Tokom prošle godine bh. dijaspora je u domovinu poslala preko 4 milijarde maraka, a oni koji žive u BiH su na štednji imali skoro 13 milijardi maraka. Zajedno to je više novca nego sve strane investicije u BiH zajedno od kraja rata.
Razgovarao: Sead Numanović
Adi Ćerimagić je mladi, pametni Bosanac (I Hercegovac),
koji je svoju sadašnjost i budućnost našao na Zapadu. No, zadržao je
neraskidivu vezu s domovinom o kojoj promišlja i za koju intenzivno lobira više
nego bilo koji izabrani zvaničnik.
Živi u Berlinu, gdje radi za poznatu nevladinu
organizaciju Inicijativa za evropsku stabilnost (ESI) Geralda Knausa.
Nakon četiri mjeseca boravka u BiH, vratio se u
Njemačku.
PISA test
Vratili ste
se u Berlin. Šta ste uočili kao najvažniji društveni, politički i ekonomski
izazov u BiH?
- Najveći izazov sa kojim se BiH suočava je promjena puta kojim se utvrđuje
društveni interes, te gdje i kako BiH troši svoje novce i ljude. Od toga koliko
ljekara BiH ima, ko dobija poslove u javnim firmama i upravi, koliko i šta oni
svi trebaju raditi, do načina na koji se troši novac iz budžeta ili koliko
prostora i podrške se daje privatnim i inovativnim idejama.
Proces donošenja takvih odluka u ovom trenutku je ili u paralizi ili vodi do
zadovoljavanja vrlo uskih interesa, najčešće onih koji imaju političke,
porodične i ekonomske veze. Interes ljudi i grupa koje nemaju te veze, ali i
dugoročni društveni interesi, najčešće bivaju zanemareni, ušutkani ili čak
proganjani. To se mora promjeniti.
Šta smatrate kao hitnu stvar koju treba
promijeniti?
- Uzmite učešće učenika iz BiH u međunarodnom testiranju (PISA), koje je 2018.
godine pokazalo poražavajuće rezultate u svih 12 bh. obrazovnih sistema. U BiH
svaki drugi 14-godišnji učenik umije pročitati kratki tekst, ali ne zna
objasniti šta je pročitao.
Oko tih i takvih rezultata okupila se iskusna grupa stručnjaka iz čitave BiH,
te uz podršku i iskustvo stručnjaka iz zemalja koje su unaprijedile svoje
obrazovne sisteme, razvila vrlo konkretan set preporuka za promjene i popravke
u obrazovnim sistemima širom BiH. Provedba tih preporuka, odnosno poboljšanje
kvalitete obrazovanja, u interesu je mnogih u BiH, prije svega budućih učenika
i njihovih roditelja, ali i privrede, kvalitete demokratije i sl. Bez otvorenog
razgovora i uzimanja svih ovih interesa u obzir, ministarstva obrazovanja širom
BiH odlučila su ne samo da ne provode ove preporuke, već da zbog uskog interesa
i hira jedne savjetnice u Predsjedništvu BiH, naši učenici ni ne učestvuju u
narednom ciklusu testiranja. To se mora promjeniti.
Ali, od kontinuiranog gašenja manjih i
većih požara, krize za krizom, mi nemamo vremena da razmišljamo, promišljamo i
razgovaramo o dugoročnom.
- Mogućnost da se uzme vrijeme, propituju i ponude ideje koje će ići na korist
čitavog društva je privilegija koja košta. Svugdje, pa i u BiH. Ali za društva
koja imaju ambiciju da se razvijaju takvo što je neophodno.
Pogledajte zdravstvene sisteme u BiH koji su ove godine pod lupom javnosti zbog
pandemije. Dok su ljekari, medicinski radnici i uposleni u institutima za javno
zdravstvo branili bh. stanovništvo od pandemije, resursima koje su imali i koji
su bili rezultat politika iz prošlosti, većini domaćih i stranih stručnjaka
vrlo brzo postalo je jasno da niti jedan zdravstveni sistem u BiH nije ulagao u
institucije koje mogu parirati regionalnim i Evropskim institutima i klinikama
za infektivne bolesti, kakvi su, naprimjer, Klinika za infektivne bolesti Dr.
Fran Mihaljević u Zagrebu ili Robert Koch Institut u Berlinu. Da se na vrijeme
razmišljalo o tome, da su ljudski i novčani resursi usmjereni u razvijanje
jedne takve institucije, danas u BiH ne bi govorili o troje umrlih na stotinu
zaraženih, već možda o 1.7 umrlih, kao u Hrvatskoj.
Dobri ljekari
- To nas, čini mi se, dovodi do našeg starog grijeha,
odnosno Dejtona, komplicirane ustavne strukture i nedostatka političke volje.
Kako ih premostiti?
- Dejton one koji upravljaju zdravstvenim sistemima u BiH ne sprječava da sjednu,
razgovaraju i osmisle kako da svojim stanovnicima ponude kvalitetniju
zdravstvenu zaštitu. Ono što ih smeta je činjenica da se zdravstvene politike,
kao i mnoge druge, u BiH vode na korist uskih interesa i bez uzimanja u obzir
šireg društvenog interesa.
Ako pogledamo zdravstvenu statistiku za zadnjih desetak godina vidjet ćemo da
među bh. stanovništvom dominiraju bolesti srca i pluća, šećer i rak. U tom
smislu, moglo bi se razmišljati u pravcu da, naprimjer, u Tuzli, kao što je već
manjim dijelom slučaj, zdravstveni sistem, pored pružanja sveobuhvatne
zdravstvene zaštite, bude usmjeren na dostizanje regionalne i evropske
izvrsnosti na području bolesti srca, ali i pluća, u Sarajevu, naprimjer, za
šećernu bolest, i tako dalje. Zašto bosanskohercegovački Dr. Fran Mihaljević
ili Robert Koch ne bi mogao biti u Banja Luci?
Svaki od zdravstvenih sistema bi, naravno, nastavili nezavisno da pružaju sve
usluge koje pružaju i sada, ali bi ovi centri izvrsnosti mogli ponuditi dodatnu
zdravstvenu zaštitu i vući kvalitet ukupne zdravstvene zaštite prema
regionalnom i Evropskom prosjeku. To, naravno, podrazumjeva političku podršku
promišljanju sistema zdravstvene zaštite za narednih deset godina koji će uzeti
u obzir širi društveni interes, ali i dogovore o saradnji među sistemima, te
ulaganje ljudskih i financijskih resursa. Takvo nešto nije nemoguće, ali
zahtjeva trud i vrijeme.
Hoćemo li ostati sa praznim
zdravstvenim sistemima?
- U isto vrijeme dok veliki broj ljekara i zdravstvenih radnika napušta BiH, njihov
broj u zdravstvenim sistemima raste. Bosanskohercegovački paradoks o kome se
uopće ne govori. 2008. godine u deset zdravstvenih sistema u Federaciji radilo
je oko 4,000 ljekara. Deset godina kasnije taj broj se popeo na skoro 5,000
ljekara, uz rast broja specijalista od oko 500.
Zaključak
koji se nameće je da obrazovni sistemi u Federaciji “proizvode“ više
zdravstvenih radnika nego što ih zdravstveni sistemi mogu ili žele apsorbirati.
Zbog toga smo svjedoci konkursa za prijem ljekara i zdravstvenih radnika u
nekim ustanovama u Federaciji koji završavaju i sa odbijenicama. Uz primjedbe
da posao dobijaju oni sa porodičnim i političkim vezama, a da ostali, često i
sa boljim ocjenama i potencijalom, bivaju primorani da odu vani.
Da li zdravstvenim sistemima trebaju dodatni ljekari i zdravstveni radnici,
koliko njih i gdje, pitanja su na koje se moraju dati odgovori u sklopu šire i
ozbiljnije rasprave o tome kakve zdravstvene sisteme želimo i možemo imati za
pet ili deset godina. Takva rasprava mora uzeti u obzir interes pacijenata,
zdravstvenih radnika i ekonomije, ali i podatke, trendove i stručne
procjene.
Oboljenja
u dolini Spreče
Osim zdravstva i obrazovanja, o čemu
još bi BiH morala razmišljati u kontekstu izazova treće decenije 21. vijeka?
- Okoliš, okoliš i okoliš. Bosanci i Hercegovci često i vrlo ponosno ističu
kako naša zemlja ima najljepšu prirodu u Evropi i svijetu. Kako su naše rijeke
čiste, zrak na planinama zdrav a hrana prirodna i vrlo ukusna. Kako paradajz
ima ukus paradajza, a ne paprike. Međutim, u isto vrijeme u BiH se nalaze neka
od najzagađenijih gradova u Evropi. U kojim, uzgred budi rečeno, živi značajan
dio bh. stanovništva.
Tako su porazni i rezultati analize kvalitete vode i zemljišta oko 137
kilometara duge rijeke Spreče, a koja je napravljena vrlo kvalitetno i detaljno
nakon poplava u maju 2014. godine. Ova ali i neke druge analize govore o
visokoj zagađenosti vode i zemljišta, koja nije loša samo za ribe, o čijem
masovnom pomoru čitamo svako malo, već i za stanovništvo koje uz rijeku Spreču
živi, diše, pije vodu i hrani se poljoprivrednim proizvodima koji se uzgajaju
uz nju. Tako se na području od Zvornika do Doboja, u kome živi blizu pola
miliona bh. građana iz oba entiteta, bilježi i rast broja osoba sa malignim i
bolestima pluća.
Šta se može uraditi?
- Pokušati o Spreči razmišljati i razgovarati iz perspektive društvenog
interesa. Saslušati i uzeti u obzir lokalne inicijative građana, čiji interes
je do sada, nažalost, zanemarivan ili čak ušutkavan. Da bi se to promjenilo
lokalne zajednice, od Zvornika preko Lukavca i Gračanice do Doboja, bi morale
okupiti kantonalne, entitetske i državne vlasti oko generacijske inicijative za
rijeku Spreču.
U okviru te incijative morao bi se razviti plan i privući financijska sredstva
kako bi, za pet ili sedam godina, u potpunosti transformirali područje oko
rijeke Spreče.
Da
li će ta tranformacija uključivati potpunu rekonstrukciju korita rijeke Spreče,
izgradnju moderne željezničke pruge između Zvornika, Tuzle i Doboja, kako za
putnike tako i za robu, i podršku firmama da krenu u ekološku proizvodnju,
pitanja su o kojim bi se onda razgovaralo. U EU i drugdje će upravo za ovakve
ideje i projekte u narednih pet do deset godina bit više novca. BiH bi to
morala iskoristiti.
A kada već razgovaramo o okolišu, ne mogu a da ne pomenem kako svi nivoi vlasti
u BiH ne umiju ili ne žele odgovoriti na prirodne katastrofe, od poplava do
požara. Ovo ljeto smo opet dočekali velike poplave na tuzlanskom području, koje
su pogodile nekoliko hiljada domaćinstava i dodatno opteretile pandemijom
pogođenu privredu.
Tu se jasno vidi zanemarivanje šireg i dugoročnog društvenog interesa. BiH su
širom zemlje potrebne stotine miliona maraka investicija u regulaciju riječnih
korita, pripreme na odbranu od poplava, pribavljanje i upravljanje mašinerijom
koja će minimizirati štetu, kako od poplava tako i od požara. Uz klimatske
promjene ove opasnosti će biti samo češće i veće. I tu također općine, kantoni,
entiteti, distrikt i država mogu i trebaju razmišljati zajedno, kako podijeliti
teret, pa tako privući i financijska sredstva, prije svega iz EU. Mnoge zemlje
su to već uradile, dakle, može se.
Pitanje novca
Sve to opet vodi do politike, ali i do
ekonomije, te pitanja ko će to sve iznijeti i platiti u BiH?
- Politička borba u BiH tokom treće decenije 21. vijeka morala bi se voditi i
između onih koji zagovaraju održavanje trenutnog nivoa razvijenosti BiH i
postojećeg načina podjele resursa i onih koji od BiH, svih njenih entiteta,
distrikta, kantona i općina, žele napraviti društvo koje se razvija, proizvodi
nove vrijednosti i koje omogućava da interesi sve većeg broja ljudi budu uzeti
u obzir pri određivanju društvenog interesa. Klice ovog drugog razmišljanja
vidim širom BiH, u mnogim građanskim inicijativama, najčešće lokalnog
karaktera, kao i među mnogobrojnim privrednicima i pojedincima u različitim
političkim strankama. Ali te klice se moraju zalivati, ohrabriti i podržati.
Dati im se glas i ideje.
Pitanje novca je još jedan bh. paradoks. Tokom prošle godine bh. dijaspora je u
domovinu poslala preko 4 milijarde maraka, a oni koji žive u BiH su na štednji
imali skoro 13 milijardi maraka. Zajedno to je više novca nego sve strane
investicije u BiH zajedno od kraja rata. Namjerno izostavljam mogućnosti koje
će pružati novi ciklus EU fondova, a sve kako bih pojednostavio poruku da para
u BiH ima.
Ono ćega nema su ideje za investiranje i povjerenje da će, ako se investirani
novci i multiplicirati. A to je ono što investitoru treba. Da bi se to dogodilo
bh. treba institucije kojim se vjeruje, ili barem institucije kojim se sve više
vjeruje, ali i političku, društvenu i ekonomsku viziju i klimu koja je u trećoj
deceniji 21. vijeka odgovara najširem interesu svojih stanovnika i koja u punom
smislu koristi činjenicu da je njen najveći, najbliži i najznačajniji partner Evropska
unija.
