, a u odnosu prema ARBiH.
Bosna i Hercegovina, prema Dejtonskom mirovnom sporazumu, ima tri konstitutivna naroda, ali samo dva entiteta iz prostog razloga što HVO nije imao dovoljno snage da izbori treći entitet.
Pitanje za sudionike skupa o trećem entitetu na TradFestu je isto ono pitanje koje je Sokrat postavio Glaukonu: da li je vojna moć bh. Hrvata i Hrvatske u toj mjeri veća od vojne moći Bošnjaka da može ne samo započeti novi rat u BiH, već u kratkom periodu dovesti do novog mirovnog sporazuma, koji bi predviđao uvođenje trećeg entiteta?
Bez rata, makar i kratkog, nema korjenite jednostrane izmjene Dejtona. Kao što su pokazali pregovori u Neumu 2022, nema tog pritiska, praćenog sankcijama i zatvorskim kaznama, koji bi mogao prinuditi bošnjačko rukovodstvo i da pristane na izmjene Izbornog zakona, a da zauzvrat ne dobije ništa.
Bošnjački Glaukon
Dok Dodik sanjari o otcjepljenju, hrvatska desnica o trećem entitetu, dotle član Predsjedništva BiH Denis Bećirović u Vijeću Evrope - tijelu, koje ima manje efektivne vlasti od Bosansko-podrinjskog kantona - govori kako “BiH mora postati moderna građanska država”.
Kako Alija Izetbegović piše u Sjećanjima, uoči početka dejtonskih pregovora, na sjednici Skupštine BiH, jedan profesor ustavnog prava je “opširno govorio o tome kako treba izgledati jedna savremena država” i predložio je da Skupština BiH usvoji evropski ustav (a ne dejtonski).
“Ja bih”, veli Izetbegović, “odmah dao svoj glas za prijedlog koji nam je dao uvaženi profesor univerziteta, koga ja veoma poštuje. Evo, učinite to, ali četnici se neće zbog toga povući. Oni će ostati i dalje okupirati i Zvornik, i Bijeljinu…”
Problem navedenog profesora, kao i Denisa Bećirovića, jeste što uopće ne razumije da je ustav prevod vojnih snaga u jezik prava.
Kako je u 68. izvještaju Vijeću sigurnosti pojasnio visoki predstavnik Christian Schmidt: Dejtonski sporazum je postigao “transformaciju vojne moći u političke strukture”.
Isto to je, gotovo istim riječima i u isto vrijeme, kazao i Jim O’Brien, visoki zvančnik Bidenove administracije i pravnik koji je sudjelovao u izradi Dejtonskog sporazuma. U predavanju na Fakultetu političkih nauka, povodom 30. godišnjice mira u našoj zemlji, O’Brien je kazao da je Dejton “pretvorio ratnu moć tri naroda u političku strukturu, čime je trajno spriječio povratak nasilja”.
Da bi BiH postala građanska država, probosanski dio populacije bi morao imati ogromnu vojnu nadmoć u odnosu na ostale strane. Građanski ustav bi bio transformacija te vojne nadmoći u političke strukture.
Samo, gdje je ta nadmoć? Treba podsjetiti da Bošnjaci ne čine 75 ili 80% populacije, već 50%, te da u susjedstvu imaju dvije ratoborne države, koje su pokazale da su spremne vojno intervenisati, kako bi onemogućile posve nezavisnu, građansku BiH.
Kao što je pokazao protekli rat, probosanski dio populacije - koji ne čine samo Bošnjaci, ali ga uglavnom čine Bošnjaci - ima dovoljno snage da se odupre disoluciji BiH, ali nema dovoljno vojne snage da prinudi ostatak populacije, koji se vojno i politički oslanja na susjedne države, da prihvati građansko uređenje BiH.
S tim u vezi, kada Denis Bećirović govori o tome kako BiH mora postati građanska država, treba ga pitati isto ono što je Sokrat pitao Glauka: koliko Himarsa ima?
Ratna sreća je varljiva
Glavna oznaka fanatika i nekompetentnih vođa je u tome što ne razumiju da je ratna sreća varljiva. Tako fanatici u SDS-u nisu mogli razumjeti da bi, u toku rata, mogli ostati bez vojne nadmoći koju su imali na početku rata 1992. Ponosili su se svojim oružjem i činilo im se nemogućim da bi se i druga strana (kao i treća) mogla naoružati.
Obilježje naših fanatika i politički nekompetentnih profesora, koji prigovaraju Izetbegoviću zbog toga što je potpisao Dejton, u tome je što su uvjereni da bi, u slučaju da smo nastavili rat, sreća bila na našoj strani.
Ratobornost nije samo etički sporna, već je izraz nekompetentnosti.
Počeli smo s Ksenofontom i Sokratom, završit ćemo s Tukididom. Potonji u Peloponeskom ratu, kroz usta spartanskih vođa, veli da se “mudri ljudi odlikuju time što smatraju da je njihova sreća varljiva”.
Mudri ljudi, kaže Tukidid, znaju da “kada se čovek nalazi u ratu, ne može učestvovati samo u onom delu koji sam odabere, nego onako kako ga slučaj vodi”.
Takvi ljudi ujedno i “najteže propadaju, jer se ne oduševljavaju, verujući preterano u svoj vojnički uspeh, nego obično iskoriste trenutak kad im sve polazi za rukom da bi zaključili mir”.
