Piše: Almasa Hadžić
Foto: Ahmet Bajrić - Blicko
Komandant 284. brigade 28. divizije Armije
Republike Bosne i Hercegovine u Srebrenici, Vejiz Šabić, u vrijeme pada
Srebrenice imao je nepunih 29 godina.
U noći kada je kolona sa više od 15.000 muškaraca krenula iz Šušnjara prema Sapni, pala je odluka da Šabićeva brigada, sa pridodatim jedinicama drugih brigada, preuzme čelo kolone i povede je u neizvjesnost dugu pet noći i skoro šest dana.
Danas je godišnjica proboja.
Prije 26 godina, prva grupa Srebreničana izašla je iz enklave na području Nezuka.
O tome šta je sve kolona preživljavala,
s čim se suočavala tokom puta, Šabić je
rijetko u javnosti govorio.
Ističe da ni jedna priča ispričana o
tim danima nije ista, ali je svaka istinita jer predstavlja ličnu dramu i
tragediju svakog njenog učesnika.
„Niko od nas nije imao izbora.
Krenuli smo pa šta Bog da.
Imali smo iskusne izviđače na čelu, a
sama moja brigada bila je sastavljena od ljudi iz Konjević Polja, Cerske i
Kamenice koji su poznavali teren kojim trebamo proći.
S nama je išla bolnica, komanda,
kolona je bila kilometarska i u njoj je bilo mnogo ljudi koji se uopće nisu
poznavali. Teško je bilo vladati ljudima u takvoj situaciji posebno kad se ušlo
duboko u neprijateljsku teritoriju“, započinje svoju priču Vejiz prisjećajući se
trenutaka granatiranja i presjecanja
kolone, prolazaka kroz minska polja, boraca pod dejstvom bojnih otrova i svih
teških trenutaka tokom petodnevnog puta.
Sjeća se prvog granatiranja kolone u
zoni Buljima, ali i situacija kada su se, nakon dva dana pješačenja, pojedine
grupe iz kolone, u stanju šoka, počele vraćati nazad.
Sjeća se trenutaka gubljenja
komunikacije sa komandom Armije RBiH u
Nezuku, ali i prvih borbi sa pripadnicima srpske vojske na području Maričića
kod Zvornika.
„U Marčićima je kolona upala u veliku
zasjedu, takozvanu, potkovicu. Nismo imali drugog izbora već smo se odlučili na
borbu s njima, pa ko preživi.
U toj borbi zarobljavamo njihovog komandanta , koji je, kasnije smo saznali,
bio komandant specijalne policijske jedinice iz Modriče. Bio je to šok za
srpsku stranu. Zarobljenik je pristao da posreduje u pregovorima sa svojom
komandom u Zvorniku. Kad je nazvao načelnika štaba Zvorničke brigade
Blagojevića kaže mu „ovim ljudima ne možeš ništa, oni ako htjednu mogu do
Beograda doći“.
Počeo mu je psovati, galamiti, kaže mu
„nije onako kako ste mi rekli“. Prenio mu je naše zahtjeve, a mi smo samo tražili da se obustavi
granatiranje kolone a da ćemo zauzvrat zarobljenika razmjeniti. Taj mladić nam
je, zaista, valjao jer je bio adut u pregovorima sa srpskom komandom.
Vidjeli smo da im je stalo da mu se
ništa ne dogodi, navodno, radilo se o sestriću
Velibora Ostojića“, prisjeća se
Vejiz.
Kolona je iz Marčića, iako je iz Zvornika traženo da se ne pomjeraju, nastavila put. Svo vrijeme puta, ljudi koji su bili zaduženi za zarobljenika, vodili su računa da mu se ništa ne dogogdi. Kaže da mu niko „ni čvoku nije opalio“ čak šta više razgovarali su putem i nije mogao da vjeruje šta su sve izdržali tih dana.
„Kad smo prošli Crni Vrh pomislio sam
blizu smo, spašeni smo. Teško je idemo kroz Križevačke njive i dan uoči proboja
dolazimo u mjesto koje se zove Motovska kosa. Nekad prije rata sam bio u tim selima i poznajem teritoriju.
Kolona je već bila, što od umora, što
od gladi i vrućina, u teškom stanju.
I dalje nismo imali vezu sa komandom u
Nezuku.
Odmaramo u nekoj šumi, paprati, više
se i ne sjećam kakvo je rastinje i u jedno trenutku ustajem, s dvogledom osmatram teritoriju i odjednom ugledah džamiju.
Prepoznao sam Nezuk.
Kažem ljudima oko sebe da smo blizu
slobodne teritorije, ali me svi čudno gledaju, vidim, ne vjeruju mi. Dok im ja
objašnjavam šta sam vidio, moja motorola koja je svo vrijeme bila uključena,
poče da krči. Čujem glas s druge strane i prepoznajem svog brata Velida.
Gledam u čudu i govorim „pa ljudi evo
Velida“.
Oni me samo gledaju, komešaju se, vidim, misle da sam
skreno s pameti“, prisjeća se Vejiz jednog od najupečatljivijih, ali i najtežih
događaja tokom proboja.
