Ne tako davne 2004. godine,
prvi put sam čuo za Geerta Wildersa i termin liberalna desnica. Okolnosti su
bile sumorne. U jeku „rata protiv terrorizma“ u Afganistanu i Iraku, sukob
između zapadnih vlada i ekstremnih organizacija nominalno islamskog identiteta
su se odrazili i na evropsko tlo nakon mučkog ubistva kontroverznog Holandskog
redatelja Theo Van Gogha od strane Muhameda Boujeria, imigranta marokanskog
porijekla i člana ekstremne Hofstad grupe.
U tom turbulentnom vremenu,
kao mladi liberalni student u SAD-u, prirodno sam težio Demokratama, jer kao
osoba sa nominalnim islamskim porijeklom, mada agnostičkim pristupom
metafizici, nudili su kakvu takvu utjehu zbog brutalne invazije SAD na Irak i
Afganistan i brojnih izvještaja o zločinima zapadnih saveznika nad civilima u
borbi protiv „islamističkog terrorizma“. Kao dio terapije i rituala, svakog bi
petka uvečer okrenuo TV na kultni HBO kako bi sa društvom gledao mog omiljenog
komičara i progresivnog političkog komentatora Bill Mahera sa uobičajenim
panelom koji se šablonski sastoji od jednog liberalnog univeritetskog profesora,
jednog političara pripadnika Demokratske partije i jedne Hollywoodske zvijezde
kako zajedno ismijavaju ideologiju i politiku konzervativne desnice u Američkom
društvu. Motivi Bill Mahera za kritiku desnice su bili čisto „progresivno“
ateistički, međutim moj razlog za gledanje je bio moj način otpora prema
desničarskim generalizacijama o islamskom svijetu u kojima nisam mogao da
prepoznam sebe, niti jednu drugu osobu koju poznajem, bilo da se radi o vjernicima
ili sekularno orijentiranim agnosticima s nominalnim obilježjima islamske
kulture. Svrha cjelokupnog opisa islamskog svijeta od strane američke desnice
je potvrđivanje vlastite kulturološke superiornosti, a „muslimani“ su
predstavljali savršene antagoniste i katalist za jedan vjersko-kulturni
preporod u SAD-u. Progresivni liberali s druge strane su mi tada djelovali kao da
imaju racionalan i odmjeren pristup, refleksno sumnjivi prema predrasudama i
generalizacijama.
To je naravno bila gorka
iluzija. Bio sam mlad, naravno i prije zlokobnog 11. septembra 2001. godine,
liberali su se predstavljali u svim segmentima koji se tiču šireg američkog
društva, od imigracije osoba drugih i dalekih kultura, do odnosa prema rasnim i
rodnim manjinama, kao tolerantni, inkluzivni i progresivni. Zašto bi kulturna manjina
kojoj ja pripadam, barem nominalno, ičim bila izuzeta? Sve ekscese do tada i
svu netoleranciju i šovinizam sam pripisivao konzervativnoj desnici. No, da se
vratim na petak proveden sa Bill Maherom kada sam prvi put čuo za Geerta
Wildersa. Liberalno-progresivni paneli koji su se ritualno bavili ismijavanjem konzeravitvne
desnice, potreseni ubistvom Theo Van Gogha su počeli da uvode u tematiku i
problem islama, odnosno sukoba liberalnih i progresivnih vrijednosti sa
islamom. Islam je tako, prema panelistima, postao i veća prijetnja od samih
konzervativaca unutar zapadnog društva. Nije dugo trebalo da se postavi teza,
identična tezi koju propagira Geert Wilders, da se tolerantnost ne može pružiti
religijama koje nisu tolerantne, a islam je obilježen upravo kao totalitarna
ideologija zajedno s nacizmom i fašizmom koja se mora odlučno suzbiti u
modernom zapadnom društvu. Moj dotadašnji heroj komičar i liberalni guru Bill
Maher, na moje mlado zaprepaštenje, je u potpunosti podržao Wildersov stav,
predstavljajući jedan novi savez između liberalno-progresivne agende i
liberalno desne agende koju je predstavljaju Wilders. Tu naravno nije bio kraj.
Od emisije do emisije, svakog petka, na meti liberalno-progresivnih panela i
voditelja su sve više bile muslimanske zajednice na zapadu. Više nije bilo riječi
o „radikalima“ na marginama islamskog društva, već i islam kao takav obilježen
kao nužno nasilan i opresivan.
Ulje na vatru je doljevala serija
teroristiških napada koji su se nizali na Zapadu, posebno u Evropi, na
novinarske kuće Jyllands-Posten
u Kopenhagenu
i Charlie Hebdo u Parizu. Među liberalima dolazi do najoštrije reakcije, bilo
da se radi o liberalnoj desnici poput Geerta Wildersa ili
progresivno-liberalnoj ljevici poput Bill Mahera. Organizuju se zajednički
paneli, svojevrsno sjedinjenje liberala desno i ljevo oko jednog
pitanja, problema integracije muslimana u zapadna društva. Na brojnim panelima
se pojavljuju i desno i ljevo orijentirani liberali poput Christopher
Hitchensa, Richard Dawinsa, Daniela Dannetta, Bret Weinsteina, Lawrence Kraussa,
Sam Harrisa, i Douglas Murraya. Zajedno s njima bi se našli i „bivši muslimani“
ili „reformisti“ unutar muslimanskih zajednica poput autora Satanskih stihova,
Salman Rushdija ili aktivistkinja Irshad Manji i Ayaan Hirsi Ali. Sama Ayaan
Hirsi Ali, zvijezda liberalne agende je tada, zajedno s Geertom Wildersom,
predstavljala holandsku VVD konzervativno-liberalnu partiju u Parlamentu.
Ponude muslimanskim zajednicama su se svodile na upotrebu razuma i odbacivanje
ili reformu islama, regulaciju ovih zajednica od strane države, re-edukaciju
kako bi se usmjerile u nadanom smjeru i u krajnjoj mjeri zabrane ulaska ili
deportacije sve do i preventivnog nuklearnog napada na islamski svijet, koji je
na vrhuncu histerije predstavio perjanica „racionalne“ liberalne kreme, Sam
Harris. Tematika je postajala sve grotesknija uz odobravanje i gromoglasne
aplauze publike. Pljuštale su uvrede i pitanja u smjeru: „zašto nema muslimana
sportista?“, zašto su mlađi muslimani seksualno frustrirani?“, „zašto su toliko
nasilni?“, „zašto muslimani ne uživaju u alkoholu kao svi razumni ljudi?“,
„zašto tjeraju žene da se kriju iza vela?“, „zašto tuku žene?“, „zašto ženama
uklanjaju dijelove polnih organa?“. Zaključak bi uvijek bio isti, prvobitno
predstavljen od Geerta Wildersa „ne može se pružiti tolerancija prema netolerantnim
religijama“ i da se od islama liberalizam mora aktivno i odlučno odbraniti.
