Tuga Ahmed ef. Hrustanovića iz Srebrenice

"Ne znam je li iko u povijesti, osim nas Bošnjaka, ukopavao svoje najmilije više puta?"

Piše: Almasa Hadžić

„U ponedjeljak, 12. jula 2021. godine vršit će se dokopavanje naknadno pronađenih posmrtnih ostataka moga babe Rifeta.

Skoro polovina kostiju će biti dokopana.

Ne znam je li iko u povijesti, osim nas Bošnjaka, ukopavao svoje najmilije više puta?

Bože, zločincima i njihovim pomagačima i onima koji ih veličaju, daj onoliko koliko su zaslužili. Neka ih svaka suza majke i djeteta stigne još na ovom svijetu.

Samo mi Bošnjaci ove napaćene zemlje Bosne znamo kako je ukopati oca, djeda, amidžu i dajidžu više puta. Trećinu tijela jednom, trećinu drugi put, a trećinu, možda, nikad i ne nađemo.

I zar Bosnu treba da ostavim, da ostavim raskomadana tijela najmilijih?

Kako bih živio tamo negdje gdje me nema? Bez duše, bez tijela, bez samog sebe.

U Bosni je naša bol i naš lijek.

I kad se rodi, ako Bog da neki novi Rifet, ostat će tu da breme svoga djeda imenjaka nosi. Kao što ga nosi Azam, Mustafa, Asim, Mehan, Šemso, Nijaz, Ramo... i mnogi drugi.

Srebrenica je puna šehida koje vidimo i onih koji ne žele mnogi da vide, a u njoj žive“ .

Ovo je post koji je prije tri dana na svom Facebook profilu, objavio imam Čaršijske džamije u Srebrenici Ahmed ef. Hrustanović, koji će dan nakon dženaze u Potočarima, u mezar spustiti dio naknadno identificiranih očevih posmrtnih ostataka.

Uz objavljeni tekst, Ahmed ef. je objavio i fotografiju oca Rifeta, očito, iz mlađih dana.

„Ovo je fotografija sa očeve prve lične karte koju sam dobio u MUP-u. Možda je tek bio napunio 18 godina.

Zamolio sam tada da mi daju fotografiju i sa kartona druge lične karte, ali je to službenica koja je radila na ličnim katrama odbila, te sam morao intervenirati kod tadašnjih šefova MUP-a, nakon čega su mi dali i tu fotografiju“, s tugom se prisjeća Ahmed ef. trenutka kada je, nakon dolaska mira, otišao u srebreničku policiju tražeći fotografije svog oca.

U genocidu su Ahmedu, pored oca, ubijeni i dvojica amidža, dvojica djedova, dvojica dajidža i mnogi drugi članovi uže i šire porodice.

Imao je, kaže, 7 godina kada je posljednji put vidio oca. Bilo je to nakon masakra na igralištu u Srebrenici 12 aprila 1993.godine.

Sjeća se da je majka tada pošla da pomogne svojoj rodici da se ukrca u konvoj UNPROFOR-a koji je trebao voziti civile prema Tuzli.

„Odjednom, pojavio se otac.

U ruci drži lopatu jer je prethodno bio na iskopavanju mezarova za poginule na igralištu. Kad je vidio majku, mene i sestru, samo je povikao „šta radite ovdje“ i istog trenutka požurio da nas, onako nespremne, ukrca na kamion da i mi idemo prema Tuzli.

Govorio je „neka se bar neko spasi“.

Majka je bila trudna sa mlađim bratom Enisom, koji se kasnije rodio u Tuzli i koji nikad nije upoznao oca.

Sjećam se da sam, kada smo krenuli, htio da skočim sa kamiona na ulicu. Slika oca kako plače dok kamion odmiče, čupa kosu s glave mi je i danas pred očima.

Scene tog rastanka nikad neću zaboraviti“, priča nam Ahmed.

Kad su, kaže, stigli u Tuzlu smješteni su u sportsku dvoranu Mejdan.

Kasnije su 16 puta mjenjali mjesta stanovanja.

„Sve smo se nadali da će se otac u julu 1995. godine pojaviti na slobodnoj teritoriji, ali, uzalud.

Nije došao ni on niti mnogi naši“.

Kaže nam da posjeduje još jednu fotografiju svog oca koju im je poslao dok je bio u Srebrenici.

„Na fotografiji su otac i amidža.

Čuvamo je.

Fotografije su jedine uspomene koje imamo od oca. Čuvam i pisma koja nam je slao. Dugo ih nisam mogao čitati“.

Ahmed ef. Hrustanović, nakon završene medrese, vratio se u Srebrenicu gdje radi kao imam Čaršijske džamije. Osnovao je porodicu i ima četvero djece.

Nakon završenog Fakulteta islamskih nauka upisao je master studij na istom fakultetu.

„Srebrenica je moje odredište.

Ne mogu napustiti ovaj grad, ne mogu izdati borbu svog babe i svih srebreničkih šehida koji su se do zadnjeg dana borili za Srebrenicu.

Onaj ko ne razumije šta je zločin genocida, neka dođe 12. jula u Potočare i vidi kako se u mezarove dokopavaju dijelovi tijela jednom već ukopanih ljudi.

Ti djelovi njihovih posmrtnih ostataka pronalaženi su u po nekoliko grobnica“, objašnjava nam na kraju razgovora efendija Hrustanović, što je i razlog objavljivanja njegovog vrlo emotivnog posta od prije tri dana.

I zaista, ne postoji na svijetu država, niti narod koji svoje rahmetlije, pokojnike, zovite ih kako hoćete, ukopavaju po nekoliko puta.

To se jedino događa u Srebrenici, mjestu u kome je genocid počinjen, kako nad živim, tako i nad mrtvim Bošnjacima.