Svjedoci: Muratovo pamćenje genocida

"Ne dotiču me priče i tvrdnje negatora genocida. Ja sam genocid vidio. U svojim rukama držao posmrtne ostatke žrtava genocida. Genocid je dokazan, presuđen. Historija je to zabilježila".

Piše: Almasa Hadžić

Na otvaranje izložbe "Grobnice – dokaz genocida u Srebrenici" sinoć je, iz Gračanice u kojoj živi, stigao i Murat Hurtić dugogodišnji član istraživačkog tima Instituta za traženje nestalih osoba Bosne i Hercegovine.

Stigao je s prijateljem i njegova pojava na izložbi izazvala je nesebično poštovanje prisutnih, posebno onih koji ga dotad nisu poznavali, ali su ga, samo koji minut ranije, imali priliku vidjeti na mnogobrojnim fotografijama snimljenim na ekshumacijama širom Podrinja.

"Emotivno sam prživio svaku ovu grobnicu, ali, eto, emocije su provrele i večeras.

Pamtim svako ovo mjesto ekshumacije, čak i neke karakteristične detalje na koje sam nailazio dok smo ih ekshumirali.

Ovo je Jadar, ovo Sandići, Suha, ovo je Kozluk, Snagovo, ovo Kamenica-1... Evo je - Kamenica-9. Eh, tu je baš bilo teško suočavanje majki sa iskomadanim tijelima njihovih sinova", priča nam Murat dok obilazi izložene fotografije, koje ga vraćaju u vrijeme kada su one nastale.

Zaustavi se na fotografiji grobnice Kamenica-9.

Sjeća se majke, rahmetli Sabahete Fejzić koja je došla na grobnicu neposredno nakon njenog otkopavanja.

"Nikad neću zaboraviti rahmetli Sabahetu i trenutak kada je iz nje provrela teška majčinska emocija. Gleda u gomilu iskomadanih tijela u grobnici i kaže mi: "moj sin je ovdje".

Uzima gornji dio trenerke koji je izvirivao iz grobnice, a koji je ličio na trenerku koju je na sebi imao njen sin kad je ubijen.

Ja je gledam, ne znam šta da joj kažem. Ona drhti, i jest i nije sigurna da je to komad odjeće kojeg drži odjeća njenog sina, ali je uporna u tvrdnji da su njegovi posmrtni ostaci upravo u toj grobnici.

Kad je urađena DNK pokazalo se da je Sabaheta bila u pravu. Dijelovi tijela njenog Rijada pronađeni su, upravo u Kamenici-9", prisjeća se Hurtić.

Majke su, kaže, Hurtić, rijetko griješile. Čim čuju da je na nekoj lokaciji počela ekshumacija, ističe, one bi se odmah pojavile na grobnici i danima je obilazile, a sve u nadi da će prepoznati neki detalj na osnovu kojeg bi mogle identificirati svoje dijete. Hurtić je do sada radio ekshumacije na više od 150 grobnica na području Podrinja i Brčkog.

Na pitanje da li je ovaj posao ostavio traga na njegovo psihičko stanje, kratko je odgovorio "ne znam".

"Bio sam potpuno psihički spreman za ovaj posao. Išao sam, tragao za grobnicama... Čujem informaciju da se negdje nalazi neka grobnica, ja odem da se sastanem sa donosiocem informacije.

Nekad je bilo veoma rizično otići na neku lokaciju, ali, ne žalim.

Cijeli naš tim na čijem čelu je stajao Amor Mašović bio je toliko posvećen poslu da nismo imali vremena misliti na svoje psihičko stanje. Da smo bili drukčiji, slabiji, sigurno, ne bismo izdržali", priznaje Murat.

Gledajući Blickove fotografije, Hurtić na jednoj od njih identificira članove tima sa kojim je godinama radio, od kojih, s tugom konstatira, petorica više nisu među živima.

"Gledam ove ljude i znam s koliko entuzijazma su radili na ekshumacijama, počev od uposlenika Komemorativnog centra Tuzla, do nas iz Institita za traženje nestalih, pa sve do profesionalaca ICMP-a, ljekara – medicinskih vještaka, sudija, tužilaca, pripadnika MUP-a.

Zaista su bili posvećeni svom poslu", priča Murat. Ponovo je zagledan u fotografije na izložbi. Prepoznaje detalje sa grobnice Hajvazi u kojoj je nađeno osam tijela Podrinjaca koji su u novembru 1992. godine iz Tuzle ponijeli pomoć u Kamenicu i naišli na četničku zasjedu.

"Koliko god da sebi postavljam pitanje kako su izgledali ljudi koji su činili monstruoznosti koje sam vidio prilikom ekshumacija, ne mogu naći odgovor.

Nađete tijela djece s povezima na očima, sa svezanim rukama, vidite kako im je pucano u lobanju... A onda vidite dokument na kome piše da je taj i taj imao petnaest, šesnaest godina..", prisjeća se Hurtić.

Murat Hurtić, kaže, ima još godinu do penzije. Ako i za čime u poslu koji je radio sve ove godine, žali, veli, to je što neke majke nisu dočekale da za života ukopaju svoju djecu.

"Oni koji kriju mjesta grobnica, neka ne misle da su sakrili zločin.

Lično, ne dotiču me priče i tvrdnje negatora genocida. Ja sam genocid vidio. U svojim rukama držao posmrtne ostatke žrtava genocida. Genocid je dokazan, presuđen. Historija je to zabilježila.

Mene, kao svjedoka i svih nas koji njegujemo kulturu sjećanja, djeca se neće stidjeti, ali onih koji su genocid počinili hoće", poručio je na kraju našeg razgovora Murat Hurtić.