Novak Đukić osuđen za ovaj zločin, kao i većina ratnih zločinaca iz protekle agresije na Bosnu i Hercegovinu, mirno živi u Srbiji.
Piše: Almasa Hadžić
Otišlo je još jedno časno lice Tuzle. Otišao, kažu na bolji svijet, tamo gdje je evo 28 godina sanjao da će sresti svoju Edinu.
Malo ko u Tuzli nije upoznao Arifa Ahmetaševića. Otkako je na Kapiji, skupa sa onih još 70 ubijenih mladića i djevojaka, granata raznijela i njegovu Edinu, otimao se tuzi tako što je danonoćno tragao za ovozemaljskom pravdom, ali je za života nije doživio.
"U žalosti sam, rastrgana mi i duša i srce, ali ne odustajem od borbe za svoju domovinu.
Govore mi "nemoj Arife", neka te, budi sa sinom i suprugom, odmori, ali ja ne mogu.
Na Ozrenu, možda je četiri mjeseca prošlo od ubistva na Kapiji, zarobismo četiri srpska vojnika. Kolege me gledaju, znaju kakvu ranu nosim, ali... Nisam dao ni dlaka s glave da im fali. Postupio sam kako to nalaže Ženevska konvencija.
Godinama poslije, gledao sam snimke mučenja, ubistava, slušao ispovjesti majki Srebrenice, slušao o mučenjima zarobljenika u logorima, slušao o masovnim strijeljanjima zarobljenika i svaki put velim sebi "Arife, neka si ostati čovjek".
Jeste mi kćerka ubijena, jeste mi srce poderano i meni i mojoj supruzi i sinu, ali na Ozrenu nisam mogao podići ruku na te zarobljenike. Nisam je zločinac, za razliku od onih koji su pobili našu djecu", ispričao je Arif autoru ovog teksta u jednom od prvih poslijeratnih razgovora sa njim.
Gdje god je kakav skup gdje se govori o traženju pravde na području Tuzle i Tuzlanskog kantona, države, tu bi se godinama znalo mjesto Arifa Ahmetaševića.
Kad osvane 25. maj, Arif bi se među prvima našao na Aleji mladosti na Slanoj banji.
Sa ostalim roditeljima ubijenih, prosto, kao da se osjećao obaveznim da dočeka, da porazgovara sa svakim ko bi na Aleju došao da prouči Fatihu, da se pomoli, da poljubi sliku na hladnom nišanu nekog od ubijenih.
"Svaki put posjeta mezarju izaziva tugu, ali kad dođe 25. maj, onda je to posebna tuga. Jutros sam rano obišao mezarje, poljubio onu njenu fotografiju na nišanu. Kakva je na fotografiji, takvu je i pamtimo i ne zaboravljamo.
Koliko me potresa gubitak kćerke u njenim najljepšim godinama, toliko me potresa nepravda da njene i ubice ove djece nikad nisu odgovarale za ovaj zločin.
Šest puta sam prisustvovao suđenju Novaku Đukiću i vidio pravosudnu nepravdu.
Sudije su ga samo proforme osudile jer su mu te iste sudije skupa sa advokatom Duškom Tomićem pomogle da pobjegne u Srbiju", ispričao je Arif za portal Politicki.ba u danu obilježavanja 26. godišnjice zločina na Kapiji.
Arif Ahmetašević, baš kao i drugi roditelji djece ubijene na Kapiji 25. maja 1995. godine, do zadnjeg dana svog života nije odustajao od traženja pravde.
Inače, bio je eminentni interpretator bosanskohercegovačke sevdalinke koja mu je, priznat će u jednom razgovoru, nerjetko pomagala da ranu koju nosi za svojom kćerkom, na neki način liječi "dušom sevdalinke".
Zbog humanog postupanja sa zarobljenicima, na prijedlog Srpskog građanskog vijeća BiH Tuzla, Arif Ahmetašević je 2005.godine dobio Zlatnu povelju "Linus Paulin" s plaketom, gdje je proglašen međunarodnim humanistom godine.
U posljednje vrijeme, Arifa smo rijetko sretali u čaršiji. Kažu bio je bolešljiv.
Arif Ahmetašević umro je jutros u Tuzli, a da ni skoro 28 godina od masakra na Kapiji nije dočekao pravdu za ubistvo svoje Edine.
Novak Đukić osuđen za ovaj zločin, kao i većina ratnih zločinaca iz protekle agresije na Bosnu i Hercegovinu, mirno živi u Srbiji.
