Prema evidencijama Udruženja nestalih Zvorničana, samo u prvim mjesecima agresije na području općine Zvornik ubijeno je više od 1.550 Bošnjaka. Tijela jednog broja su pronađena u nekoliko poznatih grobnica...
Piše: Almasa Hadžić
Danas se navršava 31 godina od početka napada na Zvornik, dana kada su zločinačke jedinice iz Srbije ušle u ovaj grad, te uz pomoć lokalne policije, teritorijalne odbrane, pod komandom SDS-a i punu podršku jedinica JNA započele krvavi pir nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom zvorničke općine.
Dan je to koji će historija pamtiti kao crnu mrlju na obrazu tadašnje srpske vlasti u Zvorniku, čiji je zločinački pečat obilježio biografiju mnogih lokalnih Srba od kojih većina, još uvijek, nije izvedena pred lice pravde.
Pripreme za napad na Zvornik počele su daleko prije 8.aprila 1992. godine.
U strogoj tajnosti u njima su učestvovali odabrani pripadnici MUP-a Zvornik i komande JNA iz Tuzle.
I dok su ovi mjesecima ranije obilazili sela i mahale po Zvorniku, iscrtavali linije budućeg djelovanja, pravili spiskove s imenima uglednih Bošnjaka koje treba likvidirati, dotle su Bošnjaci i njihovi politički predstavnici u gradu organizirali mitinge pozivajući na mir i zajedništvo.
Skoro mjesec dana prije napada, pronijela se vijest da su u Zvornik stigli Kurdi s namjerom da ubijaju Srbe, što je kod većine stanovnika, posebno Bošnjaka, izazivalo strah i nevjericu.
Niko ni slutio nije da je riječ o Arkanovim i Legijinim dobrovoljcima koji su pod nadzorom Službe državne bezbjednosti (SDB) Srbije i pripadnika Detašmana SDB-a Zvornik i Tuzla, bili raspoređeni po kućama poznatih zvorničkih Srba, mahom u naselju Srpska varoš.
Zločinački pohod na Zvornik zvanično je počeo 8. aprila. Upravo su tog dana, u ranim jutarnjim satima, na mostu "Filip Kljajić Fićo" policijski rezervisti, legitimisali četvoricu nepoznatih ljudi, a potom ih priveli u prostorije MUP-a radi identifikacije.
Zloglasna braća Vojin i Dušan Vučković, poznati po nadimcima Žućo i Repić, Milorad Ulemek Legija i Zvezdan Jovanović, umjesto u Mali Zvornik u Srbiji, po vlastitom priznanju "zalutali su" u Zvornik.
"Imali su iskaznice raznih organizacija i stranaka. Većina na ime Milorada Ulemeka, dozvole za kretanje po ratnim zonama Hrvatske. Na ime Ulemeka bila je iskaznica Legije stranaca, zatim MUP-a Srbije, ali i iskaznica JNA – vojne policije pri VP Pančevo.
Imali su noževe, pištolje, žice za davljenje. Cjelodnevne prijetnje i ucjene da će pobiti sve muslimane u Zvorniku koje je iz Malog Zvornika taj dan upućivao izvjesni major Pavlović, rezultirale su razmjenom ove četvorice.
Protivio sam se tome, ali su stariji od mene po funkciji odlučili da ih u poslijepodnevnim satima, preko zvorničke hidrocentrale, prebace u Mali Zvornik.
Već sutradan ova četvorica krenula su u krvavi pohod na Zvornik", dio je iskaza policijskog oficira iz Zvornika, svjedoka Tužilaštva za ratne zločine Srbije u Okružnom sudu u Beogradu, na suđenju Brani Grujiću ratnom predsjedniku Kriznog štaba Zvornika i Branku Popović poznatom kao "major Pavlović", komandantu Teritorijalne odbrane Zvornik.
Prve granate na dijelove grada nastanjene, uglavnom, Bošnjacima, artiljerija JNA sa položaja u Malom Zvorniku ispalila je već 8. aprila uvečer.
Tog dana, u popodnevnim satima, kolone Bošnjaka već su bezglavo bježale prema Diviču i Kula Gradu, a potom prema selima Liplje i Sultanovići, gdje se za kratko vrijeme našlo nekoliko hiljada Zvorničana. Noć su proveli, uglavnom osluškujući tešku artiljeriju koja je gađala Kula Grad.
Tokom noći iz Zvornika su stizale vijesti da gradom hodaju nepoznati ljudi u maskirnim odjelima, da je većina komšija Srba već u vojničkim uniformama, da hapse i odvode Bošnjake u nepoznatom pravcu, da se kuće i stanovi onih koji su otišli pljačkaju.
"Osvanuo je 9. april. Nismo spavali cijelu noć. U podrumu naše kuće, koja je nekih 150 metara od zgrade MUP-a skupilo se dvadesetak naših komšija i prijatelja. Čuju se pucnji po gradu.
Negdje oko 11:30 čujemo lupanje na vratima. Otvorismo vrata kad u avliji grupa ljudi s crnim fantomkama na glavi, naoružani. Jedan u ruci drži spisak i pita: "je li ovdje živi Izet Sabirović".
Izet odgovara: "jeste izvolite, ja sam Izet". Istog trenutka, bez riječi, ovaj poteže kalašnjikov i sasu rafal. Izet pada ispred mojih i kćerkinih nogu. Odoše. Među njima, iako je bio maskiran, kćerka je prepoznala našeg prvog komšiju, kojeg smo zvali Bato", prisjetila se svojevremeno u razgovoru sa autorom ovog teksta, detalja ubistva čuvenog zvorničkog veterinara Izeta Sabirovića, njegova supruga profesorica Šefika Sabirović.
Nakon što su ubili Izeta Sabirovića, ispričala je tada Šefika, četiri dana, ona i njena kćerka, bile su sklonjene u kući jednog komšije Srbina.
"Pokušale smo otići u Mali Zvornik i u trenutku kad smo stigle na most gdje su vršili legitimisanje, stajala je ekipa novosadske televizije koja je snimala emisiju o tome kako, tobože, muslimani bježe u Srbiju da bi se sklonili od napada mudžahedina.
Tako smo i prošli. Kasnije smo na stranoj televiziji, vidjeli snimak kako tijelo mog Izeta iznose iz dvorišta naše kuće i tovare na kamion.
I ja i kćerka o svemu šta se događalo u Zvorniku dale smo izjavu istražiteljima Haškog tribunala. Nakon izvjesnog vremena, ti istražitelji su nas nazvali i rekli da im je materijal s našom izjavom ukraden" ispričala nam je Šefika Sabirović.
Po njenom sjećanju, u danu u kojem je ubijen njen suprug ubijeni su i profesor Fehim Kujundžić, ekonomista Asim Hudović i njegov otac Taib, matičarka Nada Ostojić koja se, kažu, suprostavila ubicama, novinar Kjašif Smajilović i mnogi drugi poznati Zvorničani, ukupno njih 52.
Mnogi su već bili zarobljeni, odvedeni u logore iz kojih se više nikad nisu vratili.
Prema evidencijama Udruženja nestalih Zvorničana, samo u prvim mjesecima agresije na području općine Zvornik ubijeno je više od 1.550 Bošnjaka. Tijela jednog broja su pronađena u nekoliko poznatih grobnica, ali se još uvijek traga za posmrtnim ostacima nekoliko stotina njih.
Kako je poznato za ubistvo oko 700 muškaraca zarobljenih 1. juna 1992. godine na Bijelom Potoku, selu nedaleko od Zvornika, do sada niko nije odgovarao.
Osim trojice čuvara u logoru "Novi izvor", za ubistva, teška mučenja, premlaćivanja, silovanja nekoliko hiljada Bošnjaka u logorima formiranim u ovome gradu, na domaćim sudovima, još uvijek nije procesuiran niti jedan izvršilac.
Ispovjesti Bošnjaka koji su preživjeli mučenja u zvorničkim logorima, slične su mnogim ispovjestima logoraša nacističkih logora iz Drugog svjetskog rata.
"Uoči Kurban-bajrama, u logor dolazi zloglasni Repić. Kaže, ako ne budemo sarađivali s njim, plivat ćemo svi niz Drinu. Sutradan Repić dolazi s još četvoricom ljudi, nosi malokalibarsku pušku, noževe. Počinje horor.
Naređuje da se odvoje u grupe očevi i sinovi, da se odvoje braća, rođaci, da svi izađu na binu Doma i da se skinu goli. Tjera sina da siluje oca, oca da siluje sina, da jedan drugome stavljaju spolni organ u usta.
Kao sad da gledam, izvodi Šabana mesara, i naređuje mladiću da zubima odgrize Šabanov spolni organ. Šaban jauče, pada. Repić mu naređuje da ustane i onda uzima malokalibarsku pušku i puca u njega", samo je dio ispovjesti Nermina Dogića jednog od 183 Bošnjaka iz Divičana, koji su bili zatočenici zloglasnog logora u Domu kulture u Čelopeku.
Organizirane grupe egzekutora, pripremljene za masovna ubistva zvorničkih Bošnjaka, iako ih se još uvijek pokušava podvesti pod "samoorganizirane paravojne jedinice", apsolutno su bile pod komandom vojnog i policijskog sistema Srbije i vlasti SDS-a na čelu sa Radovanom Karadžićem.
Pokazalo se to na suđenjima nekolicini zločinaca u Sudu u Beogradu koji nisu prezali da priznaju kako su naređenja dobijali od vojnih i policijskih službi bezbjednosti u Srbiji i na Palama.
Iako je prošla 31 godina od počinjenja teških zločina nad zvorničkim Bošnjacima, danas nisu procesuirani egzekutori 87 Bošnjaka u Drinjači, niti ubice Bošnjaka u Križevićima, Grbavcima, koljači iz čuvene "Gerine klaonice", ubice i mučitelji iz logora Liplje i na desetine drugih mučilišta širom zvorničke općine.
U Okružnom sudu u Beogradu za zločine u Zvorniku, Branko Grujić, državljanin Srbije i BiH, ratni predsjednik Kriznog štaba općine Zvornik osuđen je na 6 godina zatvora. Na 15 godina u Beogradu je osuđen i Branko Popović, komandant TO Zvornik, te grupa pripadnika paravojne jedinice "Žute ose".
Pripadnike zloglasne jedinice "Simini četnici" beogradski sud oslobodio je zločina nad 27 Roma u selu Skočić i osudio ih samo za pljačku.
"Imao sam 8 godina kada su "Simini četnici" upali u naše selo, ubili moju trudnu majku, oca, šest sestara i brata. Sve sam to gledao. Kad sam svjedočio na sudu u Beogradu, rekli su da nisam "kredibilan svjedok" obzirom da sam imao 8 godina kad se zločin dogodio. Zar je to pravda", kazao je za Politicki.ba Zijo Ribić koji je pukom slučajnošću izbjegao sudbinu svojih najbližih.
Mnogi učesnici egzekucija i danas slobodno žive u Zvorniku, a prema izjavama jednog broja Zvorničanima, nakon agresije, u grad vratila žena koja i danas, svakodnevno, sreće svog komšiju, mučitelja, koji ju je nakon teškog zlostavljanja, strpao u zamrzivač.
Najviše tijela ubijenih u prvim danima napada pronađeno je u grobnici Glumina, zatim u nekoliko grobnica na Kazanbašči, u grobnici u naselju Ulice...
Na Kazanbašči je, po ideji Zvorničanina Seada Hambiralovića prije nekoliko godina napravljen i spomenik u znak sjećanja na ubijene zvorničke civile. Većina pronađenih i identificiranih žrtava ukopana je na Memorijalnom mezarju u Memićima kod Kalesije, a znatan broj i na lookalnim mezarlucima na području Zvornika.
O zločinu nad zvorničkim Bošnjacima svjedočila je i ekipa BBC-a s novinarom Martinom Bellom koji je 9. aprila ušao u Zvornik. Njihove kamere snimile su kadrove koji pokazuju lokalne komunalce kako po gradskim ulicama i privatnim dvorištima skupljaju tijela ubijenih Zvorničana. Ista TV ekipa svjedočila je istjerivanju Bošnjaka iz njihovih kuća, te zabilježila detalje iz zbjega u selu Liplje.
p.s.
Sutra, 9. aprila u Zvorniku će biti obilježen Dan oslobođenja grada. Pokušaj je to da se slavljenjem ovog datuma prekroji historija i izbriše pečat zločina koji je u historiju ovog grada, za sva vremena, utisnuo april 1992. godine.
Na njihovu žalost.
