Tuga: Umro Adem Dautbašić, sin Rabije

Malo ko zna da je on stariji brat čuvenih srebreničkih radioamatera, blizanaca, braće Sejada i Senada, s kojima je tog 11. jula 1995. godine krenuo u koloni smrti, da bi se izgubili tokom prvog velikog granatiranja kolone u području Kamenice.

Piše: Almasa Hadžić

U Tuzli je u četvrtak uvečer, od posljedica koronavirusa, umro profesor Adem Dautbašić. Umro je „dragi profesor“ s kojim se na društvenim mrežama, od trenutka saznanja za njegovu smrt, opraštaju njegovi učenici iz Mješovite srednje hemijske škole iz Tuzle, s nevjericom da su izgubili svog profesora hemije.

Vjerovatno mnogi od njegovih učenika, pa i oni koji su ga u gradu poznavali kao dobrog, kulturnog i smjernog „profesora Adema“ nisu znali koliko porodične tragedije, u sebi nosio ovaj čovjek, koji je 1995. godine, nakon pada Srebrenice lutao brdima od Srebrenice do Zvornika, pa opet do Žepe da bi, konačno nakon 20 dana, stigao u Tuzlu.

Malo ko zna da je profesor Adem stariji brat čuvenih srebreničkih radioamatera, blizanaca, braće Sejada i Senada, s kojima je tog 11. jula 1995. godine krenuo u koloni smrti, da bi se izgubili tokom prvog velikog granatiranja kolone u području Kamenice.

Kad sam u decembru 2001 godine, u tuzlanskom Domu penzioner, pokucala na vrata sobe 606 u kojoj je živjela Rabija-hanumu Dautbašić sa svojim nepokretnim sinom kojemu je naprasna bolest već bila oduzela i moć govora, ispričala nam je da od djece ima još sina Adema i kćerke Zinetu i Mirsadu.

„Za mene je život nešto što drugom pripada. Nemam radosti, nemam želja, nemam prohtjeva. Dođe mi kona iz susjedne sobe. Posjedi malo, šuti i ne vidim kad izađe. I njoj jedinac sin poginuo. Okrenem se kroz prozor, snijeg pada. Pogledam na drugu stranu, ono, dijete mi nepokretno na krevetu, očima govori da mu nešto treba. Gledam ga kako vehne, pa se sjetim kad je bio zdrav, upisao fakultet. Onda poredam po stolu ove fotografije da se moje djece malo nagledam. Sejad i Senad su se uvijek skupa fotografisali, jer jedan bez drugog nisu nigdje išli“, ispričala nam je neutješna majka Rabija, tačno dva dana uoči jednog od, tada, nadolazećih bajrama.

Da joj nije, kaže, Adema, teško da bi ona, što od bolesti, što od tuge, mogla hizmetiti svom nepokretnom sinu koji je obolio nakon prve godine fakulteta.

A Adem joj je navraćao svaki dan.

Nekad jednom, nekad dva puta, kaže.

Dvije godine kasnije, u martu 2003.godine, na vijest da su pronađeni i identifikovani posmrtni ostaci njenih blizanaca Sejada i Senada, ponovo smo u Domu penzionera u Tuzli posjetili Rabija -hanumu.

„Pitam ja mog Adema da mi sve po redu kaže, da ništa ne krije, jesu li im cijela tijela. Reče mi jedan je pronađen u grobnici u Pilici, a drugi u Novoj kasabi. Cijeli su skeleti im ostali, čak je Adem vidio i ranu od metka na Sejadovoj ruci, rekao mi je - ispričala nam je majka Rabija.

Čula je veli, da su se Senad i Sejad izgubili u koloni, da su ih neki vidjeli u predjelu Nove Kasabe, kako pod uticajem bojnih otrova, plačući dozivaju jedan drugog.

Desetak dana kasnije, 31.marta 2003.godine u Potočarima su ukopani braća Sejad i Senad Dautbašić. Majku Rabiju pronašli smo među tabutima njenih sinova kako rukama miluje zelenu čohu kojom su prekriveni i šapatom moli svoje kćerke Zinetu i Mirsadu da ne plaču. Od svega što se još od nje moglo čuti bile su samo riječi „dobra moja djeca“.

Sin Adem, tada već profesor u školi, tabute svoje braće spustio je u mezar. Ispratio je Adem na bolji svijet i svog nepokretnog brata, a ubrzo i majku i sa svoje dvije sestre ostao da svjedoči tragičnu sudbinu dvije čuvene bratunačke porodice Dautbašić i Abduharhmanović, obilježene tragedijom Srebrenice.

Ove godine, dva dana uoči godišnjice obilježavanja genocida u Srebrenici, u fotografskoj radnji tuzlanskog fotoreportera Ahmeta Bajrića Blicka, srela sam profesora Adema Dautbašića.

Uvećao je porodične fotografije na kojima su njegovi otac Daut, majka Rabija, braća, sestre, strine, amidžične ..

Veli ne zaboravlja likove svojih najbližih, koji nisu među živima, ali podvlači da je, ipak, „dobro ponekad pogledati u fotografiju“.

Koliko je tuge u sebi nosio ovaj čovjek, znao je samo on. Osjećalo bi se to kad bi u razgovoru tema bila Srebrenica, ustvari, njegova nezarasla rana koja je uzela mnoge koje je volio.

Profesor Adem Dautbašić umro je u četvrtak uvečer. Otišao je za majkom, ocem i trojicom braće, čiju je sudbinu nikad nije prebolio.

Iza njega ostali su supruga i dvoje predivne djece, dvije neutješne sestre.

„Zvali smo ga babo“ kroz plač mi je kazala Ademova amidžična poznata srebrenička doktorica Fatima Klempić-Dautbašić.

Do zadnjeg trenutka, kaže, nadali su se da će pobjediti neman zvana korona.

Nije uspio.