Vučić i Srebrenica: Kampanja na kostima žrtava

Pišu: Manfred Dauster i Alexander Rhotert

Teško da je nastup predsjednika Srbije Aleksandra Vučića pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija (UNGA) povodom rezolucije o genocidu u Srebrenici 23. maja mogao biti teatralniji. Nakon usvajanja rezolucije, Vučić se umotao u srbijansku zastavu, prikazujući srpski narod kao žrtvu, a sebe kao herojskog borca protiv mračnih sila čiji je cilj bio da se srpski narod stigmatizuje kao genocidan: "Htjeli su da nam se stavi meta na čelo. I ponosan sam što sam danas imao priliku braniti prava jedne male zemlje".

Njemačka je bila na vrhu liste ovih "sila". Međutim, Vučićevo izlaganje je kontradiktorno jer se poimenično ne pominju ni Srbija, ni Vlada Srbije, ni srpski narod. Naprotiv, pitanje krivice je izričito individualizovano. Namjera Njemačke ni u kom slučaju nije bila da stigmatizira "Srbe", već da žrtvama da glas, kako je to rekla ambasadorica UN-a Antje Leendertse: "Radi se o odavanju sjećanja na žrtve i podršci preživjelima koji i dalje nose ožiljke s kojima proživljavaju ovo sudbonosno vrijeme".

Srbija tvrdi da nema nikakve veze sa genocidom koji je izvršila vojska bosanskih Srba (VRs). Ali zašto se Vučić tako žestoko brani od nečega za šta Srbija nije kriva? Slon u prostoriji je, s jedne strane, logistička podrška Srbije tadašnjoj VRs, bez koje bi ona propala za nekoliko sedmica. S druge strane, nakon zvaničnog povlačenja Jugoslovenske narodne armije kojom su dominirali Srbi, iz Beograda su više puta slane jedinice koje su ubijale u Bosni. To je dokazano i video-snimkom koji se pojavio 2005. godine na kojem se vidi kako su pripadnici jedinice "Škorpioni" MUP-a Srbije ubili šestero mladih Srebreničana. Prikazani "škorpioni" osuđeni su na višegodišnje zatvorske kazne u Beogradu. Zanimljivo je da je lider bosanskih Srba i Vučićev najbliži saveznik Milorad Dodik 2008. rekao: "Znam tačno šta se dogodilo: genocid u Srebrenici. To je bila presuda Haškog tribunala i to je nesporna pravna činjenica".

Uprkos intenzivnom lobiranju, Beograd je uspio obezbijedi podršku samo 18 država koje su glasale protiv rezolucije, koja je usvojena velikom većinom. Na strani Srbije bile su zemlje poput Rusije, Kine, Bjelorusije, Sirije i Sjeverne Koreje. Poznato je da je Beograd dugo bio dio osovine Moskva-Minsk. Komisija EU će to uzeti u obzir kao i činjenicu da je Mađarska bila jedina zemlja EU koja je glasala protiv. Unutar EU, uloga mađarskog komesara za proširenje Olivera Várhelyisa je problematična. Prilikom nedavne posjete Beogradu, prigrlio je Vučićevo viđenje i upozorio da se za Srebrenicu ne krivi kolektivni srpski narod, što niko ne čini, jer se "krivična odgovornost" eksplicitno pripisuje pojedinačnim počiniocima.

Možda je Várhelyi, pouzdanik Viktora Orbana, samo izvršavao uputstva.

Orban ne krije svoj cilj da izgradi osovinu između Budimpešte, Beograda i Dodikovog uporišta Banja Luke. Kampanja Beograda na kostima žrtava šteti srpskom narodu. Sve dok se srpski lideri bave prošlošću, Srebrenica će im visiti kao mlinski kamen oko vrata. Gotovo 29 godina nakon horora, rasprava o odgovornosti nije došla do kraja, već tek počinje.

Inicijativa mladih Srbije za ljudska prava u pismu je saopćila da Vučićeva agresivna kampanja nije u interesu srpskog naroda. Iako kritične mlade ljude proganja vlast, oni su "odlučili da ne šute: u ime mnogih koji se... boje dići glas kroz neodgovornu kampanju o rezoluciji o Srebrenici koju vodi najviši srbijanski državni zvaničnik. Ne u naše ime".

(Manfred Dauster vodio je Odjel za borbu protiv kriminala i korupcije u Bosni i Hercegovini pod vodstvom visokog predstavnika Wolfganga Petritsch-a i bio je najviši sudija.

Alexander Rhotert je politikolog i bio je uključen u implementaciju Dejtonskog mirovnog sporazuma.)