Piše: Almasa Hadžić
Navršilo se četiri godine od smrti Hatidže Mehmedović iz Srebrenice. Bolovala je i na onaj svijet otišla na način kako je i živjela u godinama nakon jula 1995. - dostojanstveno, hrabro, s bolom u duši čuvanim kao najvrijednijim porodičnim nasljeđem, a kome se otimala do zadnjeg njenog izdaha.
Samo nekoliko dana pred 11. juli 2018., riječima da se "dobro osjeća" i da treba ići u Srebrenicu, odvratila me je u namjeri da je posjetim u Kliničkom centru u Sarajevu gdje je mjesecima prije toga bila na liječenju, ali i pažnji tamošnjih ljekara i medicinskog osoblja.
"Dođi mi u Srebrenicu" kazala mi je uz obaveznu zahvalu na interesu za njeno zdravlje, selameći se uz pitanje "kako su djeca".
Slutila je svoj kraj, osjetilo se na svakoj njenoj izgovorenoj riječi.
Kako je i obećala, otišla je u Srebrenicu. Posljednji put.
Na Hatidžinoj dženazi, činilo se, okupio se cijeli svijet. Došli su i znani i neznani jer svako je imao želju da "majci hrabrost" kako su je mnogi doživljavali, kaže hvala za sve što je činila u borbi za istinu o zločinu genocida počinjenog nad Bošnjacima Srebrenice.
"Ja istinu znam, ona se zove zločin nad mojom i svom drugom djecom Srebrenice, ali istina o onim koji su počinili zločin još uvijek se krije. I sve dok dišem ja ću tragati, javno govoriti ko su zločinci, ko ih štiti od pravde, ne bojeći se nikoga osim Boga", govorila bi često.
Tako je, ustvari i živjela.
Kad su 13. jula 2013. godine u Hatidžinim rukama sjevnula kliješta kojim je prerezala žicu na kapiji čuvene "Bijele kuće" u Potočarima, mjestu egzekucija na stotine srebreničkih muškaraca, kako bi sa ostalim majkama ušla u njen krug, položila cvijeće i proučila Fatihu za duše ubijenih, tadašnja policija Rs zaprijetila joj je privođenjem i prijavom nadležnom sudu.
"Ako misle da će me zaplašiti time što me zovu u policiju, grdno se varaju. Ja sam samo izvršila dug prema ubijenim Srebreničanima i skupa sa ostalim majkama položila cvijeće i pomolila se Bogu za njihove duše.
Neka me tuže, zatvaraju, šta god hoće neka rade, ne mogu uraditi gore od onog šta su uradili mojim sinovima i svim drugim sinovima u julu 1995. godine u Srebrenici.
Ja ću dok sam živa obilaziti ova stratišta i svijetu pričati šta je radila policija i vojska Rs 1995. godine, ali i šta radi danas", bio je njen odgovor prijetnji da će imati posla sa policijom jer je otvorila kapiju "Bijele kuće".
Još i sada pamtimo obraćanje majke Hatidže 11. septembra 2008.godine, u povodu 60. godišnjice donošenja Konvencije UN o spriječavanju i kažnjavanju genocida, kada je u velikom zdanju Berliner doma u Berlinu svojim govorom rasplakala oko 3.000 prisutnih učesnika ovog skupa sa raznih strana svijeta.
"Jedini cilj nas majki je da pronađemo kosti svoje djece i dostojanstveno ih sahranimo, kako bi smo im vratile pravo na dostojenstvenu smrt, ako im je već neko oduzeo pravo na život.
Možete li zamisliti kakav je život majke koja živi za dan kada će joj neko reći: vaš sin je identificiran, možete ga sahraniti.
Ja sam jedna od onih kojoj su prošle godine identificirali sina, ali ga još uvijek nisam sahranila jer ne znam koje ime da stavim na njegov nišan, jer nema ni jednog traga u identifikaciji koji bi mi kazao je li to moj mlađi ili stariji sin, a oba su ubijeni u julu 1995. godine.
Strašno je gospodo živjeti u svijetu smrti na koji su osuđene srebreničke majke. Zato vas molim dignite glas kako ni jedna majka na svijetu više ne bi doživjela sudbinu Srebrenice", zavapila je Hatidža.
