Ambasadorica Palestine u BiH: Ljudi znaju šta se dešava u Gazi

Razgovarao: Mirza Abaz

Dolazak Sylvije Abu Laban na dužnost ambasadorice Palestine u Bosni i Hercegovini poklapa se s jednim od najtežih perioda u modernoj historiji palestinskog naroda. Dok se Pojas Gaze suočava sa sistematskim uništavanjem, a Zapadna obala pod pritiskom ilegalnih naselja i racija postepeno iscrpljuje, palestinska diplomatija u našoj državi dobija novo, snažno lice.

Od trenutka kada je preuzela dužnost, ekipa Stava bili su prvi predstavnici medija koje je nova ambasadorica Palestine primila u službenu posjetu. U razgovoru s nama, ambasadorica Abu Laban otvoreno analizira neuspjeh međunarodnog prava, opasnosti od regionalnog rata i pokušaje marginalizacije palestinskog pitanja. Istovremeno, ona šalje snažnu poruku zahvalnosti građanima Bosne i Hercegovine, naglašavajući da solidarnost koja dolazi iz naše zemlje ima posebnu težinu – jer dolazi od onih koji znaju kolika je cijena međunarodne šutnje.

Vaša Ekscelencijo, nedavno ste stigli u Bosnu i Hercegovinu. Kakvi su Vaši prvi utisci o Sarajevu i ljudima u našoj zemlji?

- Od trenutka kada sam stigla u Sarajevo, moj prvi utisak bio je da sam u gradu koji razumije značenje sjećanja, ali i dostojanstva nakon boli. Sarajevo za nas Palestince nije običan grad, ono nosi ljudsku i historijsku dubinu zbog koje osjećamo da postoji zajednički jezik između dva naroda koja su upoznala gubitak, postojanost i pokušaj da se ponovno uzdignu.

Na ljudskom nivou osjetila sam iskrenu toplinu ljudi i istinsko poštovanje prema Palestini, a to ostavlja dubok trag u čovjeku. Na političkom nivou, Bosnu i Hercegovinu vidim kao važnu zemlju, ne samo na Balkanu, već i kao moralni glas koji zna da se mir ne gradi negiranjem prava, nego pravdom i priznanjem ljudskog dostojanstva.

Prva ste žena na čelu Ambasade Države Palestine u Bosni i Hercegovini. Koliko Vam ta činjenica znači na ličnom nivou i kakvu poruku šalje o ulozi žena u palestinskoj diplomatiji?

- To za mene ima veliko značenje, i na ličnom i na nacionalnom nivou. Lično osjećam da nosim dvostruku odgovornost: odgovornost predstavljanja Palestine i odgovornost potvrđivanja da palestinska žena nikada nije bila na margini historije, već uvijek u njenom središtu — u borbi, odgoju, javnom djelovanju i odbrani identiteta.

Što se tiče političke poruke, palestinska diplomatija treba odražavati stvarnost samog palestinskog društva — žene koje su aktivne, sposobne i koje donose odluke. Palestinska žena nije samo simbol patnje, već punopravan partner u oblikovanju nacionalnog stava, izgradnji političkog diskursa i predstavljanju Palestine u svijetu.

Poznato je da su mnogi Palestinci studirali u bivšoj Jugoslaviji. Postoji li neka lična ili porodična veza koja Vas veže za ove prostore od ranije?

- Bez sumnje, postoji duga historija ljudskih, obrazovnih i političkih odnosa između Palestinaca i ove regije, i to je stvorilo stvarne mostove među ljudima prije nego među institucijama. Mnogi Palestinci koji su ovdje studirali vratili su se noseći duboko poštovanje prema narodima Balkana, a mnoge od tih veza nisu bile samo akademske, već su se pretvorile u prijateljstva, porodice i zajedničke uspomene.

To je za mene veoma važno, jer se odnosi među državama ne grade samo u službenim kancelarijama, nego i kroz ljudska iskustva koja traju kroz vrijeme. Zato vjerujem da moja misija ovdje nije samo vođenje diplomatskih odnosa, već i ponovno oživljavanje tog ljudskog i historijskog naslijeđa i njegovo proširivanje na nove generacije.

Svijet svakodnevno svjedoči nezapamćenim razaranjima u Pojasu Gaze. Kako biste trenutno opisali humanitarnu situaciju i šta su, prema informacijama kojima raspolažete, najveći prioriteti na terenu? Na koji način Bosna i Hercegovina može pomoći, kako institucionalno tako i na individualnom nivou?

- Ono što se dešava u Gazi nije samo humanitarna kriza, već sistematska politika gušenja. Gaza nije samo mjesto koje je pretrpjelo ogromna razaranja, to je prostor u kojem se svakodnevni život odvija pod kontrolom prijelaza, ulaska hrane, lijekova i goriva, kretanja ljudi, pa čak i prava bolesnih da pristupe liječenju. Do 18. marta medicinske evakuacije su i dalje bile obustavljene, dok više od 18.500 pacijenata, među kojima oko 3.800 djece, još uvijek hitno treba liječenje koje spašava život, a koje nije dostupno unutar Gaze. Istovremeno, granični prijelaz Karem Abu Salem ostaje glavna operativna tačka ulaska, uz ograničen protok koji ne odgovara stvarnim potrebama.

Kada govorimo o Gazi, ne smijemo je svesti samo na brojke razaranja. Govorimo o društvu koje je rastrgnuto: raseljene porodice, djeca lišena školovanja, žene koje rađaju u okrutnim uvjetima, te bolnice koje rade pod ogromnim pritiskom i uz nedostatak osnovnih sredstava i opreme. Također, izvještaji Ujedinjenih nacija krajem 2025. godine ukazali su da je više od polovine Gaze i dalje pod vojnom kontrolom, uz nastavak rušenja i ograničen pristup humanitarnim resursima i osnovnim uslugama.

Ono što želim jasno kazati jeste: Gazi nisu potrebne samo pošiljke pomoći, već politička i moralna odluka da se ova realnost stvarno okonča. Jer, koliko god pomoć bila važna, ona ne može zamijeniti prekid rata, stvarno otvaranje prijelaza, ukidanje ograničenja za liječenje i osiguranje zaštite civila. Ovdje Bosna i Hercegovina može pomoći politički i moralno – kroz jasno zalaganje za prekid vatre, poštivanje međunarodnog prava, podršku pozivanju na odgovornost i odbijanje da ubijanje civila, njihovo izgladnjivanje i uskraćivanje liječenja postanu normalni u savjesti svijeta.

Mi u Palestini jasno razlikujemo prolaznu empatiju od stvarnog stava. A stvarni stav danas znači jasno reći: nije prihvatljivo kontrolirati živote više od dva miliona ljudi kroz režim prijelaza, niti je prihvatljivo da pacijent umre jer je njegovo pravo na prijelaz podvrgnuto sistemu kolektivnog kažnjavanja.

Dok su oči javnosti uprte u Gazu, situacija na Zapadnoj obali također eskalira. Možete li nam reći nešto više o svakodnevnim izazovima s kojima se suočavaju Palestinci na tom području? Svakodnevno čitamo vijesti o širenju naselja doseljenika, racijama, ograničenjima kretanja za Palestince…

- Da, i to je izuzetno važna tačka: Palestina nije samo Gaza. Postoje oni koji žele da svijet vidi samo Gazu kroz prizmu rata, dok se Zapadna obala iscrpljuje u tišini: ilegalno naseljavanje, upadi, hapšenja, kontrolni punktovi, ubistva, raseljavanje i nasilje doseljenika koje eskalira uz jasnu zaštitu ili u sjeni gotovo potpune nekažnjivosti. Ujedinjene nacije su jasno navele da širenje naselja vodi ka prisilnom raseljavanju, te su dokumentirale 1.732 incidenta nasilja doseljenika u periodu od 12 mjeseci do 31. oktobra 2025. godine, uz napredovanje ili odobravanje desetina hiljada stambenih jedinica u istočnom Jerusalemu i širom Zapadne obale.

U Jerusalemu, ono što se dešava u Al-Aksi ne može se odvojiti od ovog cjelokupnog projekta. Džamija Al-Aksa nije izolirano vjersko pitanje, već je u samom središtu borbe za suverenitet, identitet i palestinsku egzistenciju u Jerusalemu. Tokom ovogodišnjeg ramazana uvedena su stroga ograničenja pristupa Al-Aksi, uključujući brojčana i starosna ograničenja za vjernike sa Zapadne obale, a na kraju mjeseca došlo je i do zatvaranja džamije za vjernike tokom Bajrama – što predstavlja izuzetno opasan presedan. Ovo nije privremena sigurnosna mjera, već dio šire politike usmjerene ka istiskivanju Palestinaca iz Jerusalema i nametanju nove realnosti u njemu.

Postoji i projekt "Velikog Jerusalema" u svojoj praktičnoj primjeni na terenu: širenje naselja oko Jerusalema, proširenje blokova naselja, te plan E1 na koji su Ujedinjene nacije upozorile jer prijeti odvajanju istočnog Jerusalema od ostatka Zapadne obale i fragmentaciji palestinskog teritorijalnog kontinuiteta između sjevera i juga. Uz segregacijski zid i kontrolne punktove, svakodnevno kretanje Palestinaca postaje pitanje dozvole, prelaska, zabrane i čekanja, a ne prirodno pravo. Međunarodni sud pravde je u svom savjetodavnom mišljenju iz 2024. godine ponovno potvrdio nezakonitost okupacije, naseljavanja i zida, te njihov utjecaj na cjelovitost palestinske teritorije i pravo palestinskog naroda na samoopredjeljenje.

Ono što dodatno pogoršava situaciju jeste činjenica da se ove politike ne zadržavaju na nivou planova i mapa, već se odražavaju na život ljudi svakodnevno. Prije nekoliko dana u Tamunu ubijena je palestinska porodica u svom vozilu; izvještaji zdravstvenog sektora su naveli da su ubijeni otac, majka i dvoje djece, dok su Ujedinjene nacije ukazale da postoji zabrinjavajući obrazac nezakonitih ubistava, uključujući ubistva dvije palestinske porodice i eskalaciju terora doseljenika nad zajednicama. Ovo je danas Zapadna obala: ne samo teritorija pod okupacijom, već društvo pod konstantnim svakodnevnim pritiskom koje se pokušava naviknuti na strah i postepeno iscrpljivanje.

Postoji li trenutno, prema Vašem mišljenju, realan put prema prekidu vatre?

- Postoji realan put, ali to nije lagan put jer se sudara sa složenim vojnim i političkim kalkulacijama. Posljedni događaji pokazuju da je primirje i dalje krhko i da postoje pokušaji posredovanja i djelovanja da se ono održi, uključujući ponovno ograničeno otvaranje prijelaza Rafah i uspostavu novih kontakata, ali istovremeno se nastavljaju kršenja, napadi i sukobi oko uvjeta onoga što bi trebalo uslijediti nakon rata.

Iz moje perspektive, realan put počinje od tri tačke: prvo, stvarna međunarodna volja da se nametne održiv prekid vatre, a ne samo privremeno primirje; drugo, povezivanje svih narednih aranžmana sa zaštitom civila, ukidanjem opsade i ulaskom pomoći; i treće, razumijevanje da se sigurnost ne stvara potčinjavanjem, već političkim rješenjem zasnovanim na pravima. Bez toga, ostat ćemo u ciklusima privremenog obuzdavanja, a ne pred stvarnim mirom.

Svjedočimo ozbiljnoj eskalaciji između Izraela i Libana, kao i direktnim tenzijama s Iranom. Strahujete li da bi ovi regionalni sukobi mogli baciti "sjenu" na patnje naroda u Gazi i da će fokus međunarodne javnosti skrenuti s palestinskog pitanja na širi regionalni rat?

- Da, to je stvarna opasnost. Ono čemu sada svjedočimo jeste opasno širenje zone eskalacije: Liban, Iran, Zaljev, prijetnje pomorskim rutama i energentima. To, naravno, potiskuje palestinsko pitanje iz međunarodnih tema, iako korijen nestabilnosti u regiji ostaje vezan i za nastavak okupacije i odsustvo pravde. Posljednji događaji u Libanu i Zaljevu potvrđuju da cijela regija plaća cijenu šire eksplozije.

Ali u isto vrijeme moramo biti jasni: Palestina ne smije biti svedena na marginu regionalnog rata, niti na sporedno pitanje u velikim pregovorima. Palestinsko pitanje je pitanje naroda pod okupacijom, a ne sporedni detalj regionalnog balansa. Svaki pristup koji ga tako tretira proizvest će još više haosa, a ne više stabilnosti.

Kako palestinsko rukovodstvo gleda na podršku koja dolazi od regionalnih aktera, poput Hezbollaha u Libanu ili Huta u Jemenu? Smatrate li da te akcije pomažu u vršenju pritiska za prekid vatre u Gazi ili dodatno kompliciraju diplomatske napore?

- Zvanični palestinski stav polazi od interesa palestinskog naroda prije svega: mi želimo zaustavljanje agresije, zaštitu civila i okončanje okupacije, a ne širenje rata. Zato se svaki regionalni potez na kraju procjenjuje prema njegovom političkom i humanitarnom ishodu: da li nas približava zaustavljanju krvoprolića ili vodi ka širој eskalaciji čiju cijenu civili plaćaju na više frontova?

S praktične strane, iskustvo kazuje da širenje regionalnih sukoba često zamagljuje prioritete, daje vojno najjačim stranama dodatna opravdanja za eskalaciju i otežava diplomatske napore. To je ono što jasno vidimo danas sa širenjem rata na Liban i Zaljev, i ugrožavanjem plovidbe i energenata. Zato ostajemo pri stavu da je najvažniji onaj put koji štiti Palestince politički i humanitarno i sprečava da njihovo pitanje bude rastočeno u otvorenom regionalnom sukobu.

U kontekstu širih regionalnih previranja, često se spominju planovi o potencijalnom prisilnom iseljavanju Palestinaca u susjedne zemlje kao što su Egipat ili Jordan. Koliko je ta opasnost realna u ovom trenutku i kakvu ulogu tu igra stabilnost cijelog Bliskog istoka?

- Taj rizik se nipošto ne smije potcijeniti, ne zato što postoji jedan konačni proglas, nego zato što činjenice na terenu — masovno razaranje, izgladnjivanje, otežavanje života, pritisak na civilni život — mogu voditi ka prisilnom raseljavanju ili "raseljavanju pod prisilom". Izvještaji UN-a govore o brzim i širokim obrascima protjerivanja, dok u Gazi uništavanje uvjeta za život predstavlja stratešku opasnost za ostanak stanovništva na svojoj zemlji.

Zato kažemo da sprečavanje raseljavanja nije samo palestinsko pitanje, već regionalni i međunarodni interes. Svaki pokušaj da se Palestinci potisnu sa svoje zemlje ne bi bio samo novi zločin protiv našeg naroda, nego i dugoročna destabilizacija cijele regije, jer se stabilnost ne zasniva na iskorjenjivanju autohtonog stanovništva, već na okončanju okupacije i priznanju legitimnih nacionalnih prava.

Postoji li opasnost da ideja o "Velikom Bliskom istoku" i novim sigurnosnim paktovima, poput nastavka Abrahamovih sporazuma, potpuno ignorira pravo Palestinaca na samoopredjeljenje? Može li biti mira u regiji bez pravednog rješenja palestinskog pitanja?

- Da, ta opasnost postoji svaki put kada se regiji pristupa kroz logiku sigurnosnih saveza i ekonomskih normalizacija, uz zaobilaženje suštine palestinskog pitanja. Svaki pokušaj da se izgradi regionalna "stabilnost" bez okončanja okupacije i bez stvarnog priznanja palestinskih prava ostat će krhak i privremen, jer ignorira korijen sukoba i ne rješava ga.

Odgovor je iskreno: ne, ne može biti stvarnog mira u regiji bez pravednog rješenja palestinskog pitanja. Mogu postojati dogovori, aranžmani ili sporazumi, ali održiv mir zahtijeva pravdu, a pravda za Palestinu počinje okončanjem okupacije i uspostavom nezavisne palestinske države u granicama iz 1967. godine, s Istočnim Jerusalemom kao njenim glavnim gradom, u skladu s međunarodnim referencama. Rezolucije Ujedinjenih nacija i savjetovadno mišljenje Međunarodnog suda pravde su potvrdile nezakonitost nastavka okupacije i neophodnost njenog okončanja.

Da li se preko leđa palestinskog naroda trenutno prelamaju interesi velikih sila za dominaciju nad Bliskim istokom?

- U velikoj mjeri, da. Danas u regiji svjedočimo žestokom nadmetanju za utjecaj, energente, trgovačke pravce i sigurnost, a Palestina se često ne tretira kao pitanje oslobođenja i prava, nego kao predmet kojim se upravlja unutar širih kalkulacija. Zato ponekad vidimo dubok jaz između moralne retorike i konkretnih koraka, ili između priznanja tragedije i odsustva odlučne političke volje da se ona zaustavi. Sam generalni sekretar Ujedinjenih nacija je upozorio konačno da "vladavina sile" nadjačava "vladavinu prava". 

Ali palestinski narod nije samo žrtva tih balansa, on je nosilac pravno i politički utemeljenog pitanja. Naš diplomatski zadatak jeste da spriječimo da palestinska prava postanu predmet trgovine na tržištu međunarodnih interesa.

Bosna i Hercegovina i Palestina dijele dugu historiju prijateljstva i sličnu sudbinu kroz historiju. Kako planirate produbiti te odnose tokom svog mandata?

- Želim raditi na produbljivanju odnosa između naše dvije zemlje na tri nivoa. Prvo, na političkom i diplomatskom nivou, kroz širenje zvaničnog dijaloga i izgradnju redovnijih kanala komunikacije s institucijama Bosne i Hercegovine. Drugo, na kulturnom i akademskom nivou, jer se narodi istinski približavaju kada se međusobno duboko upoznaju, a ne samo kroz vijesti. I treće, na ljudskom i društvenom nivou, kroz jačanje veza između univerziteta, civilnog društva, žena, mladih i kulturnih aktivnosti.

Vjerujem da odnos između Palestine i Bosne i Hercegovine ne treba ostati samo odnos saosjećanja, nego treba prerasti i u odnos stvarne saradnje i konkretnih projekata, jer zajedničko sjećanje može postati dostojanstveno i trajno partnerstvo.

Građani Bosne i Hercegovine su kroz brojne proteste i humanitarne akcije pokazali veliku solidarnost s palestinskim narodom. Koliko ta podrška znači ljudima u Palestini?

Ta podrška znači zaista mnogo. Za Palestinca, osjećaj da postoje narodi koji i dalje vide istinu i odbacuju nepravdu nije samo simboličan čin, nego duboka moralna i ljudska podrška. U trenucima velike okrutnosti, solidarnost nije kurtoazija, ona je oblik moralne zaštite čovjeka i poruka koja kaže: Nisi sam.

Zato duboko cijenimo svaki glas u Bosni i Hercegovini koji je stao uz Palestinu, bilo kroz humanitarno djelovanje, medije, akademsku zajednicu ili javni prostor. Taj stav izražava živu savjest i razumijevanje da pravda ne može biti selektivna.

Postoje li planovi za saradnju u oblastima kulture, obrazovanja ili ekonomije koji bi mogli dodatno povezati naše dvije zemlje, uprkos teškim okolnostima?

- Da, to je jedan od mojih prioriteta. Smatram da su kultura i obrazovanje među najbržim mostovima koji se mogu graditi između naših naroda, jer su manje podložni političkim promjenama, a više sposobni ostaviti dugoročan trag. Zato težim podsticanju kulturne razmjene, univerzitetske saradnje i aktivnosti koje otvaraju prostor studentima, istraživačima i umjetnicima.

Također vidim prostor za postepeni razvoj ekonomske saradnje, posebno u sektorima koji omogućavaju izgradnju praktičnih i dostojanstvenih partnerstava. Čak i u teškim okolnostima, ne smijemo dopustiti da rat zamrzne samu ideju budućnosti.

Nekoliko evropskih zemalja, kao što su Slovenija, Španija, Irska i Norveška, ne tako davno je priznalo Državu Palestinu. Kakva su Vaša očekivanja od Bosne i Hercegovine i ostatka međunarodne zajednice u tom pogledu?

- Priznanje tih država bilo je važan politički i moralni korak, jer je ponovno potvrdilo da palestinska država nije ideja odgođena unedogled, nego pravno i političko pravo koje mora biti ostvareno. Španija, Irska i Norveška su priznale u maju 2024. godine, a slijedila ih je Slovenija. Također, izvještaji UN-a su naknadno ukazali da su se i neke druge države priključile ovom kursu 2025. godine.

Što se tiče naših očekivanja od Bosne i Hercegovine i međunarodne zajednice, jasno je: prelazak sa saosjećanja na djelovanje. Potrebni su nam stavovi koji praktično štite dvodržavno rješenje, štite međunarodno pravo i odbacuju aneksiju, naseljavanje i prisilno raseljavanje. Priznanje je važno, ali ono mora biti praćeno konkretnim politikama koje sprečavaju destrukciju same mogućnosti uspostave palestinske države na terenu.

Kako komentirate ulogu Ujedinjenih nacija i međunarodnih sudova u trenutnom konfliktu? Da li vjerujete u moć međunarodnog prava u ovom slučaju?

- Mi vjerujemo u međunarodni legitimitet, jer je on referentni okvir koji štiti slabije narode od gole logike sile. Savjetodavno mišljenje izdato od Međunarodnog suda pravde u julu 2024. godine je potvrdilo nezakonitost nastavka izraelske okupacije, a Generalna skupština je u septembru 2024. godine usvojila rezoluciju koja zahtijeva okončanje ovog nelegalnog prisustva tokom određenog vremenskog okvira. Također je i Međunarodni krivični sud u novembru 2024. godine izdao naloge za hapšenje Benjamina Netanyahua i Yoava Galanta pod optužbama vezanim za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.

Međutim, problem nije u nedostatku zakona, već u nedostatku volje da se on primijeni. Stoga, da, vjerujemo u snagu međunarodnog legitimiteta, ali također tražimo da se on iz teksta i rezolucija pretvori u stvarnu odgovornost i konkretnu primjenu, jer pravda koja se ne provodi ostaje manjkava.

Šta za Palestinu znači rješenje o dvije države u trenutnim okolnostima, kada su granice iz 1967. godine pod stalnim pritiskom?

- Dvodržavno rješnje za nas nije prazna parola, nego pravna i politička formula koja znači kraj okupacije i uspostavu nezavisne Države Palestine u granicama od 4. juna 1967. godine, s Istočnim Jerusalemom kao njenim glavnim gradom. Ali istina je i to da je ovo rješenje izloženo ozbiljnom urušavanju zbog naseljavanja, puzajuće aneksije i organiziranog nasilja na Zapadnoj obali, i to je ono na šta su Ujedinjene nacije upozoravale više puta, kao na nešto što ugrožava pratkičnu mogućnost ovog rješenja. 

Zato se odbrana dvodržavnog rješenja danas ne može svesti samo na riječi, nego mora značiti zaustavljanje svega što ga uništava na terenu: ilegalnog naseljavanja, raseljavanja, oduzimanja zemlje i fragmentacije palestinskog prostora. Ako se takve činjenice nastave, međunarodna zajednica će biti saučesnik u sahranjivanju rješenja za koje kaže da podržava.

Koju poruku želite poslati građanima Bosne i Hercegovine, posebno onima koji sa zebnjom prate vijesti iz Vaše domovine?

- Moja poruka građanima Bosne i Hercegovine jeste da Palestina na vas ne gleda samo kao na prijatelje, već kao na narod koji duboko razumije šta znači kada se ljudskost svijeta stavlja na iskušenje preko vas. Zato posebno cijenimo svaki glas iz Sarajeva, Mostara i drugih bh. gradova koji kaže da život Palestinaca nije manje vrijedan i da se pravda ne smije dijeliti putem dvostrukih standarda.

Želim im reći: Vaša solidarnost nije jedan simbolični detalj. U vremenu kada Palestinci ponekad osjećaju da se svijet navikao na slike ubijanja, razaranja i opsade, moralni glas naroda koji je prošao kroz okrutno iskustvo postaje glas koji ima posebnu težinu. Vi ne posmatrate Palestinu s distance, već iz pozicije razumijevanja cijene međunarodne šutnje i cijene kašnjenja pravde.

Također želim reći: Palestini danas nije potrebno sažaljenje, već jasan stav. Potrebni su oni koji će braniti pravo na život, slobodu vjere u Jerusalemu, pravo djeteta u Gazi na liječenje i pravo porodice na Zapadnoj obali da živi bez straha od metka, doseljenika ili kontrolnog punkta. To je suština moje poruke – ostanite uz istinu, jer ostati uz istinu u ovom vremenu jeste čin hrabrosti.

Kada razmišljate o budućnosti, gdje vidite Palestinu za pet ili deset godina?

- Ja Palestinu vidim slobodnu, uprkos svoj boli. To ne govorim samo iz emocije, nego zato što narodi koji posjeduju ovakav stepen postojanosti ne mogu biti izbrisani iz historije. Put može biti dug i skup, ali mi nismo prolazno pitanje; mi smo narod duboko ukorijenjen u svojoj zemlji, narod s međunarodno priznatim pravom i narativom koji nije poražen uprkos svemu što se dogodilo.

Za pet ili deset godina želim vidjeti Palestinu kako prelazi iz položaja svakodnevnog preživljavanja u položaj nacionalne izgradnje: nezavisnu državu, snažne institucije, živo društvo i normalne odnose sa svijetom. To nije nemoguć san, nego prirodno pravo koje je predugo odgađano i koje mora doći.

Na kraju, želim reći da Palestina nije samo priča o ratu, nego priča o narodu koji uprkos svemu s čim se suočava insistira na životu, slobodi i dostojanstvu. Ono što tražimo od svijeta nije sezonsko saosjećanje, nego principijelan stav koji poštuje međunarodno pravo i ljudsku pravdu. Istinski mir se ne rađa iz same sile, niti iz zaobilaženja prava, niti iz tretiranja palestinske boli poput prolaznog detalja; istinski mir počinje onda kada se Palestincima prizna njihovo puno pravo na slobodu, nezavisnost i pravdu. Otuda će naša poruka ostati jasna: mi smo narod koji zaslužuje život, zaslužuje državu i zaslužuje da bude viđen ne kao vječna žrtva, nego kao živ narod sposoban da se uzdigne i gradi budućnost.