Erdogan misli da krokodila može pretvoriti u vegetarijanca, tako što će ga maziti, milovati, pozivati na žurke i komplimentima obasipati.
Piše: Damir Rastoder
Prisustvo Milorada Dodika, kao gosta, na Kongresu vladajuće AK partije u Turskoj, a na poziv Recepa Tayyipa Erdogana, izazvalo je različite reakcije u BiH, od iznenađenja, preko čuđenja, pa sve do razočaranja.
Ali sve naivne i neupućene treba podsjetiti da je samo prije četiri mjeseca Dodik jasno, glasno i transparentno podržao Erdogana na predsjedničkim izborima, mada to niko nije tražio od njega. Mnogi su bili na stanovištu da će ta podrška biti kontraproduktivna, s obzirom na odnos bošnjačke dijaspore u Turskoj prema Dodiku.
Međutim, nije bilo čak ni toga.
To samo govori o zabetoniranoj polarizaciji tamošnjeg društva po vrijednosnim osnovama, koju ni Dodik ne može promijeniti, ili pak o odsustvu bilo kakve empatije prema problemima Bošnjaka u matici.
Kako drugačije objasniti ponašanje biznismena porijeklom sa ovih prostora, koji su Dodiku, prilikom jedne od posjeta Istanbulu, priredili svečani doček uz iće, piće i muziku, nudeći mu i krstarenje Bosforom, ne bi li ga udobrovoljili "da im da neki posao u Rs".
Stara narodna izreka "ljubav za ljubav, a sir za pare" nigdje nema takvo utemeljenje kao među našim ljudima u Turskoj.
Zašto bi Dodik bio neki izuzetak?!
U njihovoj percepciji, on je "prilika za posao", a ne trenutno najveći mrzitelj naroda kome i oni pripadaju.
Ali ovo nije priča o njima.
Ako u njihovom ponašanju i ima neke logike, pa makar bila pogrešna, čak i nemoralna, u vanjskoj politici Turske prema regiji danas je teško pronaći neki osmišljeni i organizirani politički pristup.
Lutanje i konfuzija su jedini izrazi koji bi mogli okarakterizirati tu politiku bez politike.
Ako se vratimo malo u prošlost, nekadašnji ministar vanjskih poslova i premijer Ahmet Dautoglu proklamirao je osnovno pravilo vanjske politike Turske kroz sintagmu "nula problema sa susjedima".
Nekoliko mjeseci nakon toga, skoro sa svim komšijama, izuzev Azerbejdžana, iskrsla su pojedina otvorena pitanja, pa i žestoki nesporazumi. Po sličnoj matrici se vodila i još uvijek vodi vanjska politika prema arapskim zemljama, prenebregavajući stari Ataturkov model koji je isključivao "miješanje u arapske poslove".
Erdogan se itekako miješao, ali tako da je u jednom trenutku ostao sa Katarom kao jedinim saveznikom, dok je odnose sa Saudijskom Arabijom, Egiptom, Bahreinom i UAE doveo do granice pucanja.
Partnerstvo sa Rusijom kretalo se od ljubavi do mržnje i nazad, da bi se u sukobu i agresiji na Ukrajinu zauzeo neutralan stav, što je ekonomski vjerovatno isplativo, ali je politički skroz nemoralno.
Ali ko više mari za moral u današnjoj međunarodnoj politici.
Izrael je tako od najljućeg neprijatelja preko noći postao potencijalni saveznik i ekonomski partner. I odnosi sa SAD i Iranom održavaju se po sistemu "toplo-hladno", zavisno od dnevnih događanja a ne strateških promišljanja.
Ni ova "ljubav" sa Dodikom, niti ima dublju pozadinu, niti će biti dugog vijeka. Sigurno da će poštovaoci lika i djela Erdogana reći da "sultan zna šta radi", mada ih realnost potpuno demantira.
U trenutku kada je Dodik međunarodno izoliran i skroz izopćen, on političko utočište nalazi samo još kod Putina, Orbana i Erdogana. Motivi ruskog i mađarskog predsjednika su bjelodano jasni, dok za mnoge ostaje nepoznanica Erdoganovo prijateljstvo sa neprijateljem Bosne i Bošnjaka.
A razlog je banalan.
Erdogan misli da krokodila može pretvoriti u vegetarijanca, tako što će ga maziti, milovati, pozivati na žurke i komplimentima obasipati.
Drugim riječima, Dodik će se pacifizirati, kultivirati i pripitomiti ukoliko Turska, odnosno Erdogan imaju dobre lične odnose sa njim. Tako će, smatraju u Ankari, najbolje pomoći Bosni i Bošnjacima.
Za mnoge ovo djeluje i suviše detinjasto.
Baš tako.
Jer je takva i turska vanjska politika.
Ko ne vjeruje neka pogleda odnos Erdogana i Vučića. I obrazloženje je bilo identično. A turske fabrike su otvarane u Kraljevu i Valjevu, a ne u Tuzli ili Zenici. Više se puta Erdogan sastao sa srbijanskim predsjednikom nego sa svim bošnjačkim političarima zajedno.
Iza ovakvog naivnog pristupa krije se još jedan razlog. Turska je, zahvaljujući i Erdoganu, postala regionalna sila, u ekonomskom i vojnom smislu. Ona na međunarodnom diplomatskom planu želi pokazati moć i snagu. Kako je neuspješno pokušavala posredovati u ratu između Rusije i Ukrajine, Turska se želi predstaviti kao faktor koji može pomoći u rješavanju balkanskih otvorenih pitanja. Uslov za to je dobar odnos sa svim zemljama regije i izbalansiran pristup prema svima.
I ovo vam vjerovatno zvuči šašavo.
Naravno.
Ono što nisu mogle uraditi SAD i EU decenijama unazad, uradit će Turska, tako što pravi derneke sa Vučićem i Dodikom.
Za trenutak zamislite situaciju da Bakir Izetbegović pravi plan sa Putinom kako da se riješe problemi na zapadnom Balkanu. To se sigurno desiti neće, ali će se druženje Dodika sa Eroganom nastaviti. Dodik time nervira Bošnjake, a Erdogan hrani vlastiti ego da tim istim Bošnjacima nešto pomaže.
