Uz godišnjicu napada na Bijeljinu – Amiru Fidahiću partizani su ubili oca, četnici sina jedinca

Ispovijest Amira Fidahića je opomena svima onima koji još uvijek misle da ubijanje ljudi iz mržnje prema njihovoj naciji i vjeri može biti „greška“.

Piše: Almasa Hadžić

Navršilo se 29 godina od napada na Bijeljinu, koji je označio početak četvorogodišnjeg ubijanja, logorskih mučenja, silovanja i progona bošnjačkog stanovništva iz dijela države Bosne i Hercegovine koji graniči sa Republikom Srbijom, a što je na kraju završilo genocidom nad Bošnjacima Srebrenice.

Tadašnje srpske vojne i paravojne jedinice, predvođene ratnim zločincem Željkom Ražnjatovićem Arkanom, uz nesebičnu podršku političkog, vojnog i policijskog vrha tadašnje Srpske Republike, sa sjedištem na Palama, te političkog, vojnog i policijskog vrha Srbije, pripomognute mržnjom lokalnih zločinaca iz Semberije, ušle su su u Bijeljinu i za kratko vrijeme pohapsile i poubijale mnoge poznate bijeljinske Bošnjake.

Bijeljinska „pokazna vježba ubijanja muslimana“, ubrzo je nastavljena diljem Podrinja, ali i u Krajini, Hercegovini, Sarajevu i njegovoj okolini, zašto je pred međunarodnim i domaćim sudovima, na stotine godina zatvora, osuđeno na desetine pripadnika najvišh političkih, vojnih i policijskih struktura u RS.

O zločinima činjenim nad Bošnjacima Bijeljine, i zločincima koji su ih činili, kako u posljednjoj agresiji na BiH, tako i u Drugom svjetskom ratu, svojevremeno je svjedočio poznati Bijeljinac, rahmetli Amir Fidahić.

U Drugom svjetskom ratu Fidahiću su partizani ubili oca, a u ovom posljetnjem, četnici su mu ubili sina jedinca.

U znak sjećanja na žrtve zločina u Bijeljini i dan kada je započelo zločinačko orgijanje po cijeloj BiH, donosimo priču Amira Fidahića koju je autoru ovog teksta ispričao nekoliko godina pred svoju smrt.

.......

...Sjeća se svega. Kao da se dogodilo prije nekoliko sati. Otac je, priča, obukao lijepo novo odjelo, svezao kravatu, stavio fes i veli majci: «Odoh ja u čaršiju, sigurno su došli Roćko (Rodoljub Čolaković op.a), Nedim-beg i Osmanaga Gruhonjić, pa da se s njima pozdravim».

„Ko da ga sad gledam, mati ga isprati na vrata, a on veli «znaš šta sam za Roćka uradio, rekao mi je da dok živi nikad mi se neće moći odužiti». Izađe iz kuće u koju se više nikad nije vratio“, prisjetio se tada osamdesetjednogodišnji Amir Fidahić iz Bijeljine, sin Asim-bega Fidahića, koga su u aprilu 1945.godine kod bijeljinskog garnizona, u narodu poznatijeg kao Lager, strijeljali partizani.

Amir i njegov otac Asim-beg potomci su čuvene loze Ali-bega Fidahića.

Već nekoliko mjeseci, Amir se nada da bi u jednoj od lociranih masovnih grobnica u krugu kasarne, mogli biti i posmrtni ostaci njegovog oca i još petnaestak poznatih bijeljinskih muslimana, kao i članova uglednih srpskih porodica.

„Roćko, koji je bio veliki prijatelj mog oca i čija je žena u ratu spašena zahvaljujući Murat-begu Pašiću i mom ocu, taj dan nije došao u Bijeljinu. Lokalni partizanski komandant Milenko Stojaković, dan ranije, saznali smo, sastavio je spisak uglednih Bijeljinaca za koje je smatrao da nisu simpatizeri tog režima, a koje treba likvidirati i proslijedio ga egzekutorima. Upravo, dok se u Bijeljini slavilo oslobođenje, ljude sa Stojakovićevog spiska su pokupili i odveli u zatvor, a dan ili dva kasnije, strijeljali kod Lagera“, prisjetio se tada Amir.

Amir Fidahić nakon progona iz Bijeljine nastanio se u Tuzli. Ispričao nam je da su ga pojedinci iz „bijeljinskih struktura“, kontaktirali telefonom, znajući da on o događajima iz 1945. godina zna dosta, kao i da zna imena mnogih streljanih na mjestu gdje je strijeljan i njegov otac.

„Bio sam jedinac i otac me je stalno vodio sa sobom. Sjećam se dana kad je otac uhapšen i ja sam saznao gdje je zatvoren i otišo da ga vidim. Kad me je ugledao kaže mi da prenesem majci da se ne sekira, da će to sve proći, te veli da mu kupim malo duhana i papira i donesem u zatvor. Odmah sam to uradio. Sutra dan su ih odveli. I streljali“.

Amir Fidahić nije se godinama smirio dok nije istražio ko je naredio i ko izvršio ubistvo njegovog oca. Zna da je Stojaković završio na Golom otoku, ali izvršioci ubistva su i dalje živjeli u Bijeljini.

„Nažalost, sudbinu mog oca, koji je bio i cijenjen i poštovan, kako među muslimanima,tako i među Srbima u Bijeljini, 47 godina kasnije doživio je i moj sin Asim koji je nosio njegovo ime. Iz kuće su ga 2. aprila 1992. godine, u papučama, izveli četnici, a potom na pravdi Boga ubili. Znam ko ga je odveo, koje u njega pucao, znam ko je naredio ubistvo, kao i da njegov egzekutor živi u jednom selu kod Bijeljine. Sva ta imena sam predao tužiocima, ali, kazne ni za ovaj, kao ni za zločin nad mojim ocem, nema ni do danas.

Nakon progona iz Bijeljine 1993. godine, u taj grad više nikad nisam otišao. Ovo što živim, živim ne bih li dočekao bar jedan trenutak pravde na ovome svijetu“.

Pravda, iako djelimična i zakašnjela, kazao nam je Amir je to što se napokon progovorilo o ubijenim bijeljinskim begovima i njihovim komšijama Srbima u toku i poslije Drugog svjetskog rata.

Amir je dugo čekao da se bijeljinski zločinci iz 1992. godine suoče sa pravdom, ali je to bilo samo čekanje.

U tom čekanju, vodeći se krilaticom da što nije zapisano, nije ni bilo, pisao je i zapisao sve činjenice o tome šta su preživljavali bijeljinski muslimani u zadnjih sedamdesetak godina.

Da im se, kaže, sudbina Fidahića ne bi ponovila.

Tijelo Amirovog sina Asim, nakon ubistva, bačeno je u Drinu i voda ga je izbacila negdje blizu Šapca. Identificiran je i ukopan u Tuzli.

Amir Fidahić je umro u septembru prošle godine u svojoj 89. godini života. Umro je, a da nije dočekao pravdu.

Iako je Tužilaštvu u Tuzli, godinama prije smrti, dostavio imena ubica svog sina, koji i danas žive na području Bijeljine, optužnice i presude za ovo ubistvo, kao i za mnoga druuga počinjena u agresiji na BiH u Bijeljini od strane poznatih zločinaca, do danas nije bilo.

Za ubistvo Amirovog oca Asim-bega Fidahića, ubijenog u aprilu 1945. godine, poznati bijeljinski partizan Rodoljub Roćko Čolaković, Amirovoj majci je, nekoliko mjeseci nakon ubistva, kazao da je to bila “greška, greška, greška“.

Četrdesetsedam godina kasnije, u aprilu 1992. godine za ubistvo Asima Fidahića, ratni zločinac Željko Ražnjatović Arkan, Asimovom ocu Amiru, kazao je da je to ubistvo bila „velika greška“.

Neka je rahmet dobrom Bijeljincu Amiru Fidahiću, čovjeku čije su najmilije, jednako ubijali i partizani i četnici.

Njegova ispovijest je opomena svima onima koji još uvijek misle da ubijanje ljudi iz mržnje prema njihovoj naciji i vjeri može biti „greška“.