Šta je i ko je velika sila i strani centar moći u datom historijskom trenutku nije ni bitno, to može biti čak i objektivno patuljasta periferna evropska polukolonija poput Hrvatske ili raspadajuća diktatorska tvorevina poput Srbije.
Piše: Mustafa Drnišlić
Činjenica da je gotovo kompletna
bošnjačka politička scena nedavno glasala za usvajanje zakona o Južnoj
interkonekcji po hitnoj proceduri, bez usvajanja ikakvih amandmana, te
tako suštinski kapitulirala i bošnjački narod uvela u budućnost
energetske ovisnosti o krajnje neprijateljskim faktorima (Hrvatska,
Izrael, američki kršćanski nacionalisti i cionisti itd.) a na uštrb
energetske neovisnosti koju su Bošnjaci posjedovali čak i tokom
Agresije, koliko je skandalozna toliko je i očekivana. Jer takvo
glasanje je navodno "tražila Amerika".
A kada Amerika ili neka
druga velika sila nešto traži to se mora uraditi jer ne samo da je
politički obavezno već i obavezno dobro. Odbiti se počiniti stranim
centrima moći jednostavno nije opcija. Veži konja gdje ti aga kaže. I
tome slično.
Političke fiks ideje
To su mantre ne
samo nametnute Trojke koju ti strani centri moći i jesu nametnuli na
vlast, već i jednog dijela opozicije, a koja je opozicija također
zahvaljujući stranim centrima moći. No te mantre imaju ishodište u
nečemu daleko dubljem od trenutne geopolitičke situacije i globalnog
odnosa snaga.
Šta je i ko je velika sila i strani centar moći u
datom historijskom trenutku nije ni bitno, to može biti čak i objektivno
patuljasta periferna evropska polukolonija poput Hrvatske ili
raspadajuća diktatorska tvorevina poput Srbije, dovoljna je tek neka
garancija o biološkom opstanku uz minimum vjerskih prava (uz nadzor
naravno) i neki modalitet kontrole bošnjačkih elita nad bošnjačkim
masama. Najvažnije od svega jeste političko utapanje i desuverenizacija
te skidanje odgovornosti bošnjačkih elita oko napornih i opasnih briga
kakve su suverenitet, granice, vojska, vlastita država...
Zato
danas gledamo kako se u strane ruke predaje energetska suverenost, kako
se uništava i nestaje više od stotinu godina stara industrija čelika,
kako se gase rudnici, kako se periferija Bosne i Hercegovine cestovno
uvezuje u region dok najveći bošnjački populacijski centri unutar države
ostaju izolovani jedni od drugih, kako Bošnjaci ostaju bez bilo kakvog
upliva u najvažnijim državnim institucijama, kako gube kontrolu nad
finansijskim i ekonomskim tokovima, kako ih se udaljava od upravljanjem
bilo kojim strateškim resursom, kako ih se depolitzuje kao narod. Nema
cijene koja se nije spremna platiti za iluzorne garancije "sigurnosti
kroz integraciju".
To je fiks ideja bošnjačke političke misli već dugo, dugo vremena. To je duboka patologija jednog kolonijalizovanog mentaliteta.
Ako
je ikada oko bilo čega postojao konsenzus većine bošnjačkih elita,
svakog usmjerenja i pravca, od 1878. godine pa do danas, onda je bio
upravo oko ovog pitanja. Svaki momenat vlastite suvernosti se posmatrao
kao neželjeni historijski incident, vandredno i opasno kraktoročno
stanje iznuđeno nesretnim historijskim okolnostim, intermezzo nakon
kojeg se treba i mora vratiti u optimalnu situaciju patronata neke
vanjske sile, pod okrilje nekog "sigurnosnog kišobrana" kojeg ona pruža.
Čak i ako su u pitanju Srbija ili Hrvatska.
Možda je anegdotalno ali ipak vrlo ilustrativno pogledati u prošlost te iskopati prve primjere ovakve političke patologije.
Realpolitika kao politička kratkovidnost
Usporedimo
recimo odnos bošnjačke bošnjačke historije i kulture a time i javnosti
spram lika i djela Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka i status koji on
danas ima ,naspram onoga kojeg imaju Abdulah-efendija Kaukčija ili Šejh
Muhamed-efendija Hadžijamaković. Ne toliko u smislu njihovog objektivnog
historijskog značaja već više političkih svjetonazora i ponašanja tokom
historijske krize i vododjelnice kakva je bila recimo okupacija Bosne i
Hercegovine od strane Austrougarske monarhije.
Kapetanović-Ljubušak
se danas, sa pravom, tretira kao jedan od najznačajnih nacionalnih
kulturnih preporoditelja no potpuno se zanemaruje politička dimenzija
njegove biografije, naročito njegovo sramotno ponašanje tokom bošnjačkog
otpora okupaciji Austrougarske monarhije. Istovremeno Kaukčija i
Hadžijamaković, koji su predvodili taj otpor i platili svojim životima,
danas su tek fusnoste u svijesti bošnjačke javnosti. Čak i to je
incidentalno, uglavnom jer su ih komunisti stidljivo promovisali u
sklopu legitimizacije titoističke ideologije otpora stranom okupatoru,
no i tada isključivo kroz vizure klasne borbe "naših naroda i
narodnosti".
No pad komunizma nije donio nikakvo poboljšanje tom
smislu, štaviše razlika u tretmanu je postala čak i izraženija jer, ma
koliko se tvrdilo drugačije, politički oportunizam i "realpolitika" a ne
nacionalno preporoditeljstvo je ono što Mehmed-bega Kapetanovića danas
preporučuje i čini toliko bližim današnjim bošnjačkim elitama, mnogo
više od nepomirljivih, principjelnih i "radikalnih" tradicionalista
poput Kaukčije i Hadžijamakovića.
Naravno niko ne može osporiti
ogromne zasluge Kapetanovića za pionirski rad na kulturnom uzdizanju
Bošnjaka nakon Austrougarske okupacije ali činjenica jeste da je
Kapetanović, kao član tadašnje Narodne vlade koja je bila zadužena za
vođenje otpora okupaciji, doslovno dezertirao i pobjegao iz Sarajeva
prvo u Hercegovinu a zatim u Dalmaciju došavši na kraju kod
austrougarskog generala Jovanovića u Vrgorac gdje je izjavio svoju
lojalnost okupatoru i obećao da će spriječiti pružanje otpora u rodnom
Ljubuškom, što mu je i pošlo za rukom.
Štaviše postoje ozbiljne
indicije da je Kapetanović bio u kontaktu sa Austrougarskim vlastima
godinama prije okupacije, dok je još bio osmanski činovnik, oficir i
parlamentarac te se njegovo čitavo djelovanje u radu Narodne vlade može
posmatrati kao subverzivno petokolonaštvo i širenje defetizma, naročito
jer je nekoliko godina poslije okupacije tražio i da mu se za takve
"usluge i lojalnost" dodijeli nasljena titula viteza (po nekim izvorima
grofa) i tako ga se uvrsti pored bošnjačkog i u austrijsko nasljedno
plemstvo.
I upravo je u takvoj Kapetanovićevoj oportunističkoj i "realpolitičkoj" teoriji i praksi sva suština i našeg današnjeg problema.
Kapetanović
je smatrao da Austrougarska, koja je tada za Bošnjake bila Zapad i
velika sila, baš kako je to danas Amerika, jednostavno - nema
alternativu. To je možda u tom trenutku zaista i bio politički realan
stav jer je Kapetanović kao član osmanskog parlamenta očito u Carigradu
došao do zaključka (do kakvog je možda na isti način došao i mostarski
muftija Karabeg) da Osmansko carstvo ne može odbraniti Bosnu od
osvajačkih namjera evropskih sila i njima bliskih i sve agresivnijih
balkanskih nacija, naročito Srbije i Crne Gore, te da je Austrougarska
okupacija najmanje loša opcija. No također je činjenica i da je
Kapetanović imao nezdravu i neutemeljnu fascinaciju evropskom kulturom i
snagom koju je stekao tokom svojih ranijih putovanja po Evropi te da
nije shvatao da će Bosna za Austriju biti tek kolonija, možda ogledna,
ali ipak kolonija.
Kapetanoviću nije bilo jasno da Bošnjaci u
takvoj koloniji neće moći upravljati samim sobom u onoj mjeri kako su to
mogli pod Osmanskim carstvom, barem do sredine 19. vijeka, te da su
svoju sudbini, čak i opstanak, neraskidivo vezali za strani centar moći
koji će ih, kada sam propadne, neumitno povući za sobom. Upravo to se i
dogodilo 1918. godine kada su raspadom Austrougarske monarhije
deelitizirani Bošnjaci, bez ikakvih političkog ili institucionalnog
iskustva upravljanja državom i narodom, postali običan gepolitički kusur
kojeg doslovno niko nije pitao u kakvoj i čijoj će državi nastaviti
žvijeti i hoće li uopšte nastaviti živjeti kao narod ili pojedinci.
Ono što je možda bila mudra realpolitika 1878. godine pokazalo se kao katastrofalna kratkovidnost 1918. godine.
Naravno,
Kapetanovića se ne može krivti što nije vidio 40 godina u budućnost ali
suština problema je bila jasna i svi historijski trendovi koji će
kulminirati 1914-1918 su bili već bili uočljivi i 1878. godine. Greška
Kapetanovićeve "realpolitike" je bila u tome što nije htjela spoznati
bilo kakvu alternativu bezuslovnoj kapitulaciji i trajnoj ovisnosti, baš
kao što je slučaj i danas.
Prvo tragedija, zatim farsa
No
ista takva "realpolitika" također nije davala nikakve šanse Bošnjacima
1992 godine. Ne samo za državu već i sami biološki opstanak. Gotovo sve i
jedan svjetski političar, analitičar, historičar i novinar su smatrali
da je sa Bošnjacima i Bosnom i Hercegovinom gotovo te da je u pitanju
"izgubljen slučaj". No Bošnjaci su tada bili predvođeni od ljudi koji su
se usudili sanjati o sudbini boljoj od nekog bezimenog potoka koji se
uliva u veću rijeku i možda nastavlja da teče ali nestaje kao zasebna
pojava.
Nažalost, trauma Genocida ali daleko više uspješna
Odbrana od Agresije koja je trebala postati formativno kolektivno
iskustvo, taj najsvjetliji trenutak bošnjačke historije, umjesto toga je
u bošnjačkoj političkoj svijesti završilo kao neka vrsta nesretnog
incidenta i iznuđena historijska aberacija. Umjesto da se na temelju
nove stvarnosti i probuđene nacionalne svijesti počela zidati bošnjačka
suverenistička misao, bošnjačka politika je odbila da zaista baštini
ratne tekovine, čak i da prizna novonastalo stanje pa je svu energiju
uložila što u nemogući pokušaj obnove međunacionalnih odnosa i situacije
prije 1992. godine, što u očajničku želju da se kroz šarenu lažu
"euroatlantskih integracija" nekako trajno utopi i zaštiti. Najgore od
svega, posljeratno uređenje Bosne i Hercegovine kao poluprotektorata sa
Visokom predstavnikom i abnormalnim uplivom stranaca u svaku poru
društva, samo je stostruko pojačalo takav štetni trend.
Godina za
godinom, decenija za decenijom, i ova patologija bošnjačke političke
misli je metastazirala u oblik današnje ambasadorske Trojke, politički
maligne tvorevine koju možda ponajbolje oslikava lik i djelo Elmedina
Dine Konakovića.
Iako za Mehmed-bega Kapetanovića, plemića,
pjesnika i začetnika bošnjačkog kulturnog preporoda, od svega napisanog o
njemu u ovom tekstu vjerovatno ne bi bilo gore uvrede od poređenja sa
pojavom poput suštinski neobrazovanog i krajnje primitivnog skorojevića
Konakovića, ipak Elmedin Konaković je danas baštinik i sljedbenik te
iste kombinacije političkog oportunizma, kratkovide "realpolitike",
malodušnog defetizma te prostodušne fascinacije Zapadom, u Konakovićevom
slučaju ne Austrijom već Hrvatskom.
Štaviše, za razliku od
Kapetanovića koji nije bio lično odgovoran za slom otpora austrougarskom
okupatoru već je tek spašavao svoju glavu i političku karijeru,
Konaković se, zajedno sa ostatkom lidera Trojke, možda pokaže glavnim i
odgovornim urednikom pada bošnjačkog naroda iz statusa političkog
subjekta u onaj kolonijalnog objekta.
Zapanjujuća brzina procesa
desuverenizacije, depolitizacije, deinstitucionalizacije i
deindustrijalizacije Bošnjaka i bošnjačkog javnog prostora kojim
upravlja nametnuta Trojka prijeti da Bošnjake odvede 150 godina unazad,
tačno u vijeme Kapetanovića te tako zatvori krug historijskom
nacionalnom kataklizmom. Prvi put je takva katastrofa bila tragedija,
danas je to već farsa.
Komentari
Ovaj članak nije moguće komentarisati.
