"Ja uzimam brata onako ranjenog i nosim ga dalje. Sve se nadam da ću ga donijeti živog na slobodnu teritoriju...“.
Piše: Almasa Hadžić
Dokumentarni film „No one will hurt you“ (Ništa vam se neće dogoditi), kojeg je RSI TV iz Švicarske, snimila po istinitoj priči Srebreničanina Hasana Hasanovića kojom svjedoči, kako ličnu tako i tragediju Bošnjaka Srebrenice nad kojima je u julu 1995.godine izvrešen genocid, imao je svjetsku premjeru na ovogodišnjem SFF-u.
Crvenim tepihom Hasan Hasanović, sa ekipom koja je snimala ovaj dokumentarac, prošao je sa Cvijetom Srebrenice na reveru.
Da li je to bio prvi put da se „Cvijet“ pojavi na toliko navikanom crvenom tepihu, na kome je u ovih 31 godinu bilo mjesta za „svakog i svakakvog“, ne znam, ali je sigurno da je filmska priča, kako o ličnoj, tako i o golgoti hiljada Srebreničana ubijenih u genocidu, još jedno svjedočenje o nemilosrdnosti ubijanja Bošnjaka iz tragične „kolone smrti“ u julu 1995. godine.
Hasana sam prvi put srela 16. jula 1995. godine u Nezuku, neposredno nakon što je brata Hasiba, kojega je mrtvog kilometrima nosio na svojim leđima, da bi ga prenio na slobodnu teritoriju, spustio na zemlju.
Kasnije sam ga u nekoliko navrata, također, stretala, pisala o golgoti koju je prošao u „koloni smrti“, a jedan od posebno emotivnih, teških susreta, bio je 6. juli 2009. godine kada je u Tuzli vršena reekshumacija njegovog brata Hasiba, kako bi već 11.jula te godine, skupa sa bratom Hajrom, bio ukupan u šehidskom mezarju u Potočarima.
Evo priče o Hasanu Hasanoviću objavljene 11. jula 2009. godine u „Dnevnom avazu“.
............................
Hasan Hasanović, čovjek iz srebreničke kolone smrti
I SAM RANJEN, MRTVOG BRATA HASIBA USPIO JE PRENIJETI NA SLOBODNU TERITORIJU
Almasa Hadžić
U julu 1995.godine Hasan Hasanović iz Likara kod Srebrenice, imao je 22 godine i ni po čemu se nije razlikovao od ostalih svojih sugrađana. Bio je samo jedan od onih blizu 17 hiljada Srebreničana iz poznate „kolone smrti“ koji je, nakon troipogodišnjeg mrcvarenja, gladi i izolacije u Srebrenici krenuo prema Tuzli, odnosno Nezuku u Sapni u nadi da će izbjeći klanicu koju im je namjenila vojska Ratka Mladića.
„Ja i moja braća Hasib (20) i Hajro (19) pridružili smo se koloni u selu Pećišta kod Potočara, predvečer 11.jula. Po nekom nepisanom pravilu očevi, braća, bliži rođaci, u koloni su se držali jedni uz druge. Vladala je skoro afrička žega. Žeđ, iscrpljenost.
Ono malo vode i hrane što nam je mati spremila čuvalo se za prvi odmor.Uvečer, negdje iza ponoći, u ranu zoru 12.jula stigli smo u selo Šušnjari.
Majko moja.! Zasuše granate! Mrak, ljudi jauču, bježe jedan preko drugoga. Vidim moj brat Hajro pada. Priđem mu, on izdiše! Gotovo! Pokušavam da ga bar malo sklonim , ali granate nedaju„ prisjeća se Hasan u razgovoru sa autorom ovog teksta i fotoreporterom koji je snimio trenutke kad je16.jula 1995.godine, noseći mrtvog brata stigao na slobodnu teritoriju.
Hasan je trenutno profesionalni vojnik OS BiH. Živi u Tuzli. Ima porodicu. I majka Nezira živi sa njim.
Vraćanje sjećanja na bolne trenutke iz „kolone smrti“, prekida kratkim stankama.
Na našu konstataciju da u arhivi posjedujemo snimak trenutka njegovog izlaska na slobodnu teritoriju 16.jula 1995.godine i da dobro pamtimo bolni grč na njegovom iscrpljenom licu, kada s leđa spušta tijelo mrtvog brata i polože ga na zemlju, pogledao nas je i samo rekao «sjećam se».
„Tijelo mog brata Hajre ostalo je na Šušnjarima. Raspadam se iznutra, ali ne mogu ništa da učinim. Čovjek je prisiljen da nastavi dalje...
Iscrpljenost, bol za bratom, neizvjesnost. Jednostavno, čekam svoj red za umiranje.
Stižemo na Kameničko brdo na području bratunačke općine.... Klanica...Sipaju granate, automatsko oružje. Bježanje . Tu scenu nikad neću zaboraviti. Usatajem, a oko mene preko 500 mrtvih ljudi. Vjerujem da sam posljednji živi koji je izašao iz te ogromne mrtvačnice, a kako, to samo Bog zna.
Krećem sam, kako bih stigao kolonu, a vodilja mi je utrti put. Idem, a ne znam da li se Hasib uspio izvući ili je i on poginuo„ prisjeća se dalje Hasan.
Kolonu je Hasan sustigao u reonu sela Kaldrmica, neposredno nakon što je pregazio rijeku Jadar.. Tu je prvi put osjetio uticaj bojnih otrova...
„Napio sam se vode iz Jadra i vrlo brzo javila mi se neka čudna vizija. Pitam prvog kolegu, Taiba , da li on primjećuje da ja nemam noge.
Na putu, ispod planine Udrč, odjednom se pojavi moj brat Hasib kojeg sam izgubio na Kameničkom brdu. Vratio se i pošao da me traži, veli... Bos je.
Šukrija Malić, sin Šuhre i Hasana Malića iz Potočara i njegov brat Fuad rahmetli, dadoše nam obojici po patike. Ne popušta me dejstvo bojnih otrova.
Sjećam se da sam spuštajući se niz Udrč , od svih koji su bili blizu mene tražio da zajedno učimo Fatihe“.
Dolaskom u Liplje, na području zvorničke općine, sjeća se Hasan, ponovo je dio kolone u kome su bili on i brat mu, naletio na srpsku zasjedu. I tu mu se ponovo izgubio brat, ali na kratko, veli.. Našli su se nakon sat i po vremena.
Sjeća se da su glavni put u Snagovu prema Križevićima, dan prije dolaska na slobodnu teritoriju, Hasan i brat mu, prešli u prvom dijelu kolone u kojoj je bilo blizu dvije hiljade ljudi. Molio je, kaže Boga da „već jednom umre“.
„Nebo se smračilo. Noć. Odjednom Bog dade grad i kišu. Trčimo da se sklonimo u jedan šumarak, ali udara PAM sa Baljkovice. Bilo je to negdje oko pola četiri ujutro. U toj gužvi, naletismo na minu. Četvorica su poginula na licu mjesta, dok moj brat Hasib biva teško ranjen u predjelu stomaka, grudnog koša i glave. Ali je živ i ja se nadam.
Ranjen sam i ja, ali sam uspio snijeti brata u jedan potok, a onda se vratim po komšiju koji je također bio ranjen. Pronalazim dr.Ilijaza Pilava, i ostale doktore. Pokušavaju mu pomoći ali, nemoćni su. Treba mu operacija, saopćava mi dr.Ilijaz.
Ja uzimam brata onako ranjenog i nosim ga dalje. Sve se nadam da ću ga donijeti živog na slobodnu teritoriju...“.
Hasan je, šumom, ranjenog Hasiba nosio skoro 20 kilometara. Negdje ispred Baljkovice, u trenutku kad je stao da se malo odmori, devet i po sati nakon ranjavanja, Hasib je izumro na Hasanovom krilu. Neki su ga, kaže, nagovarali da ga ukopa pored Ejuba Golića na Baljkovici, ali nije pristao. Mrtvog ga je stavio na svoja leđa i ponio prema Nezuku...
Prisjeća se Hasan da su mu u trenutku iscrpljenosti prišli Vekaz, Refik i Sead Šahmanović kako bi mu bar malo pomogli. Pred jednom kućom spustio ga je na travu , pomilovao po obrazu, poljubio i, više od sata, nastavio sjediti pored njega.
Novinar koji je svojom kamerom i fotoaparatom zabilježio ovaj trenutak, sjeća se, ponudio mu je šoljicu kafe, a jedna nana donijela mu da jede. Nakon prvog gutljaja, počeo je povraćati.
Hasibovo tijelo vojska je odvezla u mrtvačnicu u Tuzlu, a Hasan je zbog teških rana i iscrpljenosti prevezen u bolnicu.
Teže od svega, veli, bilo je kako objasniti majci Neziri šta se dogodilo sa Hajrom i Hasibom.
U sedmici kada je nastajao ovaj tekst, tačnije u ponedjeljak 5. jula 2009. godine na tuzlanskom mezarju Borić, u prisustvu njegovog brata Hasana i majke Nezire, reekshumirano je tijelo Hasiba Hasanovića. Skupa sa bratom Hajrom, Hasib će biti ukopan 11. jula 2009. godine u šehidskom mezarju Memorijalnog centra Potocari. U mezar će ih spustiti jedini živi im brat Hasan koji je bio svjedok njihove smrti.
