Mladen
Vujinović u novinarstvu je 10 godina, prvo iskustvo započeo je kao volonter, a
potom novinar, reporter i voditelj na Javnom servisu Republike Srpske.
Posljednje dvije godine zaposlen kao reporter na TV N1. Vujinović o aktuelnim,
svakodnevnim pričama iz banjalučke regije i okoline izvještava na posebno
odgovoran i kreativan način što ga čini prepoznatljivim i autentičnim. Često je
predmetom napada, etiketiranja i prozivanja od strane političara, najčešće
predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika. Za Politicki.ba govori o
slobodnom novinarstvu, pritiscima i drugim temama.
Politicki.ba: Kako je biti slobodan novinar u Republici Srpskoj, i s kojim se sve problemima susreću slobodni novinari?
- Hvala na
ovome “slobodan novinar” i na takvoj percepciji mene. Ja zaista za sebe mogu
reći da jesam slobodan, ali se ne bih usudio reći da sam po tome rijedak ili
izuzetak. Prije svega, jer je percepcija slobode kod svih drugačija. Tako ćemo se često susresti sa kolegama koje
rade na medijima za koje je uvriježeno mišljenje da nisu slobodni, ali ipak taj
kolega ili koleginica će nas ubjeđivati u svoju slobodu. I ja to poštujem - kao
što poštujem izbor o načinu rada svakog od kolega, sve dok takav rad nije na
štetu javnosti i sve dok takav rad ne predstavlja obmanu. Ali, da se vratim na
pitanje – što sam zreliji više sam sklon mišljenju da je percepcija slobode
direktno proporcionalna visini primanja, a ta moja logika navodi na zaključak
da je malo slobodnih novinara u našem društvu, iz prostog razloga što novinari
za svoj rad nisu adekvatno plaćeni. Ja bih iskoristio priliku da podsjetim na
informaciju iz 2020. godine, a ona glasi: “Prosječna novinarska plata u Bosni i
Hercegovini je ispod prosjeka primanja u zemlji”. I to je poraz i to je razlog
niske percepcije slobode. Za slobodu u ovom društvu su nužni mnogi preduslovi,
a stabilna i sa aspekta zadovoljenja ličnih potreba, dovoljno visoka primanja,
svakako da jesu jedan od preduslova. To naravno ne znači da bismo mi imali
idealne medije kada bi sve kolege imale visoke plate, ali bi konkurencija s tim
porasla, a ja mislim da bi porastao i kvalitet sadržaja, prosto, jer bi lepeza
mogućnosti bila veća. I to mogu da kažem iz sopstvenog iskustva, bez stabilnih
uslova rada teško bih sam sebe mogao smatrati slobodnim, a nisam siguran da bi
i moj poslodavac mogao da se nosi sa različitim vrstama pritisaka, o kojima ja
naravno ne znam ništa, ali sam ubijeđen da se “iza zavjese” dešavaju. Zapravo nam
da se dešavaju, ali iz iskustva koje imam, a koje proizilazi iz rada za drugog
poslodavca.
Politicki.ba: O kakvim pritiscima je
riječ?
- I ti pritisci su najčešće politički, da, ali idu pod ruku sa ekonomskim, jer je jasno da domaćim ekonomskim procesima upravlja politika i to je začarani krug iz kojeg mediji sa slabim načinima finansiranja teško da mogu da se izvuku. Možda neće zvučati popularno ovo što ću reći, ali ja mislim da je razlog za to i pretjerano usitnjeno tržište. Medijski prostor je odavno prezasićen i za njega zaista važi ona: “Mala bara puna krokodila”. Samo je problem što je bara presušila, s krokodili zakržljali i više i nisu tako opasni, pa je njima lako upravljati. Zauzvrat, tolikim usitnjavanjem javnost nije dobila ništa. Ako stvari posmatramo u cjelini, naravno, ne možemo reći da imamo slobodne medije, kvalitetan medijski sadržaj i dobro informisanu javnost. Imamo samo previše premalih medija zavisnih od najčešće političkih faktora, koji potpuno otvoreno očekuju apsolutno sluganstvo. I onda dolazimo do ključnog zaključka, ko su mediji koji nude slobodu svojim novinarima, maksimalno objektivnu, provjerenu i sveobuhvatnu informaciju javnosti? Oni koji imaju stabilne izvore finansiranja. Osim njih imamo i one male-velike heroje koji ličnim entuzijazmom, u pravilu malog broja zaposlenih, stvaraju čuda. Jasno je da sam njih stavio po strani i sada uglavnom, odgovarajući na pitanje, govorio o “mejnstrim” medijima. I mislim da se tu zapravo krije odgovor na pitanje kako je biti slobodan novinar i sa kakvim poteškoćama se suočavaju slobodni novinari. Pitanje je egzistencije. Ne možete očekivati borbenost, svijest o važnosti slobodnog izvještavanja, konstantno ulaženje u vatru i ratove, od novinara koji rade za prosječnu ili minimalnu platu. To jednostavno nije fer.
Politicki.ba: Osjećaš li se kao meta
ili kao neko ko je etiketiran, budući da si često meta napada vlasti i je li
opozicija sklona istim narativima?
- Imam različita iskustva i sa vlašću i za opozicijom. Gotovo deset godina se bavim ovim poslom radio sam za medije koji su o sebi stvorili percepciju “režimskih”, ali i za medije koji važe za “slobodne”. I kad je riječ o etiketiranjima, tu nema razlike. Političari vas etiketiraju ukoliko im niste po volji i to je prosto tako. Kod mene to ne izaziva frustraciju, zaista. To smatram nečim što prosto dolazi uz ovaj posao. Novinarstvo se ne može ozbiljno raditi bez ulaženja u sukobe. Moj izvještaj večeras se nekome neće dopasti, bez obzira na to koliko je ozbiljno urađen i bez obzira na to koliko je značajna tema u pitanju. To je činjenica. Trebam li sebi dopustiti taj luksuz da me vodi tuđa percepcija mog izvještaja? Naravno da ne. Za mene je ključna percepcija javnosti koja će sadržaj koji ja kreiram konzumirati. Dok god javnost ima percepciju da je moj izvještaj sveobuhvatan, cjelovit i kvalitetan, ja sam zadovoljan. Percepcija političara na mene zaista ne utiče. Zvučaće kao generalizovanje kada kažem da su i vlast i opozicija isti. Jesu, ako govorimo uopšteno o tome da su i jedni i drugi skloni etiketiranju. Ali treba biti pošten pa reći da i u jednoj i u drugoj grupi imamo pojedince koji se odlično nose sa pitanjima na koja, iz njihove kože, nije lako dati odgovor. Ipak ti čestiti pojedinci na svako od takvih pitanja odgovore bez i jedne ružne riječi upućene novinarima.
Politicki.ba: Da li ti nekada bude
previše, i kako svi ovi napadi utiču na tvoju porodicu?
- Kad mi bude
previše vjerovatno ću nešto promijeniti - ili sredinu ili posao. Danas je
svijet zaista velikodušan, a mogućnosti su brojne. Poslova je toliko i svakog
dana nastaju neki novi pozivi i nova zanimanja. Nikada ne bih htio biti
ogorečen na svoj izbor i jednostavno se pomiriti s tim. Zato, prvog trenutka
kada osjetim da nije to to, nešto ću mijenjati. Do tada idem. Kada je riječ o
porodici, roditeljima ipak ne govorim o tim sitnim trzavicama sa političarima.
Iz prostog razloga što mislim da bi mi bilo teško ubijediti ih da nemaju razlog
za brigu.
