Očigledna je i od ministara javno saopćena tendencija Beograda da se Vučić ima smatrati liderom ne samo Srbije, već i svih Srba u regionu. Otuda prećutna podrška Dodikovom secesionizmu i izbjegavanje da se bosanski Srbi upute na Sarajevo kao mjesto rješavanja svojih problema i zaštite svojih interesa.
Razgovarao: Sead Numanović
Ivan Videnović, ugledni profesor na Univerzitetu u Beogradu, jedan je od rijetkih u Srbiji koji sasvim otvoreno kritizira ne toliko režim Aleksandra Vučića, već mnogo više verbalno-ratnički mentalitet srbijanskog društva.
Na njegovom Twitter porfilu redovno se mogu naći "disonantni" stavovi koji uvijek izazovu oštre reakcije.
Gdje živi diktator
On govori jednostavno i logično, realno postavlja stvari. Nedavno je, na primjer, upozorio da je stav da je Milo Đukanović diktator jednostavno besmislen. Taj i takav "diktator" poražen je na izborima, izgubio je vrlo tijesno, "dopustio" je da su mu najjači mediji - opozicioni i mirno je predao vlast.
Videnović je javno upitao da je u ovoj i ovakvoj Srbiji danas takvo nešto zamislivo.
I dobio je seriju uvreda i prijetnji.
Vaši postovi na
Twitteru prilično često znaju biti zapanjujući. Baš otvoreno kritizirate ne
samo režim Aleksandra Vučića, već i - mnogo više - mentalni sklop prosječnog
stanovnika Srbije, a ti danas vladaju i odlučuju o vlasti. Zašto to radite?
- Twitter ljudi
doživljavaju različito i tako ga i koriste. Ja ga razumijem kao javni medij, sa
svom odgovornošću koja proističe iz javne riječi i načina na koji je
izgovorena.
Držim da svako
javno obraćanje treba biti osmišljeno, usmjereno, da nosi neku važnu poruku i
dodaje novu vrijednost u javni diskurs. Moj motiv je činjenica da od
posljednjih 30 godina, čak 20 živimo u bizarnim autokratijama koje smo olako
dopustili, što je u potpunoj suprotnosti sa predstavom o slavnoj i slobodarskoj
tradiciji koju mi Srbi brižljivo njegujemo.
U traženju
odgovora na pitanje "kako nam se to onda događa?" zaključujem da mora
postojati neka greška u nama koja nam ne dozvoljava da iskoračimo iz tog
začaranog kruga.
Na te greške
pokušavam ukazati u svojim tvitovima.
Oni su zapravo
transpozicija stavova većine građana Evrope: za nacionalizam nema mjesta u
modernom društvu ("izdaja patriotizma", E.Macron), individualne i
manjinske slobode, religija u privatnu sferu građana.
Onda to bude
zapanjujuće i zove se "autošovinizmom", što je eufemizam za zabranu
bilo kakve kritike vladajućeg većinskog mišljenja i nacionalističkog narativa.
Na toj društvenoj
mreži nerijetko dobijate prijetnje i uvrede od neistomišljenika. Bojite li se?
- Nije ni lako ni prijatno čitati sve te
uvrede, laži, psovke i gadosti, a čitati morate, kako biste identificirali
stvarne prijetnje.
Vjerujem da je
odbrana ustavom zajamčene slobode kritičke misli i javne riječi bitnija od zone
ličnog komfora, u koju je lako povući se. Odgovaram samo na argumentiran
drugačiji stav, i to opet samo ako moj odgovor ima dodatu vrijednost u
razjašnjenju stava.
Više bih se bojao
tišine, kada bi ostajali bez malobrojnih, ali upečatljivih odgovora pokušaji
cenzure kritičkog mišljenja, vladajući nacionalizam u vlasti i većinskoj
opoziciji, i snažni pokušaji klerikalizacije društva i države.
Riječ "ustaša" se odomaćila
Prijavljujete li
prijetnje i ako da, kakav je rezultat?
- Ne vjerujem da je
ikome u kompaniji Twitter Inc. previše stalo do primjerenosti jezika i
sigurnosti na našem govornom području.
Više vjerujem u
prijave stvarnih prijetnji policiji. Ranije sam mislio da je "ustaša"
strašna optužba, na koju će naša policija sigurno reagirati. Vremenom je to
postala toliko uobičajena uvreda u Srbiji za svakog ko ne ljubi skute Vladimiru
Putinu i ruku Amfilohiju Radoviću, da je potpuno devalvirana. Što dokazuje da
se srpski i hrvatski desničari međusobno pomažu i podržavaju, pa su tako srpski
nacionalisti zapravo normalizirali i ublažili konotacije termina
"ustaša".
Imam dobro
iskustvo sa prijavom njemačkoj policiji jednog našeg iseljenika koji je preko
dana uzoran građanin, a kad se uveče dokopa Twittera postaje ozbiljan psihopata
i krvolok.
Ne vjerujem da mu
se nešto loše desilo, ali sada policija zna za njega, što u iseljeništvu uopće
nije prijatno.
Prateći političku
scenu niko ne može a da ne primjeti da vlast dobro živi na neprijateljima,
pogromima neistomišljenika, izmišljanjima neprijatelja i mitovima. Takva
situacija generira jednu ili obje stvari: akumulira se ogromna frustracija koja
neumitno vodi u sukobe. Ili unutarnje ili agresiju prema susjedima. Da li je -
po Vama - takav sud ispravan?
- Srbija je prije
svega frustrirana poraženim nacionalizmom u ratovima 90-ih. Prepuštena sama
sebi, nije u stanju da se teških okova tih poraza oslobodi. Jedina mogućnost da
se to desi uklonjena je ubistvom premijera Đinđića 2003. godine.
Od tada, sve
vlasti vraćaju Srbiju u te bukagije, ne dozvoljavajući emancipaciju građana od
poraza.
Danas to združeno
čine vlast, opozicija i Srpska pravoslavna crkva.
Sa druge strane,
današnja Srbija je zemlja koja je potpuno podređena jednom čovjeku i njegovoj
volji.
Ne postoji
institucija u Srbiji koja je u stanju da se toj volji suprotstavi. Jedino što
je važno, bilo da su u pitanju elementarne nepogode, epidemija korone ili
trvenja sa susjedima, jeste to da iz svega on izađe snažan, razuman i
nezamjenljiv.
E sad, ta jedna
volja može biti i ovakva i onakva.
Ne vjerujem da
postoji bilo kakva šansa za nove sukobe sa susjedima, jer bi u tom slučaju ta
predstava o razumu i nezamjenljivosti vođe bila narušena.
Ipak, postoji rastući
animozitet prema susjedima s kojima je Srbija bila u Jugoslaviji. Crnogorci i
Đukanović su "zlo zla", Kosovari i Albanci su i zvanično
"Šiptari", bošnjački lideri su "đubrad"... Šta Vam takav
vokabular govori?
- Govori o dvije
stvari: najpre o već pomenutom vještačkom podizanju bure, kako bi Vučić, smiren
i razuman, iz nje izveo srpski brod u mirno more neoštećen.
Drugo, govori mi
o svjetskom trendu diletantizacije i balkanizacije politike. Ako poslušate ono
što Trump govori, teško je oteti se utisku da smo mi sve te neodgovorne riječi,
prijetnje i huškanja već odavno čuli i tu školu prošli.
EU ili Rusija?
Šta je istinski izbor Vučićevog režima?
- Evropske
integracije Srbije su zaustavjene. One više ne postoje, osim kao blijeda
floskula "Srbija je na evropskom putu" na početku nekog govora.
Narodu je kao zgodan izgovor podmetnuto
pitanje Kosova kao jedino važno za ulazak Srbije u EU, a u stvarnosti se ni u
jednom drugom segmentu društva ne radi ni približno onim tempom koji evropske
integracije zahtijevaju.
U nekim
oblastima, kao što su spriječavanje korupcije i zaštita životne sredine, ide se
čak u suprotnom smjeru.
Ovako ne izgleda
administracija koja želi da zemlja u dogledno vrijeme postane članica EU.
Uz to, vlast u
svakoj prilici vodi brutalnu antievropsku kampanju, počev od toga da se u
"Briselu ne događa ništa lijepo", do jasne osude i ograde od evropske
solidarnosti u vrijeme epidemije.
Rezultat je da je
podrška javnosti članstvu u EU spuštena ispod 50 posto, što je ubjedljivo
najniža stopa u regionu i najniži nivo u Srbiji od pada Miloševića 2000.
godine.
Vućić - Dodik.
Ko koga tu kontrolira? Huška ili forsira?
- Očigledna je i od
ministara javno saopćena tendencija Beograda da se Vučić ima smatrati liderom
ne samo Srbije, već i svih Srba u regionu. Otuda prećutna podrška Dodikovom
secesionizmu i izbjegavanje da se bosanski Srbi upute na Sarajevo kao mjesto
rješavanja svojih problema i zaštite svojih interesa.
Također je jasno
i nedvosmisleno bilo uplitanje Srbije finansijski, logistički i medijski u
nedavne izbore u Crnoj Gori.
Zato je i odnos
prema Pupovcu i Srbima u Hrvatskoj, koji priznaju državu Hrvatsku i jasno su se
distancirali od pokušaja diktata iz Beograda, na najnižoj tački ikada.
Paradoksalno,
vlast u ovome ima nedvosmislenu podršku nacionalističke i oportunističke
opozicije.
Vučić zna da je dosta ratovanja
Da li bi današnja
Srbija ratovala i protiv koga?
- Kao iskusan
političar, Vučić dobro zna da je Srbiji dosta ratovanja i nesigurnosti i da ga
ne bi slijedila ukoliko bi je poveo na taj put.
Također,
dragocjen mu je relativno dobar odnos koji ima sa srbijanskim Bošnjacima i ne
bi riskirao da ga dovede u pitanje.
Vanjska
savezništva su mu također krhka i nesigurna za tako nešto.
Zato će nastaviti
sa igrom dovođenja do usijanja, a potom vraćanja sa ruba ambisa, koja nije
ništa manje devastirajuća po odnose sa susjedima i regionalnu stabilnost, jer
ne zavisi sve ni samo od Srbije i Vučiča.
Uz sve mane, i
dalje treba imati na umu da Srbijom vlada jedna jedina volja, i da ona može
biti promjenljiva i u dobrom smjeru, što je pokazao Vašingtonski sastanak i
potpisani dokument.
Dočekan na nož od
nacionalističke i oportunističke opozicije, taj događaj je objelodanio i da je
opoziciona politička ponuda, sa kojom izlazi pred građane, međunarodnu javnost,
SAD, EU i susjede u regionu, slabija od Vučićeve.
Na talasu odbrane
prava na slobodno kritičko mišljenje i borbe protiv tekućeg organiziranog
udruženog pokušaja sužavanja ustavnih i zakonskih sloboda u ovoj oblasti, u
Srbiji se polako budi potreba za snažnom liberalnom opcijom političkog centra.
Njena ponuda
biračima sadržat će nedvosmislen i bezuslovan put u Evropsku uniju, kolektivnu
evropsku sigurnost kroz članstvo u NATO, pravno obavezujući sporazum sa Kosovom
prema inicijalnom predlogu EU i Ahtisarijevom planu, i razvoj dobrosusjedskih
odnosa kroz regionalne i evroatlantske integracije, uz puno poštovanje
suvereniteta i teritorijalnog integriteta zemalja nastalih na teritoriji bivše
Jugoslavije.
