Teško nama sa ovakvim susjedima, a ni Srbiji, ni Hrvatskoj neće biti puno bolje sa ovakvim vođama.
Piše: Damir Rastoder
Od početka raspada Jugoslavije Hrvatska i Srbija su bile arhineprijatelji, što je rezultiralo i ratom, čiji ishod nije umanjio antagonizme između dvije zemlje. Dapače,broj otvorenih pitanja između Beograda i Zagreba je samo rastao, a dolazak na vlast u Srbiji Aleksandra Vučića, odnose je dodatno zakomplicirao, imajući u vidu njegovu političku prošlost i zalaganje za Veliku Srbiju, čije bi granice dosezale do linije Karlobag - Ogulin - Karlovac - Virovitica. Njegov čuveni ratno-huškački govor iz Gline 1995. i danas se uzima kao dokaz pretenzija prema hrvatskom teritoriju, od kojeg se Vučić nikad nije ogradio.
Jedina stvar oko koje je postojalo saglasje Beograda i Zagreba, od devedesetih do danas, bilo je pitanje Bosne. Složni su da ne treba da postoji. Bar u sadašnjim granicama. Oba susjeda bi "svoj" dio tuđe zemlje. Milom ili silom, svejedno.
Od nedavno, svjedoci smo, postoji još jedna sličnost, između Srbije i Hrvatske. Obje zemlje klize u autoritarne režime zahvaljujući ljudima koji ih vode, Aleksandru Vučiću i Andreju Plenkoviću. Ruku na srce, Vučićev režim nema pandana u čitavoj Evropi. To je neka kombinacija Putina, Orbana i Kaćinskog.
Hrvatska je u demokratskom smislu pet kopalja ispred u poređenju sa Vučićevom Srbijom.
Ali ono što budi posebnu pažnju jeste neviđena transformacija Andreja Plenkovića od briselskog dobrog đaka do hrvatskog Vučića.
Možda se ova paralela, na prvo čitanje, učini i suviše pretjeranom.
Čak i radikalnom i neutemeljenom. Nesumnjivo, Plenković djeluje uglađenije, racionalnije, pristojnije, umjerenije, jednom riječju, civiliziranije.
Tako je bar izgledalo.
A onda je sa svakim svojim javnim nastupom ili potezima pokazivao izrazite autoritarne tendencije.
Već pri sastavu svog kabineta bilo je jasno da želi vladu od slabih, neharizmatičnih i anemičnih ličnosti i političara, koji ga ni na koji način ne mogu ugroziti.
Zvuči poznato, svakako.
Samo je Plenković mogao izabrati Gordana Grlića Radmana za ministra vanjskih poslova i potpredsjednika vlade, praktično drugog čovjeka svog kabineta. Naravno, to je već učinio Vučić postavljajući Anu Brnabić za srbijansku premijerku. Zajedničko i Radmanu i Brnabić je to da kesica pistaca (doduse svježih) ima veću harizmu od njih dvoje zajedno.
Osim toga, oboje imaju ozbiljne poteškoće u formuliranju prostoproširene rečenice, bez zamuckivanja i zastajkivanja.
Možete i zamisliti kakvi su tek drugi ministri ako su oni nešto najbolje što imaju Plenković i Vučić.
Za osam godina Plenković je ostao bez više od trideset ministara, zbog različitih afera, a u Srbiji se ministri smjenjuju kao na traci zbog vanredno-redovnih izbora koji se održavaju skoro svake godine.
Vučić je zagospodario svim institucijama u Srbiji od Šahovskog saveza do kompletnog pravosuđa. Plenković je, uprkos žestokim otporima, imenovao Ivana Turudića za državnog odvjetnika, stavljajući DORH pod svoju potpunu kontrolu. Zastupnici HDZ-a u hrvatskom Saboru su otvoreno prijetili kolegama iz opozicije da će se prvi naći na udar novog državnog tužioca.
Čini se da je Plenković od Vučića preuzeo i odnos prema opoziciji i medijima. Njima se hrvatski premijer uglavnom obraća ad hominem, svađalačkim i povišenim tonom, sa puno ličnih diskvalifikacija i difamiranja. Doduše,malo kulturnije nego što to radi Vučić, koji je i u ovoj "disciplini" vjerovatno bez premca.
Interesantna je promjena kod Plenkovića u komunikaciji sa međunarodnom zajednicom. Do skora je vladalo uvjerenje da on odlično stoji u briselskim krugovima. A sada je ušao u otvoreni fajt sa glavnom evropskom tuziteljicom Laurom Kovesi kojoj osporava pravo da pokreće istražne radnje protiv njegovih ministara koji su nenamjenski trošili pare koje su dobijali iz evropskih fondova. Sličnu retoriku koristi i Vučić prema međunarodnim posmatračima na nedavnim izborima, koji su ustanovili brojne neregularnosti, tvrdeći da je to posao za srpske institucije a ne neke briselske birokrate.
Kad smo već kod izbora, Plenković doslovce kopira Vučića sa modelom "helikopter money", dijeleći pare "kapom i šakom", povećavajući plaće, socijalna davanja i druge dodatke kao nikada u novijoj hrvatskoj povijesti. To su praktično najjeftiniji glasovi, jer ih kupujete tuđim, odnosno, državnim parama. Sasvim slučajno, samo par mjeseci prije važnih izbora, u koje Plenković ide, baš kao i njegov parnjak, kao u borbu "na život i smrt".
Zahvaljujući dobrim djelom i njemu, (svakako i Milanoviću) politička scena u Hrvatskoj sve više liči na ono što već duže vrijeme gledamo u Srbiji.
A šta tek reći za odnos prema BiH?
Tu su tek Plenković i Vučić kao braća rođena. Kada predsjednik Srbije kaže "poštujemo suverenitet BiH, ali volimo Rs", ima istovjetno značenje Plenkovićevom trabunjanju da je "Hrvatska najveći podržavalac BiH na njenom evropskom putu, ali da su nužne izmjene izbornog zakona".
Podrška Dodiku i Čoviću u razgradnji države nikada nije bila veća od strane dvojice autokrata, a nepoštovanje institucija u Sarajevu postaje već dio ogavnog političkog folklora koji Plenković i Vučić demonstriraju.
Teško nama sa ovakvim susjedima, a ni Srbiji, ni Hrvatskoj neće biti puno bolje sa ovakvim vođama.
