Teta Ramiza: Od maskirne uniforme do teatra

„Niko nije mogao predvidjeti hoće li ujutro biti živi. Čim uđeš u kuću, pogodi granata. Palo je mnogo granata. Ponekad se zapravo nismo skrivali ili tako nešto“, kazala je Ramiza.

Piše: Džana Borović

Balansirajući umjetničku ljepotu i borbu, Ramiza Sarić se tokom ratnog perioda u Bosni i Hercegovini suprotstavila neprijateljskoj okupaciji na dva fronta: kulturnom i militarističkom. Danas 77-godišnjakinja, koja je gotovo proputovala svijet, tvrdi da smo „najbolja država s najboljim ljudima koji su najkulturniji i najciviliziraniji“.

Ramiza je godinama šila vojne uniforme za vojsku tadašnje Jugoslavije, Njemačke i Libije, a onda se zbog „gladi“ priključila Armiji Bosne i Hercegovine, a zbog istančanog krojačkog umijeća postala i kostimograf Kamernog teatra u Sarajevu, što joj je, kako navodi, bio mentalni bijeg od haosa.

Rođena je 1. augusta 1946. godine u Gacku, gdje je provela djetinjstvo veoma skromno, čuvajući životinje na porodičnom imanju. Kao tinejdžerica, Ramiza se preselila u Mostar zbog srednje škole u kojoj je stekla zanimanje krojačice. Nakon što je savladala ove vještine, preselila se u glavni grad Sarajevo u potrazi za boljim mogućnostima zaposlenja u aprilu 1970. godine. U tom nastojanju uspjela je uspješno osigurati zaposlenje u vojnom poduzeću u decembru 1970. gdje je radila kao vješta krojačica, šivajući uniforme za nacionalnu jugoslavensku vojsku i također za strane nacije poput Njemačke i Libije.

Bila je na ovoj poziciji sve do vremena koje je prethodilo ratu kada su mnoge osnovne namirnice postale rijetke, a potreba za hranom navela ju je da se pridruži vojsci 1992. godine i radi na polju logistike.

„U vojsku sam otišla zbog gladi. Kući nismo imali šta jesti. Živjela sam na vojnim obrocima“, kazala je Ramiza, koja je kao logističar nadzirala kretanje zaliha, oružja, medicinske pomoći, hrane i tako dalje.

Nekoliko mjeseci nakon odlaska u vojsku, Ramiza je slučajno upala u sferu kostimografije. Glumca Kamernog teatra upoznala je u stanu kod komšinice kad je bila na kafi. Tokom tog susreta istaknuo je kako teatar treba novog kostimografa. Srećom po Ramizu, posjedovala je istančane krojačke vještine koje su odgovarale zahtjevima Kamernog teatra, a kada ih je otkrila i glumcu, odmah ju je pozvao u Kamerni. Upoznala je tadašnjeg direktora Gradimira Gojera, koji je njezin dolazak dočekao s neobjašnjivom sigurnošću da će ona izvrsno odgovarati toj ulozi. S neupitnim povjerenjem uvjerio je Ramizu da neće imati poteškoća u snalaženju u svijetu teatra bez obzira što s tim nema nikakvog iskustva.

Ramiza je prihvatila posao pod uslovom da to dopusti njen vojni komandir. Sljedećeg dana Gradimir je osobno otišao njemu kako bi ga obavijestio o njenom skorom zapošljavanju u teatru i od njega tražio dopuštenje da Ramizi dopusti odsutnost od vojnih obveza kako bi pomogla u postavljanju predstava. Vojni komandir je to odobrio i za nekoliko dana započela je Ramizina priča o dolasku s ratišta u središte pozornosti.

Kad god su bile potrebne Ramizine vještine, Gojer bi poslao auto da je preveze od njene trenutne vojne postaje do teatra, bez obzira na udaljenost između lokacija. Ovaj dogovor se nastavio čak i kada je počeo sukob što je samo povećalo rizike transporta. Bez obzira na sve, Ramiza se prisjeća da nikada nisu imali problema i da joj je Gradimirova prijevozna služba osigurala siguran povratak na vojnu dužnost.

Vrijeme u vojsci Ramiza je opisala kao mračno poglavlje u svom životu jer je neprestano morala svjedočiti mučnim scenama ranjenih vojnika među kojima je bio i njen sin Asim, koji je zadobio teške povrede u žestokim borbama u gradu Vitezu. Ove majčinske brige Ramiza nije držala samo za vlastitog sina, već ih je proširila i na svu gladnu djecu/tinejdžere koje je srela tokom rata. Za njih bi prekršila pravila kako bi osigurala da njihova izgladnjela tijela dobiju neki oblik hrane koja im ispunjava prazne želuce. Ramiza bi pametno osmislila strategiju za tu djecu/tinejdžere da dođu na obrok, sat vremena nakon što je vojska trebala ručati.

Uvijek bi se okupljalo njih 20-30, pozdravljajući Ramizu toplim zagrljajima i poljupcima u znak zahvalnosti za njena nesebična djela. Ramiza bi ih podsjetila da, ako neko dovodi u pitanje njihovo prisustvo, samouvjereno kažu da su povezani s Armijom BiH. Jedini koji je znao djelić prave istine bio je Ramizin komandir kojem se povjerila da su to “njena djeca iz Gacka” koja nemaju što jesti.

Osim ovih teškoća, Ramiza je istaknula neizvjesnost koju je ratna priča nosila za sve.

„Niko nije mogao predvidjeti hoće li ujutro biti živi. Čim uđeš u kuću, pogodi granata. Palo je mnogo granata. Ponekad se zapravo nismo skrivali ili tako nešto“, kazala je Ramiza.

Ovakva krhka egzistencija Ramizi je postala jasna kada je njen stan u Sarajevu pogođen tokom razornog granatiranja koje je jednu od soba ostavilo potpuno uništenom i nepogodnom za život.

Ipak, uprkos borbama koje je rat sa sobom donio, Ramiza je ustrajala kroz angažman u teatru koje joj je nudilo mentalni bijeg od haosa. Čak je otišla toliko daleko da je rekla kako joj se na kraju život promijenio nabolje tokom rata zbog vrata koja joj je Kamerni otvorio.

Iza svjetla pozornice, Ramizin maštoviti um je mogao procvjetati u dizajniranju i mijenjanju kostima za predstave. S vremena na vrijeme, njene bi se odgovornosti proširile čak i na praćenje transformacija frizure i šminke. Ramizin rad omogućio joj je da uspostavi bliske odnose s poznatim glumcima/glumicama do te mjere da je postala „vratar“ za novinare koji su tražili intervjue slavnih osoba s njima, pokušavajući dobiti pristup svim insajderskim tajnama. Neki od poznatih glumaca/glumica s kojima je Ramiza redovito komunicirala uključuju Dragana Bjelogrlića, Ljubišu Markovića, Jasnu Diklić, Zorana Bećića, Riada Ljutovića, Izudina Bajrovića i Borisa Dvornika, a svi su je izuzetno poštovali.

Među ovim akreditiranim poznatim osobama, Ramizina profesionalna saradnja s Enisom Bešlagićem i Mirvadom Kurićem i dan danas ostaje njen favorit. No, Ramiza kaže da joj je sin Asim uvijek bio važniji od svih glumaca. Naziva ga “svojim herojem” zbog njegovih herojskih i hrabrih akcija koje je izveo tokom rata a za koje je odlikovan vojnom medaljom Zlatni ljiljan.

Nakon što je rat završio, Ramiza je polako počela sastavljati svoj život. Njen prvi potez bio je da svoju ušteđenu zaradu od teatra iskoristi za potpunu rekonstrukciju svog uništenog sarajevskog stana, a da pritom ne uzima nikakve finansijske kredite. Ramiza je naglasila da je bila jedna od sretnica koje su imale dobro plaćen posao u poslijeratnoj BiH, posebno s tadašnjom silnom inflacijom koja joj je još uvijek u živom sjećanju. Ona se prisjeća upotrebe “bonova” koji su bili komadi papira koji su bili posebno žigosani i korišteni kao oblik valute tokom i nakon rata.

Međutim, niska vrijednost bonova u kombinaciji s visokom inflacijom natjerala je kupce da pribjegnu nošenju hrpa bonova kako bi kupili artikle sa svojih popisa za kupnju. Ova situacija rezultirala je porastom vrijednosti cigareta kao ključnog artikla razmjene.

Ramiza se 22. decembra 1997. u potpunosti povukla iz vojnih obaveza i posvetila se samo radu u Kamernom teatru. Ovo novo razdoblje diplomatskog mira omogućilo je Ramizi da počne primjenjivati svoju kreativnu stručnost u industriji filma i TV emisija. Neke od značajnih produkcija u kojima je učestvovala uključuju “Vizu za Budućnost”, “Crnu Hroniku” i “Mliječni Put”.

Ramizin rad u Kamernom također joj je dao priliku da putuje u strane zemlje poput Španije, Albanije, Njemačke itd. s ekipom Kamernog teatra kako bi postavljala pozorišne i filmske produkcije.

U penziju je otišla 2010. godine, ali i danas ima jake veze s ljudima iz Kamernog. Nakon ispunjene karijere u pozorištu i na filmu, Ramiza na rastanku poručuje bosanskohercegovačkoj zajednici mladih da uvijek čuvaju svoj narod i nikada ne zaborave svoje porijeklo.

Tekst je izvorno objavljen na stranici Balkan Diskurs