Piše: Almasa Hadžić
...Skoro je mjesec dana kako smo se, nakon bijega pred Arkanovim i JNA zločincima ilokalnim podrinjskim ubicama, najveći broj nas Zvorničana, skrasili u Tuzli.
Malo koga u ovom gradu poznajemo.
JNA rezervisti, poput podivljale bande smješteni su u kasarni „Husinska buna“. Obični građani Tuzle, čini mi se ne shvataju ih ozbiljno.
Ja shvatam.
Stižu vijesti da je prodor neprijatelja prema Tuzli, preko Sapne, hrabro zaustavljen 10 maja u Zaseoku, kada su pale i prve žrtve odbrane, među kojima i Tuzlak Senad Mehdin Hodžić – „Crni labud“
Inače, od 8.aprila svakodnevno nas zatekne vijest o pogibijama naših zvorničkih prijatelja, komšija, rođaka, o odvođenja u logore, silovanju...
Većina nas koji smo se u Zvorniku, nekad,poznavali kao prolaznici, komšije, sada smo postali jedni drugima svakodnevno društvo. Lutamo Tuzlom, pokušavajući se organizirati kako bi smo pomogli braniocima u Sapni i Teočaku.
Zahvaljujući nekolicini Tuzlaka s kojima se prvi put srećemo, prije svih profesoru Salihu Kulenoviću, fra Petru Matanoviću, Adil ef.Pezeroviću... organiziramo neznatnu, ali vrijednu pomoć u hrani i lijekovima koja, posebnim putevima odlazi u Teočak i Sapnu.
Sudija Općinskogsuda Tuzla, rahmetli Hazim Hadžimehmedović za dva dana registrovao nam je Udruženje izbjeglica na osnovu koga smo uspjeli dobiti nekakav pečat, šta god to značilo. Pečat nam je bio važan da se možemo obraćati tadašnjim organima vlasti u Tuzli za pomoć.
Iako malo koga poznajemo, ipak, Tuzla nam se stavlja na raspolaganje.
Osvanuo je 15.maj. Nas nekoliko, međusobno provjeravamo šta znamo o dogovoru po kome JNA u popodnevnim satima treba napustiti kasarnu Husinska buna.
Malo je informacija, ali dovoljno za osjećaj neke čudne nelagode. Slutimo najgore, ali ne odustajemo. Oko tri sata poslijepodne, u podrumskom dijelu hotela „Bristol“ imamo sastanak na kome trebamo osnovati tijelo zvano „TO Zvornik u izbjeglištvu“.
Kako, na osnovu kog akta, ni danas ne znam, ali svi znamo da ne možemo sjediti skrštenih ruku, moramo imati kakvo, takvo tijelo, organizaciju. Nisu naši branioci paravojska koja napada, oni brane svoju zemlju, govore ovi koji se razumiju u organizaciju vojske, politike... Ništa ja to ne razumijem.
Na sastanku nas je, čini mi se, bilo petnaestak, ne sjećam se više - Izet, Šemso, Hasan, Hasib, Haso, Alija.. Izet je predratni političar, pametan i čestiti čovjek, zna on kako i šta treba raditi. Svi smo mu vjerovali, pa i oni što su ga nazivali „komunjarom“.
Dnevni red jednoglasno usvojen, kao i prijedlog aktivnosti, postavljen prvi čovjek TO. Zadovoljni. Svako je dobio zaduženje.
...Odjednom gruhnu granata. Svi krenusmo vani.
„Ne izlazite, čujete li, napad je počeo“ govori nam konobar.
Dakle- napad je počeo. Već smo sličan preživjeli u Zvorniku, niko se ne plaši. Strah je u svakom od nas umro prije mjesec dana.
