„Primjećujem čovjeka u uniformi. Ide brzo, a ljudi ga okružuju da pitaju šta se to dešava, šta će biti s njima, a on vadi oružje i puca masi u noge. Srećom, promašuje. Bio je to Miroslav Kvočka.Sljedećih par dana naše komšije i radne kolege naših roditelja naprosto su se utrkivali ko će biti okrutniji. Posebno se isticala smjena Mlađe Radića".
Piše: Almasa Hadžić
Teško je vraćati sjećanje na ispovjesti logoraša – zarobljenika srpskih i hrvatskih logora iz protekle agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Svaka ta ispovjest, raskrvari u vama rane za koje ste mislili da su zarasle, ili da su ih bar, koliko, toliko, zaliječile neke vedrije priče koje ste u vremenu koje je prošlo, kao novinar, slušali i zapisivali.
Nakon jučerašnjeg obraćanja Rezaka Hukanovića na dženazi u Prijedoru, koji je preživio pakao prijedorskih logora, sjećanje me vrati na ispovjest jednog logoraša iz Prijedora, zabilježenu prije 12 godina.
Priča je to o zlu, o mržnji u nekad prelijepom gradu za koga se mislilo da u njemu žive dobre komšije, prijatelji, školski drugovi, ustvari ljudi, insani, kakvi su se do tada dječačkom gledanju mog sagovornika činili, a koje je za vrijeme boravka u logoru gledao kako se pretvaraju u vukodlake, mučitelje, ubice.
Gledao kako ubijanjem i mučenjem zarobljenika, kako svoju, tako i biografiju grada Prijedora zauvijek ispisuju zlom, u nadi, valjda, da se tog zla neće imati ko sjećati i o njemu pričati.
Ipak su se prevarili!
Ispovjest ovog logoraša objavila sam u „Dnevnom avazu“ u novembru 2013.godine.
Zbog onih koji lako zaboravljaju, ali i onih koji su zločine činili i godinama žive u uvjerenju da pred sudije i tužioce nikad neće stati,ispovjest ovog logoraša objavljujem ponovo. .
................................................
SVJEDOK PRIJEDORSKOG HORORA
Otkopavanje grobnice Tomašica ponovo je raskrvarilo nikad zarasle rane Prijedorčana. Sjećanja na torture i zlostavljanja, poniženja, brutalna ubistva, kao i na njihove aktere, vratila su se poput najcrnje more i to svježa i jaka, kao da se sve jučer dogodilo.
Naš sagovornik imao je samo 15 godina kada se našao u prijedorskom mučilištu. Danas živi u jednoj od skandinavskih zemalja i svoju ispovjest odlučio je podjeliti s javnosti. Zasad tajno, ali, kad zatreba, sigurno i javno. Koliko zbog onog što je tada preživio i vidio, još više zbog gorčine koju danas osjeća gledajući svoje mučitelje, kako slobodni i bez griže savjesti hodaju njegovim gradom.
Kao da je jučer bilo, kaže, sjeća se 30.maja 1992godine kada je sa lokalnog Radio Prijedora Bošnjacima i Hrvatima poručeno da sa bijelim trakama na rukama dođu pred hotel „Balkan“.
„Ništa nam, mnogim , u tome nije bilo čudno. Do dolaska pred kafić Asafa Kapetanovića, čak su se neki ljudi smijali. Međutim, pred Asafovim kafićem bio je haos. Idući prema Zagradskoj pijaci već su se nazirala tijela ubijenih ljudi. Ubijeni su bili privatnici albanskog porijekla, koji su u Prijedor došli krajem osamdesetih godina, poput poznatog „zvjezdaša“ vlasnika kafića „Crvena zvezda“ na autobuskoj stanici. Vidim, nema mu pola glave. Njegov mozak se izlijeva na asfalt, a ostatak glave je bio skalpiran. Do njega leže braća sa Jereze.
Ćevabdžija Ekrem „junački“ upucan s leđa sa dva hica. Privatniku sa Urija počinje curiti mozak. Tu je i još par leševa sa razbacanim dijelovima tijela i ličnim stvarima.
Četnik nam naređuje da idemo dalje, pred hotel „Balkan“.
Putem prema hotelu, priča , osjećao se zadah paljevine. Na gradskoj džamiji polupani prozori, ispred džamije krv. Izgorjela vakufska kuća.. Na sve strane leševi. A pred„Balkanom“ prizor kojeg ne zaboravlja: paradiraju četnici i to sve komšije, dojučerašnje radne kolege, školski drugovi. Među njima Dragan Supić predsjednik četničke omladine koji svojoj pratnji naređuje ko će u koji autobus.
„Vidim sina trenera Zubanovića, ponosan što taj dan „brani“ srpski narod. Naređuje da se maloljetni izdvoje od starijih, a mene, iako sam tek napunio petnaest godina, ubacuju u autobus koji nas, kažu, treba voziti u sabirni centar Trnopolje. Nakon kratkog vremena vožnje, umjesto skretanja za Trnopolje autobus je krenuo, kako ćemo ga kasnije zvati „putem smrti“, koji vodi u rudnik Omarska.
Već na izlazu iz autobusa slijede udarci. Udara me jedan vojničkom čizmom u predjelu polnog organa. Kada su vidjeli kako se previjam od bola, nastavljaju i to uz komentar „je.o te Alija, ako preživiš nećeš se makar razmnožavati“.
Ustajem nekako i idem u prostoriju koju smo kasnije zvali Mujina spavaona“ prisjeća se naš sagovornik.
A, Mujo je, priča, već bio ubijen jer je bio nezgodan svjedok. Prvu noć u Omarskoj, vidjeli su da će to biti pakao, priča. Neki su , u svojoj naivnosti pokušali da stupe u kontak sa svojim nekadašnjim prijateljima Srbima, kumovima i komšijama.
„Primjećujem čovjeka u uniformi. Ide brzo, a ljudi ga okružuju da pitaju šta se to dešava, šta će biti s njima, a on vadi oružje i puca masi u noge. Srećom, promašuje. Bio je to Miroslav Kvočka.
Sljedećih par dana naše komšije i radne kolege naših roditelja naprosto su se utrkivali ko će biti okrutniji. Posebno se isticala smjena Mlađe Radića zvanog Krkan“.
U Radićevoj smjeni, prisjeća se, bila su tri zloglasna brata Marmat za koje se ne zna koji je od kojeg bio okrutniji. .
„U vrijeme dok su me ispitivali, nekih metar od mene, naprosto, rastavljali su jednog logoraša. Inspektor se trudio da budem okrenut tako što ću gledati šta rade od tog čovjeka. Knežević se zvao i bio je temeljit i strog i stalno mi je prijetio. Ni on nije nikada odgovarao premda je mnoge ljude poslao direktno u smrt“.
Naš sagovornik kaže imao je nesreću da završi u „bijeloj kući ovozemaljskom džehenemu“ .
U sobi koja se nalazila odmah s lijeve strane do njegove, nalazilo se dvadesetak živih leševa. Pod je bio potopljen svježom ali i ustajalom krvi, zidovi također. Na zidovima, sjeća se, tragovi kose, koščica od napuklih lobanja, tragovi prosutih mozgova...
Gledao je, kaže, ljude odsječenih ušiju, bez očiju, ljude kojima su po nogama, leđima, rukama, noževima urezivali krstove i četiri „S“.
„Jednom poznatom prijedorskom autoprevozniku su rezali komad po komad tijela, počevši od obraza. Prepoznao sam ga jer sam kao dječačić sanjao da imam kamion poput njega. Ostale je nemoguće bilo prepoznati.
Vidio sam i moje komšije Edu, Adu i njegovu suprugu kojoj su slomili noge, Nerona i ostale.
Da, u logoru je bilo žena, sve sam ih poznavao i sve sam ih zavolio jer su u tom momentu, iako im je bilo puno teže nego nama (svakako su zlostavljane) nama mlađima pokušale biti majke, ustvari ono što nam je falilo“.
Gurnule bi im, kaže, veću krišku hljeba, kutljaču prokuhane vode više nego starijim logorašima i to sa majčinskim riječima „dijete moje kako danas“ .
Naš sagovornik sjeća se da se vozač koji je razvozio logoraše na razne strane, zvao Vlado Kobaš. Neke je odvozio, navodno, u pravcu bolnice, odakle se, kaže, mnogi nikad nisu vratili. Ni on, kao ni mnogi drugi, nikad nije osuđivan niti pozivan da kaže gdje je odvozio tijela ubijenih logoraša.
„Batinaši u „bijeloj kući“ bili su mahom pripadnici srpske garde koju je vodio Nikica Janjić, a za koga kažu da se ubio. Dolazili su i pripadnici interventnog voda, najčešće je tu bio Milan Gavrilović koji je imao luđačko ponašanje.
Dolazili su i pripadnici odreda Zorana Karlice, zatim pripadnici Stanice milicije , a poseban utisak je ostavio Duško Tadić. Logoraše koje bi, doslovce, polomili, kupali bi šmrkom sa hidranta kojim se peru damperi i to uz povike da prvi logoraš kome se „digne muška stvar“ ide kući. Ne možete zamisliti kakav je to bol.Mog komšiju su tjerali da grize testise Tadićevom prijatelju iz Kozarca“.
Krike logoraša do danas, kaže, nije zaboravio.U sveopćem ludilu, tih dana, prisjeća se smrti Rize Hadžalića koji je ubijen zbog riječi „bujrum“. Iz njega su, priča, virile kosti i unutrašnji organi, a iz usta su mu izlazili tamna krv i sa njom komadi unutrašnjih organa. I njegovo tijelo je, kaže, odvezao je Kobaš.
„Taj dan sam probao ljudsku krv. Logoraša do mene su počeli udarati u glavu svim i svačim. Oborio sam glavu da ne gledam. Međutim, kada mi je katil naredio da moram gledati „šta se radi ekstremistima“ tog logoraša je jedan od mučitelja čizmom udario tako da mu je odnio pola nosa. U trenutku gledam rupu na glavi insana iz koje lije krv neprimjećujući da sam i sam zaliven crvenom tekućinom i da su mi usta puna te tekućine. Iz straha da me ne udari sabljom kojom je vitlao iznad naših glava proguto sam svu krv“.
Iz Omarske je naš sagovornik, premješten u Trnopolje. Imao je dizenteriju, a zbog udaraca u predjelu mokračne bešike i polnih organa mokrio je krv. Za samo šest dana, smršao je deset kilograma. U Trnopolju je upoznao mesara Lalu Šeremeta.
„Na žalost veoma kratko smo sjedili u njegovom društvu. Došao je po njega odred smrti, interventni vod.. Iz plavo bijelog „fordovog“ kombija prvo je izašao Mrđa pa zatim Bakin, pa zatim Nešo, Bjelan vođa „grobara“ iz Prijedora, Dragan Bogunović i Ritan vođa „delija“. Prilaze mu i tjeraju ga u kombi. Otišao je Lale i nađen je tek prije par godina u grobnici u Starim Kevljanima.
Naš sagovornik posebno se sjeća Zorana Karlice, njegovog zamjenika Ranka (ili) Ratka Petrovića,zločinca Darka Mrđe, Zorana Žigića za koga kaže da ga je možda u činjenju zločina pretekao jedino Milan Lukić iz Višegrada.
Pamti Miroslava Kvočku i Mlađu Radića, koji su, nažalost, pušteni na prijevremenu slobodu. Pamti sve mučitelje koji su u logorima ostavljali pustoš, među kojima i pripadnike regularne policije u Prijedoru.
„Danas kad dolazim u Prijedor posjećujem šehidska mezarja, posjećujem one sa kojima sam djelio i pod i nebo, sa kojima sam dijelio više zla nego dobra.Volim kad sam sam sa njima.Tišina. Ne pričam ja, a ni oni, ali se razumijemo. Često povedem svoju djecu da ih upoznaju. Da upoznaju te divne ljude koji su bili ukras Prijedora“.
I tajac.
Jedan od mnogobrojnih mučenika prijedorskog pakla , samo je djelomično progovorio o mučenju koje je uspio preživjeti, o mučiteljima. Progovorio je u nadi da će pravda, ipak, zakucati na prijedorska vrata.
Posebno se sjeća Branka Egića, sina prijedorskog zubara, koji je život Bošnjaka, tih dana rata, kaže, pretvarao u pakao. Svakodnevno je, priča , prolazeći pored muslimanskih kuća psovao, pucao, prijetio da će baciti bombu na ovu ili onu kuću. I majka mu je, kaže jedno jutro osvanula u uniformi i naoružana. Orgijali su po Prijedoru i Čvarak, Rakac poznat kao motorista...
„Pomenut ću imena samo nekih aktera ratnog prijedorskog pakla: Drago i Rajko iz Zagrada, Nikica Janjić, braća Banović i, zasigurno, najgori od svih gardista, Zoran Žigić. Taj je, između ostalih u Omarskoj ubio taksistu Omera iz Starog Grada.
Mićo iz Trgoprodaje imao je pedigre ubice koga su se bojali i sami Srbi.
Po Prijedoru danas slobodno šeta instruktor i učitelj zločinaca iz interventnog voda Milan Gavrilović. Dragan Bogunović je pobjegao. Sreja četnik se posebno isticao u torturisanju svojih komšija sa Skele. Krvnike Marmate iz Omarske više niko ne spominje. Slobodan Kuruzović upravnik logora Trnopolje nikad nije priveden.
Bjelan, Nešo, Ritan, Predojević, Savin iz nebodera u Šetačkoj ulici, također, niko ih ne spominje a dobrano su doprinjeli da se danas iz Tomašice vade tijela Bošnjaka i Bošnjakinja svih uzrasta“ navodi naš sagovornik..
(A.Hadžić
28.11.2013.godine)
