Umjesto trećeg entiteta, Bošnjacima i Hrvatima treba treći put

Simpozij i rasprava koji će se održati danas (25. 4. 2026.) u Zagrebu, u okviru manifestacije TradFest – gdje će doskorašnji poglavar Katoličke crkve u našoj domovini, kardinal Vinko Puljić, dobiti priznanje za životnu posvećenost vjeri i identitetu Hrvata u Bosni i Hercegovini – izazvali su niz snažnih osvrta. Pošto je događaj naslovljen “Bosna i Hercegovina: neuspjela država i nužnost trećeg entiteta“, više je nego razložno da se upravo tako i reaguje.

Dva toka bošnjačko-hrvatskih odnosa i novi geopolitički odnosi

Nesumnjivo da je cilj manifestacije sasvim konkretno prezentiran kroz naslovnu temu. Nesumnjivo je i šira javnost pravilno shvatila cilj. Reakcije, koje su posljednjih dana dolazile pretežno iz bošnjačkog društveno-političkog miljea, nisu mogle ne biti oštre i ne propitivati smisao i tajming skupa.

U jednom od ranijih tekstova osvrnuo sam se na višegodišnju tendenciju dezintegracije Bosne i Hercegovine kao jednom od dva toka bošnjačko-hrvatskih odnosa, naglasivši da je hrvatska propagandna mašinerija najčešće umanjivala i nipodaštavala pozitivne poteze bošnjačke politike unutar tog toka. Zahtjev za treći entitet je bio vrhunac te maligne struje, kojoj je cilj uvijek i bez izuzetka opravdavao sredstva. A sredstva su se protezala od malih i velikih laži do otimačine, ucjene i izdaje.

Zbog toga nam skup u Zagrebu ne ostavlja puno prostora za nedoumice i preispitivanje političke pripadnosti i profila izlagača. U očitom je sudaru sa drugim definiranim tokom, onim koji je obnovljen Vašingtonskim sporazumom, fokusiran na demokratsku i pravednu reintegraciju cijele države.

Posebno se to uviđa kada uzmemo u obzir višegodišnji visok nivo saradnje HDZ-a BiH sa politikom koju personificira Dodik, alfa i omega entiteta RS, ali i glasni zagovornik upravo ovakvog političkog kursa Hrvata u BiH. Blokada Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine protekle sedmice, izazvana nedolaskom delegata iz SNSD-a i HDZ-a, u nisci je vrijednih dokaza te saradnje.

Za Bošnjake je, dakako, drugi tok bošnjačko-hrvatskih odnosa – upravo onaj koji su potpuno podržavali i dosljedno promovirali – preduvjet svih mogućih rješenja za državu Bosnu i Hercegovinu. Taj tok, između ostalog, dokazuje da je odustajanje od ratnih ciljeva ključni dokaz na kojem se mogu graditi buduća rješenja.

Ipak, što zbog geopolitičke, što zbog naše unutarnje predizborno orijentirane dinamike, ovakvi potezi sada su prihvaćeni kao racionalan pristup. Ohrabrenost djelovanjem određenih fondacija i pojedinaca bliskih trenutnom američkom establišmentu može izgledati pravovremenom i produktivnom. Kontekst rata protiv Irana i porasta islamofobnih i antimigrantskih sentimenata sigurno će opredjeljivati mnoge evropske zvaničnike ka podršci ovakvim stavovima. Da li će to značiti ostvarenje ciljeva ili dodatno produbljivanje problema za sve u Bosni i Hercegovini sudbonosno – pitanje je na koje niko nema odgovor.

Regionalizacija nije nova ideja

S druge strane, regionalizacija države nije tema od jučer. Najozbiljnije je tretirana početkom 1970-ih godina, kada su izrađene ozbiljne studije, a izdvajale su se one Ilijasa Bošnjovića i drugih istraživača ekonomskih, demografskih i socijalnih trendova u bosanskohercegovačkom socijalističkom društvu. Tadašnje analize su došle do zaključka da se Bosna i Hercegovina može regionalizirati na četiri jedinice sa Sarajevom, Mostarom, Banjom Lukom i Tuzlom kao centrima tih regija. Pojavljivala se i subregija Livna, ali nije imala sadržaj koji bi je činio održivom i potpuno funkcionalnom. Iako se nikada zvanično nije dogodila, ova regionalizacija je u praksi zaživjela i djelovala upravo na tom obrascu.

Proces demokratizacije i nestanka zajedničke države Južnih Slavena ponovo donio je stari objedinjujući element u politički raspravu: nacionalnu i uz nju povezanu teritorijalnu isključivost. Onako kako je ušao u rasprave poslije smrti Josipa Broza, a posebno pojačan nakon Memoranduma SANU (1986), nije prestao biti osnovnim argumentom političkih odnosa koji su kulminirali tokom ratova 1990-ih, najsnažnije i najpogubnije tragove ostavivši u Bosni i Hercegovini tokom Agresije. Trideset godina nakon potpisanog Dejtonskog mirovnog sporazuma, taj argument, taj tihi kancer koji nagriza našu državu, i dalje je tu bez naznake o odlasku ili njegovom odbacivanju.

Kako ga učiniti benignim, pitanje je kojim se trebamo početi baviti ovdje i sada. Ne ostavljati ga nekom vremenu koje treba doći, nekim predvodnicima koji će imati više razuma i međusobnog povjerenja ili budućim generacijama koje će izrasti na drugačijim vrijednostima. Ono je nametnuto kao takvo i na samom zasjedanju ZAVNOBiH-a iz kojeg je izrasla i savremena državnost Bosne i Hercegovine te uspostavilo ono što razumijevamo kao pluralnu matricu Bosne.

Bošnjaci mogu ponuditi treći put

Iz bošnjačke perspektive bi racionalizacija trenutnih izazova mogla biti definirana i kao treći put. Onoliko koliko se treba oduprijeti “trećeentitizaciji“ kao konceptu koji je potpuno oslonjen na politiku Mate Bobana, isto tako se mora prihvatiti iluzija o punoj demokratskoj reintegraciji u kojoj će hrvatska politika u Bosni i Hercegovini učestvovati rame uz rame sa bošnjačkim i probosanskim elementima. Ta zabluda, koliko god bila razobličena i definirana unutar određenih bošnjačkih krugova, treba se pokopati i, sahranjena, uvažiti kao demokratski pokušaj koji je prerastao u mućak.

Dilema koja ostaje jeste sadržaj i kvaliteta “trećeg puta“. Početak bio mogao biti povratak studijama iz 1970-ih, kojima se nužno pridodaju i pitanja nacionalnog predznaka regionalnih jedinica. Zbog toga je, naprimjer, konsultiranje rješenja iz Vance–Owenovog prijedloga mirovnog ugovora dobra osnova i pokazatelj istinske želje da se dođe do kakvog-takvog suglasja između moći novih regija i suverenosti centralnih organa države. Poseban, pak, razlog oslanjanju na ovaj prijedlog jest činjenica da bi dobrim dijelom brisao rezultate zločina i ratnih razaranja, što je konstantni vrhunaravni zahtjev bošnjačke politike.

Kao takav, ovaj zahtjev je i pokazatelj prihvatanja načela demokratije i uvažavanja ljudskih prava, što bi moralo biti opće opredjeljenje svih strana. Posebna težina bi mu bila suglasje s nekadašnjim prijedlogom Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, koji je regionalizaciju vidio slično kao i naznačene studije nastajale prije više od pedeset godina. No, u suštini to bi značilo da nove regije imaju nacionalnu ekskluzivnost, ali da uvažavaju i ekonomske i geografske determinante. Isto tako, država bi se mora navići da, naprosto, neće imati značajne nadležnosti u svom upravljačkom aparatu.

Kakva će biti rasprava na današnjoj manifestaciji saznat ćemo tokom dana. Koliko god mogli predvidjeti tok i putanju po kojoj će hoditi izlagači, bitno je ostaviti prostor da se čuje i razmisli o izrečenom. Bilo bi više nego poželjno da i odgovori, koji će neminovno doći, također, budu tretirani na isti način. In bona fide. To je, na kraju, poželjan put u postizanju trajnijeg sporazuma na dobrobit kako Hrvata i Bošnjaka tako i sve tri nacionalne zajednice unutar Bosne i Hercegovine.

Za sada su ova nastojanja kako HDZ-a BiH tako i vrha hrvatske države, unatoč izuzetnoj podršci i samog pape Lava XIV Dejtonskom sporazumu, uspjeli pomjeriti nedvosmislenu podršku Dejtonu ka traženju “stabilnijih“ rješenja.

Hajde da vidimo koje su mogućnosti i kako uvažiti i zadovoljiti interese i prvih i drugih i trećih. Ali prvenstveno se snovi o dezintegraciji države u tim krugovima trebaju definirati kao zabluda koja je već jednom slomljena. I bit će slomljena svaki naredni put.