Umjesto odgovora Ani Brnabić

Četrnaestogodišnjeg Muju Ajšića srpski vojnici u julu 1995. godine u Potočarima ubili su odsjecanjem glave.

Piše: Almasa Hadžić

Ana Brnabić, zloguki glas moralno srozane Vučićeve Srbije, lažima je udarila na majke Srebrenice kojima su njeni sunarodnjaci u genocidu počinjenom u julu 1995. godione ubili više od 8.372 člana porodica - sinova, braće, muževa.

Taj natruhli parmakVučićeve politike, u pokušaju da negira istinu o genocidu počinjenom nad bošnjačkim zarobljenicima u Srebrenici, kakvog li jada, lažima o "moralnoj srpskoj vojsci" i državi u ime koje su počinili genocid, pokušala je ušutkati nikog drugog do Muniru Subašić, ženu čijem se majčinskom karakteru snazi i istini koju o genocidu pronosi svijetom, godinama klanja pravdoljubivi svijet.

Umjesto bilo kakvog odgovora na laži Vučićevih "natruhlih političkih parmaka" poput Brnabić, Vulina, Dačića, Dodika... donosimo svjedočenje o ubistvu četrnaestogodišnjeg Muje Ajšića, iz sela Kutuzero u Srebrenici, kojeg su na današnji dan 1995. godine, u Potočarima, odsjecanjem glave ubili pripadnici zločinačke srpske vojske, osuđene za genocid.

.......................

U Selo Kutuzero iznad Srebrenice, vozilom, putuje se dobrih sat vremena. Najprije asfaltnim putem kroz Zeleni Jadar, uz koji se svako malo ukažu tragovi ekshumiranih masovnih grobnica, pa onda makadam pravo pred kuću Ramize Ajšić

Ramiza je majka Amira i blizanaca Muje i Halila. Amir je poginuo 1992. godine, a Muju su četnici zaklali u Potočarima 1995.

"Mog Amira ukopali smo ovdje u selu. Ubiše ga dušmani. Nose ga u deki, tijelo svo raskomadano. A ja gledam, hoće duša da izađe od tuge za djetetom, a ne može. Dođe onda juli 1995. godine, valja bježati. Ja u Potočare sa ženskom čeljadi i djecom, a moji blizanci Mujo i Halil s ocem Ćamilom odoše šumom.

Stigli mi u Potočare, kad se moji blizanci pomoliše. Kažu, rekli im, idite vi u Potočare, vi ste djeca, neće vama niko ništa", započinje svoju tužnu priču Ramiza.

Priča tečno, sabrano, kao da se njena tragedija desila nekome drugom. Gleda pravo, glavu rijetko okrene. Govor joj jeste jednoličan, pomalo usporen, kao i ruke koje povremeno podigne. Lice joj tamno poput orahova drveta na kome, u neko vrijeme, zaigra damar. Čista žena, ali živa ubijena sudbinom koja ju je zadesila. Pobolijeva, kaže...

"U Potočarima sve duša na dušu, a meni moj Mujo nosi deku, kaže "hladno ti je, mati, pokrij se". I sad mi pred očima..

Sutradan, krenu konvoj prema Tuzli. Ode snaha sa djecom, odoše i Mujo i Halil sa njom, velim neka se oni spase, a za mene je lako. Pade mi neka tegoba iz pluća...

Negdje oko podne, eto ti mog Muje – nisu mu dali u autobus, a Halila pustili. U rukama mu balončić za vodu veli "odoh ja mati donijeti vode".

"Ne Mujo" ja ću ti njemu, "ne idi, čujem dolje u kući Mehana konduktera ubijaju ljude. A on meni, "ne boj se mati", neće kaže Mehanovoj kući već samo dolje do one rječice da zahvati vode. Ma kakve riječice, velim ja njemu kad je sva krvava kao da je neko obojio... Jok, ode dijete...", nastavlja Ramiza.

Ne plače Ramiza dok priča.

Presušile joj oči, kaže.

Bolesna je "na srcu" veli, a opet, ono što je vidjela u Potočarima, kaže, mora pričati neka narod čuje.

"Jedan balon vode je donio, ali narod popi i on se ponovo vrati. Kako on ode, gledam ja odovud, iz Mehanove kuće izađoše četverica, idu prema Muji. Ja utrnula, ne mogu da se pomjerim... Nema ga, nema poduže vremena. Strepim. Ide jedna žena po vodu, a ja joj velim "de ženo vidi ima li mi djeteta". Koliki je, pita ona mene, a ja velim da mu je 14 godina. Domalo, žena se primaknu, nudi mi vode da popijem, da se umijem. Čučnu pored mene i kaže mi da mi je dijete, pred Mehanovom kućom, zaklano", nastavlja svoju priču Ramiza.

Proguta pljuvačku, sve bi, kaže, dala da može da grohne suzama, ali ne može, sve je odavno na njoj utrnulo...

"Zapomagah ja, vrištim, trčim prema Mehanovoj kući, kuda - ne znam - ali znam da nisam putem. Dođoh tamo, kad pred kućom, vidim moj Mujo, ali mu samo glavu vidim. Zgrabih onu glavu u obadvije ruke, ona vruća, po neki damar se osjeti još, oči kao da su žive, valjda kako je u njih pogledao, tako i ostale".

U jednom trenutku glas joj utihnu. Ne može dalje. Popi malo vode, potrlja svoje uvehlo čelo, udahnu duboko...

Kaže, ono čega se još sjeća jeste ogroman čovjek, ili joj se tako učinio, koji je pred nju izašao iz Mehanove kuće.

"Na njemu kecelja, krvava sva, kao u mesara. On je klao, a druga dvojica su mu dovodila na klanje ljude. Ja i dalje držim onu Mujinu glavu, a on na mene viče "pušćaj tu glavu". Velim neću, zakoljite i mene, a on mi psuje balijsku majku.

Šta je kasnije bilo ne znam. Znam samo kad sam se otrijeznila da sam sva bila mokra, krvava.

"K'o da sad gledam u ona vrata na Mehanovoj kući i, iza njih, unutra, ljudskih glava ne može se prebrojati".

"Pitate me kako sam živa“ kaže Ramiza u razgovoru sa autorom ovog teksta, pa nastavlja.

"Kad mi je Amir poginuo 1992. godine vidjela sam ga svega u komadima. Ovdje smo ga u selu ukopali. A onda Mujo. I sad kad pogledam u svoje dlanove, kao da vidim onu Mujinu glavu i oči njegove kako me gledaju.

Kad su pronašli Muju u grobnici u džepu mu našli sliku i na njoj Amir s curom. Osim jedne školske fotografije što je Halil čuva, od Muje nemam ništa više. Kako patim ja, još više Halil. Blizanac je to, samo vehne za svojim bratom“.

I ušuti.