Zašto sam u subotu odabrala proteste u Tuzli, a ne one u Sarajevu

Teško da bilo ko više, ko je plaćen da o pravdi i pravednosti brine, čuje dugogodišnje vapaje, pozive, upozorenja sa protesta, u zdravlju oronulih srebreničkih majki.

Piše: Almasa Hadžić

Nisam u subotu bila u Sarajevu.

A da sam bila, sigurno bih bila među onih nekoliko hiljada okupljenih na protestu pod sloganom „pravda za Dženana i Davida“.

Bila sam u Tuzli, na glavnom Gradskom trgu, kako to, već punih 26 godina, lijevalo- puhalo, činim svakog 11. u mjesecu.

Bila sam kako bi sa šakom iznemoglih, tužnih i ostavljenih majki, tražila pravdu za Ajkine, Zumrine, Nurine, Hajrine, Munibove, Hajretine, Kadine, Munirine, Mafijine, Hasibine, Rufejdine... i ine druge ubijene sinove iz Srebrenice.

Iako „aritmična“, prosto, morala sam biti na tom protestu i iz razloga da bih saznala šta je sa majkom Ajkom Husić, koja je nedavno imala još jedan moždani udar.

Da vidim je li Ajki bolje, je li mogla doći, jer, ako je na protestu ne bude bilo, onda će se samo kazati kako joj je.

To je ona majka što svakog 11. u mjesecu zgrabi ram sa fotografijama svojih ubijenih sinova Bećira, Fadila i Fikreta i muža Behadila, pa iz škole u Suhoj u Živinicama, u kojoj živi već skoro 20 godina, ranim autobusom krene u Tuzlu da „slučajno ne bi zakasnila na proteste“.

„Evo, došla sam, a jedva. Jedna noga vuče naprijed, druga nazad. Kako sam imala ovaj zadnji udar, kćerka me odvela sebi u Lukavac. Velim joj da bih išla na protest, a ona me gleda, znam šta misli, ali neće iz hatora da mi izađe. Mogu ja, kažem joj, samo ti mene odvezi do onog trga“, priča mi dok joj Mirsada, koja se na protestima uvijek nađe blizu nje, namješta šamiju.

Drago je Ajki što vidi poznata lica. Ako ništa, da im ispriča o „svojoj bolji“, da se požali kako je još uvijek živi u kolektivnom centru, u školi, da sazna da li neke majke koje „evo drugi put“ ne dolaze na protest, možda, nisu bolesne...

Ovo joj je „četvrti udar“ u zadnjih tri, četiri godine, ali, opet, Bog dadne da se uspravi na noge, kaže.

„Eto, kako me ovo strefilo, sve zaboravljam. Ništa ne pamtim. Sad s nekim pričam, domalo, zaboravim. Samo svoju djecu ne zaboravljam. Još uvijek ih pamtim onakve kakvi su bili.

Stalno Boga molim da mi sačuva ovo pameti što je ostalo samo da ne zaboravim kako su mi sinovi izgledali“, govori Ajka objašnjavajući stanje u kome se, nakon što se odskora ponovo razboljela, nalazi.

A, pričala je prije nekoliko godina kako u samoći školske učionice u školi u Suhoj, gdje živi, često usnije svoja tri sina.

Kad joj, veli, ptica po danu kljunom kucne u prozor, zna da će, čim mrkla noć dođe i ona, nakon jacije, sklopi oči u san, pred nju izaći njeni Bećir, Fadil i Fikret.

Na njima ista odjeća koju su nekad, dok su živjeli u Zapolju, nosili.

Fino, kaže, sjednu pored nje na onaj ležaj na kome spava, ona ih pita kako su, oni joj, opet, odgovore da su dobro i neka se za njih ne brine. Dugo o svemu pričaju.

Najmlađi Fikret bi joj, dok bi tako u snu pričali, veli, često govorio zašto ne ide u Zapolje.

„Šta ćeš mati u školi govori mi, a ja mu kažem da nam je kuća u Zapolju srušena, da nemam kud otići“, pričala je Ajka.

A onda bi se odjednom trgla, sjela na ležaj, pogledala oko sebe i shvatila da je samo sanjala sinove.

„Samo da me ova bolest ne savlada pa da, bar u snu, ne ostanem bez djece. I sada ih usnijem, ali rijeđe nego prije.

Eto, hvala Bogu, imam kćerku, pa me ona i zet paze. I unuci od sinova pitaju za mene.

Ako ne budem na protestu idući mjesec, ti me potraži kod kćerke u Lukavcu. Teško da u školi, sama, više smijem zanoćiti“, veli mi Ajka, dok smo se, u subotu, selamile na rastanku..

Za Ajku Husić iz Zapolja i sve one srebreničke Ajke, Nure, Zumre, Hajre, Mafije, Šuhre... koje, već 26 godina, protestima po Bosni traže da se pohapse ubice njihove djece, nema pravde.

Pravdi se, već odavno, ne privode ubice čija se imena znaju, a onim koji se i privedu, omogući se da na vrijeme od pravde pobjegnu.

Teško da bilo ko više, ko je plaćen da o pravdi i pravednosti brine, čuje dugogodišnje vapaje, pozive, upozorenja sa protesta, u zdravlju oronulih srebreničkih majki.

Na njihovim protestima nema zajampurenih govornika, lica što pune programe TV stanica, svezajućih „analitičara“ i njima sličnih nevladinih ubleha koji dolme naivnu javnost pričom o brizi za pravdu, nema grlatih advokata i njihovih nosača torbi, nema...

Imaju samo one, po neka njihova prijateljica ili prijatelj koji maksus dođu u Tuzlu da ih podrže i.. Uvijek isti novinari.

I zato sam u subotu odabrala Tuzlu i protest majki Srebrenice.

Ne dvojeći, naravno, da majke onih, zbog kojih se, istog tog dana, na protestima u Sarajevu okupilo nekoliko hiljada građana, srce boli jednako kao i one čiju patnju, ostavljenost i samoću gledam već punih 26 godina.