Piše: Prof. dr. Adnan Mahmitović
Društvene mreže i televizijski ekrani preplavljeni su slikama eksplozija razornih avio-bombi, krvi, plača, uništenja, nepomičnih tijela djece, stradanja. Gledamo, suosjećamo, ali ne razumijemo. Razumiju samo oni koji su tamo u tom grotlu surovosti koji izraelski režim iskazuje nad palestinskim narodom. Zapitajmo se kakav je osjećaj u rukama nositi dijelove raskomadanog tijela sopstvenog djeteta. Palestinci, danas zatvoreni u rezervate, skučene logore na otvorenom, više od 70 godina trpe posljedice sukoba koji im je nametnut, dok svijet uglavnom nemoćno posmatra.
Međutim, prizori koji dolaze iz Gaze su više nego samo slike. Oni su dokaz kolektivnog kažnjavanja, dehumanizacije, etničkog čišćenja i iznad svega, snažna poruka čovječanstvu da treba preispitati put kojim ide i koji pokušava opravdati. Prilika da se vratimo korijenima humanosti. Prilika da se vratimo pitanju humanosti ratovanja. Bez toga, svaki rat je zločin. Ovdje je svaki pojedinac kao takav nebitan. Bitan je njegov stav, njegovo djelo, njegova humanost. To je ono sto šga čini čovjekom. Zar, recimo, Netanyahu neće sutra biti nebitan, kao sto je Saron nebitan danas. Nije da nema vremena, ima ga. Ali nema čovjeka u njemu. Nema humanosti, nema saosjećanja na patnje drugog čovjeka.
Taj čovjek, koji se danas gubi, nestaje, izumire, prihvatio je da postoji pravo oružanih sukoba. Ono se naziva Međunarodno humanitarno pravo. Ono se pojavilo kao izraz težnji zdravog dijela međunarodne zajednice, tog čovjeka, da se sačuva humanost u oružanim sukobima, bez obzira na okolnosti. Neka vrsta svijetla u tami rata i ubijanja koje ima za cilja da smanji patnju i stradanja koje ratovanje neminovno donosi. Neki će reci da je MHP razum ratovanja. Jeste, ali problem je to što ona utihne svaki put kada velike sile interveniraju. A te, "velike" sile su uključene u skoro svaki oružani sukob u posljednjih 70 godina. Tako se postepeno gubi humanost.
Hoćemo li dopustiti da humanost ostane samo prigušeni šapat u pozadini, ili ćemo svojim glasom doprinijeti njegovoj reafirmaciji?
Poznato je da je MHP specijalizovana grana međunarodnog javnog prava u krajnjem cilju teži postizanju ravnoteže između dva fundamentalna principa, principa vojne nužde i principa humanosti, odnosno slikovito - principa mača i štita. Princip vojne nužde prepoznaje vojne potrebe i dozvoljava upotrebu sile koja je potrebna za postizanje cilja ratovanja.
Sa druge strane, princip humanosti djeluje kao štit koji zabranjuje nanošenje patnje, ozljeda ili uništenja koji nisu nužni za pobjedu u ratu. Ova dva principa su pečat koji determinira izgled cijelog MHP sa refleksijom u većini njegovih detaljnijih pravila. Oni koji donose odluke o bombardovanju Gaze i njihovi sponzori nisu, i ne traže ravnotežu između razaranja i zaštite. Oni su odabrali oštricu mača, ostavljajući štit zaboravu, prepuštajući sudbinu Palestinaca efektima razornih avio-bombi. Na taj način su direktno pokazali da im nije stalo do humanosti ratovanja.
U razumijevanju ratne drame od presudnog je značaja praviti razliku između civilnih objekata i vojnih ciljeva. Šta su vojni ciljevi? Da bi se objekat kvalificirao kao vojni cilj prema članu 52 (2) Dodatnog protokola I, koji, također, odražava i običajno međunarodno pravo, moraju se ispuniti dva kumulativna uslova.
Prvo, da bi nešto bilo vojni cilj mora biti više od pukog objekta u zoni ratovanja. Mora efikasno doprinijeti vojnoj akciji neprijatelja, mora biti element u njihovom ratnom stroju. To mora činiti po svojoj prirodi, lokaciji, svrsi ili trenutnoj upotrebi.
Drugo, uništenje, zarobljavanje ili neutralizacija takvog objekta moraju napadaču pružiti određenu vojnu korist, i to u smislu da ona mora biti konkretna i jasno vidljiva. Primjeri vojnih ciljeva su zgrade i položaji gdje se nalaze neprijateljski borci i njihova oprema i oružje, kao što su vojne kasarne. Drugi primjeri uključuju vojna sredstva prijevoza, poput tenkova, borbenih vozila, borbenih aviona, i sredstva komunikacije. Dakle, bolnice, crkve, džamije, i izbjeglički kampovi se nikako ne mogu smatrati vojnim ciljevima. Osim toga, kakvu vojnu korist donosi uništenje bolnice ili crkve? Je li to trijumf nad neprijateljem ili pobjeda tame nad svjetlom?
Sve što nije jasan vojni cilj smatra se civilnim objektom. Nema sive zone. Ova jednostavna definicija ima za cilj da eliminira mogućnost daljnje kategorizacije objekata, čime se ne ostavlja prostora za manipulaciju o tome da li se objekt može napasti ili ne. Općenito, gradovi, stambena područja, zgrade, kuće, škole, bolnice i historijski spomenici smatraju se, između ostalih, civilnim objektima. Kao sto smo vidjeli, princip razlikovanja prvenstveno zabranjuje direktne napade na civile i civilne objekte.
