"U ovom trenutku, kad se poredak ljulja i urušava, više nije pitanje hoće li biti posljedica. Bit će ih sigurno. Pitanje je samo hoće li probosanske snage nastaviti igrati igru protiv igrača koji ne priznaje pravila i gubiti, ili će konačno promijeniti taktiku i uzeti inicijativu", upozorava u velikom intervjuu za Preporod prof. dr. Sead Turčalo.
Dekan Fakulteta političkih nauka i profesor geopolitike upozorava na sve opasnije posljedice ukoliko sarajevska politička scena nastavi kao do sada.
PREPOROD: Poštovani profesore Turčalo, ovaj razgovor započinjemo pitanjem o problemu koji je eskalirao 26. februara ove godine, kada je donesena prvostepena presuda Dodiku, a nakon koje je Skupština entiteta Rs krenula de-facto u državni udar, donoseći niz neustavnih zakona i, faktički, paralizirajući državne institucije. Do danas je odgovor države Bosne i Hercegovine, njenih insitutucija, političkih centara, ali i međunarodne zajednice prilično konfuzan. I sam Dodik je u jednom javnom istupu potvrdio da se radi o "mirnom" ili "puzajućem raspadu" Bosne i Hercegovine? Šta čeka tzv. "političko Sarajevo" kako ga naziva Dodik?
TURČALO: Sarajevo već dugo vjeruje da je njegova uloga u politici čekati "pravi trenutak". Čekati da međunarodna zajednica nešto poduzme. Čekati da se neka druga ili treća strana smiri. Ali, u realnosti nema "pravog trenutka", postoji samo trenutak koji sami kreirate. U politici, pogotovo bosanskohercegovačkoj, čekanje je predaja terena protivniku. Ali, prije nego što nastavim odgovarati na Vaše pitanje, želim upravo na terminu "političko Sarajevo" pojasniti kako se teren predaje protivniku. Kad Milorad Dodik koristi izraz "političko Sarajevo", on rutinski "političko", izraz uobičajen kada govorimo da Brisel, Moskva ili Vašington djeluju, transformira u sredstvo teritorijalne stigmatizacije. Smatram da termin "političko Sarajevo" treba koristiti i ovdje, u Sarajevu, ali u njegovom legitimnom kapacitetu označavanja zvaničnog političkog djelovanja glavnog grada države, suprotstavljajući se tako njegovoj zloupotrebi i vraćajući mu prvobitno značenje. Sada, da se vratimo na Sarajevo. Ono što je najporaznije u ovoj priči, koju svjedočimo, ne samo posljednja skoro tri mjeseca nego godinama, nije sam Milorad Dodik. On je predvidljiv. Čovjek koji se dvadeset godina sistematski ruga državnim institucijama, negira genocid, prijeti secesijom, putuje u Moskvu pod sankcijama. On nije nikakva misterija. On je simptom. Simptom nevoljkosti domaće politike, ali i međunarodne zajednice da jasno kažu: Dosta! Treba razbiti mit da je Milorad Dodik neki genijalni strateg. On to nije. On je samo osoba koja jednostavno zna ono što Sarajevo uporno odbija prihvatiti. U ovom sistemu pobjeđuje onaj koji kontrolira dinamiku igre. Zašto bi se zaustavio? Nijedna njegova prijetnja, nijedna njegova blokada, nijedan njegov potez nije naišao na stvarni otpor. Kada je specijalna policija Rs-a nedavno spriječila SIPA-u u izvršenju naloga državnog suda, Dodik nije pokazao moć, nego slabost države. U ovom političkom vakuumu koji kreira, on stvara iluziju sigurnosti kroz eskalaciju, ideju da će veća prijetnja koja dolazi od njega proizvesti veću zaštitu za njega. Pa, ako ne pomaže ignoriranje Suda BiH, pomoći će negiranje njegovog postojanja. Ako ne pomogne to, tu je policija Rs-a. MUP Rs-a, kao institucija, nije samo alatka u Dodikovoj borbi protiv države ili njegova pretorijanska garda. On je historijski uteg. MUP Rs-a jeveć imenovan u presudi Međunarodnog suda pravde iz 2007. kao učesnik u genocidu. Kao dio aparata koji je izvršio zločin. Taj policijski aparat je preživio, nespreman da se integrira, nespreman da se reformira. Sada štiti istog čovjeka koji najotvorenije ruši državni poredak. Takav aparat nije administrativni ostatak rata. On je instrument kontrole prostora i poricanja poretka. I, dok Evropa poziva na pomirenje i regionalnu stabilnost, Dodik oživljava institucionalne, policijske duhove prošlosti, kao da nam historija nije bila dovoljno opomena. Ono što je uradio MUP Rs-a nije bio incident. To je bila otvorena oružana pobuna. Signal da država više nema monopol sile nad svojim teritorijem. Ali još važnije, bio je to test. Odgovor države na ovaj najnoviji izazov, zasad, djeluje konfuzno i neodlučno. Sarajevo mora konačno prekinuti ovu vrstu fatalne igre. Vidjeli smo da ne pomažu ni čekanje niti stalni, truhli kompromisi. Vrijeme je za promjenu pristupa. Ono što političkom Sarajevu nedostaje jest hrabrost da jasno kaže šta želi te odlučnost da to i sprovede. Upravo tu leži najveća slabost Sarajeva. Ono uvijek čeka potez protivnika, umjesto da kreira situacije u kojima će protivnik morati reagirati. Sarajevo nikad nije definiralo jasne političke granice koje će se braniti svim dostupnim sredstvima. Ono se plaši biti optuženo za destabilizaciju, ali zaboravlja da se pasivnošću prepušta teren drugima koji nemaju iste strahove.
Sarajevo je godinama, iz nepoznatog razloga, uvjereno kako ima moralnu prednost. Vjeruje da mu tu prednost daje to što želi da gradi državu. Ili to što je preživjelo najdužu opsadu u modernoj historiji. To što je počinjen genocid. Nažalost, to je potpuno nebitno. U realpolitici, u svijetu u kojem živimo, u svijetu kakav jeste, moralne prednosti nema. Postoji samo moć. Postoji samo pitanje ko je spreman da je koristi. Ovo političko Sarajevo, koje se naviklo čekati, nije spremno. Ili, možda, vjeruje da će njegovi protivnici odjednom postati razumniji? Ako je to slučaj, onda se radi o opasnoj zabludi.
Narativi koji su prethodili masovnim zločinima i genocidu
PREPOROD: Posljednji niz Dodikovih uvreda na račun države Bosne i Hercegovine te izražena dehumanizacija Bošnjaka, kulminacija je njegove skoro dvodecenijske politike. Šta je njezin krajnji cilj i koji je, po Vašem mišljenju, odgovor na ovakve prijetnje, koje su to kontrastrategije?
TURČALO: Dodikova politika dugoročno teži demontaži bosanskohercegovačke države ili njenom svođenju na praznu ljušturu iz koje entitet Rs može faktički djelovati kao nezavisna država. U ostvarenju tog cilja, on se služi čitavim arsenalom sredstava hibridnog djelovanja. Jedno od najpodmuklijih je dehumanizacija Bošnjaka, kroz propagandu i govor mržnje. Nije to, nažalost, ništa novo. Sve to podsjeća na iste one narative koji su prethodili masovnim zločinima i genocidu nad Bošnjacima. Kada Dodik o ljudima iz političkog Sarajeva govori kao "neljudima” ili Bošnjacima kao "genetskim lažovima”, odjekuju nam izjave Biljane Plavšić koja je Bošnjake nazivala "genetski kvarnim”. Svijet je takve riječi čuo i u Ruandi 1994, gdje su Hutu ekstremisti Tutsije zvali "žoharima”, ili u nacističkoj Njemačkoj kada su Jevreje proglašavali neljudima. Uvijek, baš uvijek, takva demonizacija završava otvorenim nasiljem. Zato Dodikov govor mržnje ne smijemo tretirati kao puku provokaciju ili predizborni folklor, već kao ozbiljnu prijetnju društvenoj sigurnosti. Ignorisati takve riječi znači normalizirati ih, a normalizacija jezika mržnje je uvod u normalizaciju zločina. Riječi poput "neljudi", "ološ", "genetski lažovi”, koje Dodik kontinuirano koristi, nisu puke uvrede. One grade mentalni okvir u kojem se Bošnjaci, kao najbrojniji narod Bosne i Hercegovine, transformiraju iz sugrađana u egzistencijalnu prijetnju za druge narode. A kada se prikažu kao neprijatelji, kako to Dodik kontinuirano čini, svaki oblik nasilja nad njima postaje legitiman, pa čak i poželjan. Gradnja tog mentalnog okvira prevazilazi retoriku, provodeći dehumanizaciju i unutar obrazovnog sistema entiteta Rs, gdje se bošnjačkoj djeci sistemski uskraćuje pravo na izučavanje bosanskog jezika. Poznati slučaj iz Konjević polja je rezultirao i presudom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine kojom je utvrđena diskriminacija djece na osnovu jezika i etničke pripadnosti. Presuda nije provedena, pa je praksa institucionalnog poništavanja kulturnog identiteta bošnjačke djece, kao suštinskog čina kulturne dehumanizacije, nastavljena. Njegova izjava da Bošnjaci trebaju "napustiti islam i vratiti se pravoslavlju" kako bi Bosna i Hercegovina postala unitarna, ali isključivo srpska, brutalno je otvorena poruka o tome šta znači prihvatljiva BiH u njegovom viđenju.
PREPOROD: To znači država bez Bošnjaka kao naroda?
TURČALO: Naravno! U teoriji identiteta, to je ekstremni oblik negacije drugog, u praksi je to ideološka priprema za političko nasilje. Dodik ne staje samo na negiranju identiteta. Njegove izjave o Sarajevu kao "muslimanskoj prevari" i Bosni kao "teritoriju koji Srbi nose sa sobom" dio su šire strategije unutrašnjeg orijentalizma. On od Bošnjaka pravi muslimane, od muslimana islamiste, a od islamista prijetnju Evropi. Tako Dodik geopolitički pakuje Bosnu i Hercegovinu u "mali Teheran" Balkana, prezentirajući sebe Zapadu kao zaštitnika evropske civilizacije od muslimanske opasnosti. Dodik nije običan šovinist. On je inteligentni manipulator koji iskorištava trend globalne islamofobije. On ne koristi termin "Bošnjaci", već sistematski insistira na terminu "muslimani". Time Bošnjake svodi na vjersku grupu, svjesno izazivajući islamofobne asocijacije i podršku globalne desnice. Kada tvrdi da Bošnjaci žele pretvoriti Banja Luku u "džamahiriju", on, zapravo, crta imaginarnu kartu u kojoj Evropa završava tamo gdje počinju džamije.
PREPOROD: Kako odgovoriti na ovako perfidnu, otrovnu retoriku?
TURČALO: Prije svega, odgovor ne smije biti ishitren, emotivan ili samo defanzivan. Umjesto toga, potreban nam je ofanzivan, ali strateški promišljen odgovor koji demontira njegove laži i razotkriva motive, umjesto da ih se relativizira pojašnjenjima kako je to njegova borba za politički opstanak i sl. Zagovaram jednu široku kontrastrategiju zasnovanu na četiri stuba. Prvi stub je ofanziva u javnom prostoru u kojem se treba jasno i kontinuirano ukazivati da Dodikova politika, ne samo da dehumanizira Bošnjake nego i same Srbe prikazuje kao narod zarobljen u vječnoj paranoji, osuđen da živi iza zidova vlastitih predrasuda. Za Dodika su Srbi narod koji trajno ovisi o neprijatelju, o strahu i o lažnoj sigurnosti etničke čistoće. Drugi stub čini ciljana društvena mobilizacija gdje god je to moguće. Svaki prostor u kojem je moguće graditi alternativni diskurs mora se iskoristiti. Treći stub je vanjskopolitički. Međunarodnim partnerima se više ne smije govoriti jezikom moralne uvrijeđenosti, već jezikom realpolitike. Ugrožavanje sigurnosti, faktor regionalne destabilizacije, izvor ekstremizma i instrument malignog geopolitičkog utjecaj je terminologija koju Zapad razumije, a koja pokazuje da djelovanje i govor mržnje predsjednika entiteta Rs nije samo domaći problem već prijetnja evropskom miru. Četvrti stub je najteži i najdugotrajniji za implementirati, jer zahtijeva građenje alternativne političke kulture zasnovane na političkom subjektivitetu građanina. Ta vizija ne mora biti idealna, ali mora biti stvarna, artikulirana i hrabra. Ukratko, odgovor na Dodikovu retoriku mržnje mora biti kombinacija moralnog otpora i realpolitičke pameti.
U ovom trenutku, kad se poredak ljulja i urušava, više nije pitanje hoće li biti posljedica. Bit će ih sigurno. Pitanje je samo hoće li probosanske snage nastaviti igrati igru protiv igrača koji ne priznaje pravila i gubiti, ili će konačno promijeniti taktiku i uzeti inicijativu.
Negiranje genocida je fašizam
PREPOROD: Uz ovo, primjećuje se i sve izraženija podrška ovom narativu među hrvatskim ekstremnim nacionalističkim krugovima. Ova ciljana dehumanizacija Bošnjaka kao da potvrđuje tezu rahmetli Abdulaha Sidrana koji je još tokom ratnih 1990-tih godina izjavio: "Bosnu žele uništiti dva komšijska fašizma. Evropa to prihvata, jer je njen antifašizam slabiji od njene islamofobije". Da li se situacija nakon 30 godina promijenila i da li, zapravo, ova dinamika određuje udruženi politički poduhvat stranaka SNDS i HDZ na konačnom razbijanju Bosne i Hercegovine? Da li je fašizam danas teška kvalifikacija za narative mržnje koji se propagiraju?
TURČALO: Kada stvari javno nazivamo pravim imenom, često se suočimo s optužbom za radikalizam. Međutim, gledati činjenice trezveno i realno i iznositi ih, nije nikakav radikalizam. Mi, danas, u ekstremističkim krugovima u oba susjedstva imamo sinhronizirani narativ koji uključuje negiranje ili relativizaciju genocida u Srebrenici, veličanje osuđenih ratnih zločinaca kao heroja, otvorene šovinističke uvrede na račun muslimana te teorije zavjere o "islamskoj opasnosti” u srcu Balkana. Ako to nije ideološki profil blizak fašizmu, šta jeste? Fašizam u svojoj suštini podrazumijeva ekstremni nacionalizam, demonizaciju drugog i spremnost na nasilno nametanje volje jedne "više” grupe nad "nižom”. Upravo takve elemente vidimo u tom udruženom diskursu, bilo da dolazi od srpskih ultranacionalista koji sanjaju "Veliku Srbiju” ili hrvatskih ekstremnih desničara koji maštaju o oživljavanju nekakve "Herceg-Bosne”. Zajedničko im je da sve one koji ne misle kao oni ili im se suprotstavljaju tretiraju kao remetilački faktor koji treba slomiti.
Neki će reći da je termin fašizam pretjeran jer nemamo danas svastike na ulicama ili marševe u crnim uniformama, iako, nažalost, povremeno vidimo i takvu ikonografiju na skupovima ekstremista i na nekim koncertima. Ali, fašizam se ne manifestira uvijek identično. On se prilagođava vremenu. Danas, umjesto otvorenog proglašenja rasnih zakona, imate sistemsko sužavanje prava manjina. Recimo, uskraćivanje prava bošnjačke djece na bosanski jezik u školama Rs-a, o kojem sam govorio. Umjesto državne propagande na radiju, imamo armiju botova i medija pod kontrolom vlasti koji šire mržnju i lažne teorije. Dakle, suština je ista, samo su metode modernije. Fašizam nije prvenstveno estetski pojam, nego moralno-politički. To je ideologija mržnje, nasilja i laži radi ostvarenja hegemonije jedne grupe. Po toj definiciji, ono što slušamo iz usta nekih "analitičara”, tabloida ili političara u Beogradu i Zagrebu, koji usklađeno šire antibošnjačku i antimuslimansku histeriju, zaista ima takav predznak. Naravno, moramo biti precizni. Ne optužujem cijele narode ili države za fašizam, ali ekstremistički krugovi o kojima govorim, koji, nažalost, imaju i prećutnu ili otvorenu podršku dijela političkog establišmenta, koriste te metode. Negiranje genocida je fašizam. Ideje "krvi i tla”, superiornosti jedne nacije i opravdanja nasilja su ideje koje, nažalost, ponovo "čuče" iza nekih političkih parola u našem regionu. Nije pretjerano reći da su duhovi fašizma živi u retorici koju čujemo.
PREPOROD: Da se sada pomjerimo na širi evropski nivo. Zanima nas Vaše gledište o odnosu današnje Evrope, konkretno zemalja EU. Da li se njen odnos promijenio, kod kojih političkih snaga i u kojem segmentu? Koliko su snažne politike koje na neki način reinkarniraju njen odnos iz 1990-tih godina, kada je naša zemlja bila izložena brutalnoj agresiji velikosrpskog i velikohrvatskog ekspanzionizma?
TURČALO: Odnos Evropske unije prema Bosni i Hercegovini danas, nažalost, ima zabrinjavajuće sličnosti s pristupom evropskih sila početkom 1990-ih. I tada smo slušali mantre o "uzdržanosti”, neutralnim posrednicima i potrebi da "sve strane smire tenzije”, dok je na terenu Miloševićev režim i njegovi sateliti brutalno razarao međunarodno priznatu državu i činio masovne zločine. Evropska unija danas ponavlja ključnu grešku iz 1990-ih. Tretira trenutnu krizu skoro kao političku nesuglasicu, umjesto da to otvoreno imenuje onim što jest, a to je jednostrana secesionistička pobuna protiv ustavnog poretka. Iz straha od sukoba, mnoge članice EU i dalje preferiraju strategiju smirivanja, pa ako ovakva situacija duže potraje, ne bih se iznenadio i izjavama tipa "treba razgovarati s Dodikom, ponuditi mu izlaz da sačuva obraz”. Današnji EU birokrati, čini se, računaju da će situaciju u BiH riješiti procedurama, deklaracijama i monitorinzima. To je opasna iluzija. Milorad Dodik i slični akteri ne mare za deklaracije. Oni razumiju jedino jezik moći i konsekvenci. Evropska unija, nažalost, nastupa kao da vjeruje da se autoritarni nacionalisti mogu preodgojiti pričama o vrijednostima i fondovima, dok istovremeno zatvara oči pred činjenicom da se pred njom odigrava scenario razgradnje države.
PREPOROD: Ponavlja li se onda odnos iz 1990-ih?
TURČALO: U suštini da, mada je kontekst drugačiji. EU danas jeste formalno prisutna kroz razne misije i predstavnike, ali suštinski i dalje izbjegava da preuzme odgovornost. Sjetimo se, devedesetih su Evropljani govorili "ovo je evropski problem, mi ćemo ga riješiti”, pa nisu, dok SAD nije intervenirala. Kao i 1990-ih, unutar Evrope nema jedinstva. Neki su svjesni opasnosti poput Njemačke, Austrije, Poljske, koje su uvele sankcije i koje glasno upozoravaju, ali drugi, poput Mađarske i njenog premijera Orbana, otvoreno podrivaju zajednički stav EU time što Dodika štite od kazni. Rezultat je politika paralizirane ravnodušnosti. EU izdaje saopštenja o "zabrinutosti” i poziva na dijalog, ali izostaje akcija koja bi imala odvraćajući učinak. U međuvremenu, Dodik i njegovi saveznici ovo doživljavaju kao zeleno svjetlo da nastave – jer zaključuju da Evropa neće ništa konkretno poduzeti sve dok ne vide nekakve drastične scene. A one se, zahvaljujući njegovoj taktici "kuhanja žabe”, možda nikad neće desiti odjednom, već postepeno. Ipak, moram naglasiti da ponavljanje 1990-ih nije neizbježno ako EU prepozna ozbiljnost trenutka. Još ima vremena da Brisel pokaže da je EU jača od jednog provincijalnog autokrate. To bi značilo da konačno treba usvojiti jedinstvene sankcije za rušioce Dejtona, pojačati misiju EUFOR-a na terenu i dati im političku podršku da djeluju onako kako su djelovali protiv mreže podrške Radovanu Karadžiću, i prestati zahtijevati od žrtve da "razumije” agresora. Ako EU nastavi da reaguje sporije od Vašingtona i da oklijeva pred ucjenama jednog entitetskog vođe, onda zaista rizikuje da bude zapamćena kao ponavljač iz historije, onaj koji je drugi put zaredom zakazao na istom ispitu.
Bosanski saveznici u Evropi
PREPOROD: Koje su to savezničke politike u Evropi s kojima probosanske političke snage mogu razgovarati o podršci i da li u tom segmentu ima dovoljno inicijative s naše strane?
TURČALO: Uprkos mlakoj slici EU, Bosna i Hercegovina ima važnih prijatelja i saveznika u Evropi. Prije svega, tu su Njemačka i Ujedinjeno Kraljevstvo. Njemačka vlada je posljednjih godina promijenila pristup, pa čak zamrzla neke razvojne projekte u Rs-u zbog njegovog antiustavnog djelovanja. Berlin je među prvim evropskim adresama koje su, uz Austriju, odlučile da uvedu bilateralne sankcije. Velika Britanija, iako više nije u EU, ostala je snažan evropski glas podrške BiH. Uvela je sankcije Dodiku i njegovim saradnicima, a britanski diplomati redovno potenciraju da su dejtonski okviri neupitni i da se separatizam neće dozvoliti. Nizozemska je, također, i zbog svog historijskog tereta koji osjeća zbog Srebrenice, tradicionalno principijelna. Tu su i skandinavske zemlje, koje nemaju dilemu oko toga ko je destruktivni akter u trenutnoj krizi i pružaju podršku kroz razne programe jačanja institucija i civilnog društva. Možemo spomenuti i Austriju, gdje zbog historijske povezanosti postoji senzibilitet za BiH, iako se bečka politika ponekad koleba, austrijska službena politika jasno stoje uz jedinstvenu BiH. Naravno, ne treba zaboraviti ni Poljsku, Češku, baltičke zemlje. One dobro razumiju opasnost ruskog utjecaja i sklone su podržati odlučnije mjere protiv secesionizma u BiH, jer u Dodikovoj igri prepoznaju odjeke Putinove taktike. Ukratko, postoji jedan krug evropskih zemalja, uglavnom onih koje drže do principa da se granice i mirovni sporazumi ne smiju silom mijenjati, koje jesu prirodni saveznici probosanske vizije BiH.
