Vidović: Generala Alagića ubila je nepravda u BiH

"Ono što me je fasciniralo i kao čovjeka i kao advokata jeste ogromna ljubav i poštovanje koju je general imao u narodu. Mislim da je bio najomiljeniji komandant u narodu".

Piše: Almasa Hadžić

Danas se navršilo 18 godina od smrti generala Armije Republike Bosne i Hercegovine, Mehmeda Alagića.

Smrt je generala našla u večernjim satima 7. marta 2003. godine, u njegovom Sanskom Mostu, a ukopan je u rodnim Fajtovci gdje je oko 30.000 ljudi prisustvovalo njegovoj dženazi.

Sarajevska advokatica Vasvija Vidović pristala je da za politicki.ba, prvi put ispriča neke detalje vezane za poslijeratne nepravde koje je ovaj časni čovjek i oficir doživio nakon agresije, a posebno iz vremena njegovog boravka u pritvoru Haškog tribunala.

„Sjetna sam i tužna. Kad su mi javili da je general umro nisam satima mogla doći sebi.

Imala sam osjećaj da je slutio da će brzo umrijeti.

Posljednji put kad smo razgovarali, vezano za predmet koji se protiv njega vodio pred domaćim sudom, a bilo je to možda dan, dva ranije, rekao mi je, dobro se sjećam „brzo ćeš ti ovo Vasvo završiti“.

Osjećao je smrt, a znam da ga je ubila nepravda.

Haška optužnica mu nije toliko teško pala koliko one izmišljene optužbe koje su ga, mislim, i koštale života.

Patio je zbog toga. Govorio mi je da ne može vjerovati da ljudi mogu biti toliko zli, pokvareni.

Nekad je samo šutio, nije želio komentirati, prosto, jer nije mogao shvatiti toliku nepravdu. Zašto njemu, kao da se pitao“.

Vasvija Vidović ističe da je general Alagić bio jedna od rijetko časnih osoba koje je u svom bogatom životu srela.

Pamti ga, kaže, kao velikog, veoma obrazovanog, pogotovo vojno obrazovanog čovjeka, osobu od koje je, kao advokat, naučila mnogo o finesama komandne odgovornosti.

„Voljela sam razgovarati sa generalom i sa njegovom požrtvovanom suprugom Ziskom. Nevjerovatna je to porodica, svi ti Alagići. Kad je u pitanju haška optužnica i on i ja znali smo da nije kriv, ali se osjećao jako povrijeđen načinom hapšenja, načinom izručenja, bio je pogođen time što mu nije bilo omogućeno da se sam preda.

To ga je boljelo, ali se nije žalio.

Ono što me je fasciniralo i kao čovjeka i kao advokata jeste ogromna ljubav i poštovanje koju je general imao u narodu. Mislim da je bio najomiljeniji komandant u narodu. Sjećam se kad je pušten iz pritvora i kad smo iz Sarajeva putovali prema Sanskom Mostu, iako je bilo užasno nevrijeme, kroz svako naseljeno mjesto nas su dočekivale mase građana.

To mogu doživjeti samo rijetki, a general je, zaista, bio rijetka osoba.

Ja lično, osjećala sam to neko strašno poštovanje prema njemu i nikad ga, čini mi se, nisam oslovila drukčije već „generale“.

Generala je, kaže Vidović, slomila jedna potpuno neosnovana i neopravdana optužnica, za nepostojeći organizirani kriminal.

„Teretili su ga da je gradio kuće, vile, da je imao Bog zna šta, a kad sam prvi put došla kod njega u Sanski Most vidjela sam da živi u dvosobnom stanu.

Tada sam se pitala: Bože, zašto su mu ljudi ovo priredili.

Ne želim nikoga prozivati, ali mislim da on tu nepravdu nije mogao izdržati.

Izdržao je strašne vojničke bitke, ali nije bio spreman na bitke s lažima, podvalama“, navodi Vidović.

Sa generalom Alagićem, prisjeća se advokatica Vidović bilo je zanimljivo razgovarati i to o različitim temama.

Bio je, kaže, izuzetno taktičan, skroman i nikad nije želio pokazivati svoju superiornost, u čemu je, po njoj, i bila njegova veličina. Stekla je, kaže, utisak da tu njegovu veličinu mnogi nisu mogli podnijeti.

„Mi se nismo bojali haške optužnice, znali smo da general nije kriv. Dok je bio u pritvoru u Hagu bio je nevjerovatan gospodin, imao je pravo vojničko držanje, ali, opet, bez onog „ja, pa ja“.

Čak šta više, nikad nisam primjetila da je na neki način tužan. Možda ovo prvi put iznosim, ali je imao izuzetno poštovanje svih pritvorenika koji su ležali tada u Hagu u dijelu gdje se nalazila njegova soba. Mnogima je bilo čudno, ali on je imao korektan odnos sa svim pritvorenicima, pa i sa onim koji su optuženi za zločine u BiH. Imao je sobu blizu sobe Slobodana Miloševića koji ga je, također izuzetno poštovao. Nekad su dugo razgovarali, išli su zajedno kod ljekara. Često sam se pitala šta je to u ovom čovjeku. I onda, shvatila sam - on je čovjek u kome nema zla, mržnje“.

Vasvija Vidović, kaže, i nakon 18 godina, osjeća tugu, zbog nepravde koja mu je učinjena sudskim progonom, posebno onom u državi za koju se toliko borio, i u sebi nosio general Mehmed Alagić i s kojom je, kaže, legao u crnu zemlju.