"Ne znam od kuda nam percepcija da nam međunarodna zajednica nešto duguje, pa su nas eto izdali".
Piše: Hamza Višća
Nisam siguran kad se pojavio, a još manje
otkud on među nama. To da ga Baja gaji i konzumira godinama svaki dan, prije i
poslije jela je bjelodano već odavno, ali da probosanski blok čini to isto, nije
normalno. Svih poratnih godina bilo je nekako uobičajeno pa i gotovo
pretjerano, da kad nam ne ide, kad se sinergija političke volje spusti ispod
nule, posegne za američkim barem moderiranjem pregovora, ako ne i uvrtanjem
ruku. Svaku opstrukciju Sporazuma o miru u BiH bi prijavili prvo SAD, pa onda
visokom predstavniku, pa EU, a onda bi se sjetili da se i sami možemo i moramo
oznojiti za bolju BiH.
Stranka ili koalicija pobjednica na opštim
izborima bi morala znati, da kad je postizborna matematika izgura iz vlasti, pa
makar i uz pomoć međunarodne zajednice, nije amnestirana od odgovornosti
biračima za postizanje ciljeva koji su joj priskrbili toliki broj glasova. To u
ovom slučaju znači nastaviti borbu za funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu, a ne
poput djeteta kojem su oduzeli igračku, vrištati na sve oko sebe pa i one na
koje računamo da su na našoj strani. Lupati u talambase izigranog kolektiviteta,
a spašavati pojedinca nije baš primjereno.
Situacija na zapadnom Balkanu i dalje je
složena, pa i vruća. Rat u BiH je nedovršeni rat, priznali su to i autori
Dejtonskog sporazuma. Ratne separatističke politike su prisutne i danas i
nastoje se ostvariti iskorištavanjem svake šanse koju im pruži zastoj u
implementaciji puta ka Briselu, u kojem su dvije adrese interesantne - EU i
NATO.
Ova potonja posebno, jer nesigurnost više
razara ovo društvo, nego nezaposlenost, kašnjenje plate ili penzije, ili
apstinencija od EU fondova. Situacija u svijetu je rovita, miris rata se širi i
Evropom, samo se koliko-toliko sigurnim osjećaju oni pod NATO kišobranom. Čak i
oni vječito neutralni Finci (i Šveđani) se uguraše pod strehu
Sjevernoatlantskog saveza. I mi smo htjeli prije njih. Ali ispriječiše nam se
marionete lutkara iz Moskve, a pomalo i naš nerad.
Ali vratimo se antiameričkom narativu među
nama. Imam osjećaj, a volio bi da se varam, taj se narativ već preslikava na
EU, visokog predstavnika, pa i međunarodnu zajednicu u cjelini. I to nije
dobro. Ne znam od kuda nam percepcija da nam međunarodna zajednica nešto
duguje, pa su nas eto izdali. Izdaja je interesantna riječ. Kinezi imaju izreku
- ako je čekić jedini alat kojim raspolažete, onda vam svaki problem liči na
ekser. E nama je jedini alat, koji smo haman naslijedili iz prethodnog sistema
- borba protiv izdajnika, pa sada svako malo požurimo da problem etiketiramo
izdajom i izdajnikom. Preslabo je to za situaciju u kojoj se nalaze i BiH i
Balkan. I jednako je neefikasno, kao recimo stabilokratija na koju predugo
igraju i Evropa i Amerika. I griješe, nema sumnje. Ali to nije razlog da se
olahko primi u naš govor antiamerički narativ. Prije bi se reklo da bi se
trebali kadrovski presložiti, redove ojačati svježim i vremenu primjerenim
borcima.
Da budemo jasni, ovom narativu doprinose i
aktivisti koji su uzeli vlast i ne znaju gdje će sad. Lutaju između populizma i
instrukcija međunarodne zajednice, ne miješaju se u svoj posao, važnije im je
blatiti novu opoziciju, nego odgovoriti izazovima koji su pred BiH. Čak i kad
se bore protiv separatizma, što im jest zadatak, pozivaju se na međunarodne
partnere, diplomatski neodgovorno. Umalo da nas zavade i sa NATO-om, što bi
išlo na ruku upravo separatistima., a BiH dovelo pred najgori scenario. Naime,
EU ne zna baš šta bi sa zapadnim Balkanom. Gordijev čvor posebno čini
komplikovanim jedan podatak - Bošnjaci hoće u NATO. Da kojim slučajem neće, sve
bi se dalo riješiti u pet minuta. A znamo kako. Marionete lutkara iz Moskve
svojim istupima guraju nas, bili mi na vlasti ili u opoziciji upravo ka tom
scenariju.
Zato, pamet u glavu. Što prije treba odustati
od antiameričkog narativa, i prionuti na izgradnju koalicijskih potencijala,
uzduž i poprijeko, unutar i van Bosne i Hercegovine. I da, bez člana 5, niko
nema obavezu da nas brani, sem nas samih, kao što niko nema pravo pozivati na
vaninstitucionalno organizovanje, kad već imamo institucije BiH sa jasno
definisanim misijama i zadacima.
P.S. Dok sam pisao gore pomenuti tekst, dvije
crtice me malo zadeveraše. Prva je iz dogovora ovih na vlasti da nekakav
izvještaj ili stav za Brisel pišu entiteti, da se to slijepi OHO ljepilom i
pošalje primaocu, bez državnog stava. U odbrambenom sektoru smo to radili 1998.
ili 2000-te, i tad sa stavom BiH. Haman klizimo unazad, uvedoše nas u
devedesete. Druga crtica je iz Brisela, gdje su se sastali šefovi odbrane
zemalja članica Sjevernoatlantskog saveza, fokusirani na izvodljivost novih
planova odbrane, ratnu transformaciju NATO-a, kontinuiranu podršku Ukrajini i
vojnu saradnju sa partnerima Australijom, Austrijom, Irskom, Japanom,
Republikom Korejom, Novim Zelandom i Švicarskom. Niđe Bosne. BiH je, tamo
negdje, spomenuo Bajden, pa vidite šta će te sa antiameričkim narativom.
