U Nedžada je pucano tri puta: u trbuh, desnu ruku i lijevu nogu. Dok je ležao na zemlji od nesnosnih bolova, redovi ljudi padali su oko njega i začuo je zvuk ispaljenih metaka. Pomislio je na majku i na to kako ona nikada neće saznati šta mu se dogodilo.
Kada je imao samo 17 godina, Nedžad Avdić je izveden na strijeljanje za vrijeme genocida u Srebrenici. On je jedan od jako malog broja muškaraca i dječaka koji su preživjeli masakr, zahvaljujući pomoći drugog preživjelog.
"Prije pogubljenja bili smo prisiljeni da se skinemo. Jedan od vojnika vezao nam je ruke na leđima. Tada sam ja, 17-godišnjak, shvatio da je to kraj", ističe se u njegovom svjedočenju koje je objavila britanska nevladina organizacija Holocaust Memorial Day Trust.
Nedžad Avdić rođen je u aprilu 1978. godine u Zvorniku, gradu na istoku Bosne i Hercegovine, od svojih roditelja Alije i Time. On i njegove tri mlađe sestre odgajani su u selu u okolini Srebrenice. Nedžad i njegova porodica bili su Bošnjaci - bosanski muslimani.
Smrt 1980. maršala Tita, koji je bio predsjednik Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata, prethodila je usponu nacionalističkih partija i povećanoj nestabilnosti. Niz političkih prevrata ranih 1990-ih rezultirao je raspadom Jugoslavije na šest nacionalnih država. Kada je Bosna i Hercegovina 1992. proglasila nezavisnost, regija je zapala u rat između Bošnjaka, bosanskih Srba, koji su se borili za nezavisnu odvojenu državu zvanu Republika Srpska, i bosanskih Hrvata.
U početku su neprijateljstva Nedžadu i njegovoj porodici izgledala daleka. Kako je odrastao, u vijestima će se prikazivati snimci ratova koji su pogodili Sloveniju, a kasnije Hrvatsku.
Ali Nedžadovi roditelji, koji nisu bili politički aktivni, nisu mislili da je njihova porodica u posebnoj opasnosti. Nisu mogli zamisliti da će ikada morati napustiti svoje domove.
Kako je sukob eskalirao, srpske snage počele su otvarati vatru na bošnjačka sela kao što je Nedžadovo. Iako su Srbi i Bošnjaci nastavili živjeti rame uz rame, pojačali su se osjećaji napetosti i straha. Na kraju je Nedžadova škola zatvorena.
Vojnici bosanskih Srba koji su patrolirali ulicama počeli su prijetiti njegovoj porodici.
1992. godine trupe su stigle u njihov dom i, plašeći se za svoje živote, Nedžad je pobjegao iz kuće sa većinom svoje porodice da se sakrije u šumu. Njegov otac nije želio da ode, a nakon što su vojnici provalili vrata porodične kuće, uhapšen je i mučen.
Pušten nekoliko dana kasnije, ali ubrzo nakon toga, trupe su selo spalile do temelja.
Bježeći iz svog doma, Nedžad je sa porodicom narednih dana utočište potražio u šumi i susjednim selima. Kako se sukob širio, Nedžad je iznova i iznova bio svjedokom istog obrasca nasilja, hapšenja i ubistava. Porodica je u Srebrenicu stigla u martu 1993. godine.
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija (UNSC) proglasilo je Srebrenicu "sigurnom zonom" i kao rezultat toga bila je visoko naseljena izbjeglicama. Međutim, od početka je prekršen sporazum o 'sigurnoj zoni' i nasilje se nastavilo. Nedžad se prisjeća da je bilo "svugdje oko nas mnogo izbjeglica, bez hrane, bez skloništa, bez čiste vode, ali nismo imali izbora".
U julu 1995. godine, po naređenju generala Ratka Mladića, vojska Republike Srpske pregazila je i okupirala Srebrenicu. Deportirali su oko 23.000 žena i djevojaka, odabravši za ispitivanje sve muškarce i dječake starije od 12 godina.
Kako je imao samo 17 godina, Nedžad i njegova porodica bojali su se za svoj život. Među Bošnjacima se počela širiti vijest da bi vojno sposobni muškarci trebali otići u šumu i formirati kolonu kako bi stigli na teritoriju pod kontrolom vlade u Sarajevu. Nedžad, njegov otac i stric donijeli su odluku da im se pridruže.
Nedžad se sjeća: ‘Bježeći, bili smo pod stalnim granatiranjem srpske artiljerije s brda. Na tom putu smrti mnogi su ubijeni, a ranjeni uzalud vapili za pomoć. U haosu sam izgubio oca i trčao kroz gomilu plačući i dozivajući ga. Nismo mogli dalje. Bili smo izgubljeni usred šume, nismo znali kamo da krenemo. Srpski vojnici su megafonom zvali: "Predajte se ili ćete biti ubijeni."
Nedžadu nije preostalo ništa drugo nego da se preda. Odvezeni su na školsko igralište gdje su bili prisiljeni da se skinu, dok su im vojnici vezali ruke na leđima. Tokom noći, zatvorenici su odvedeni na polje i naređeno im da se postroje u redove po pet kako bi bili strijeljani.
Tokom tri dana u Srebrenici je ubijeno više od 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka.
U Nedžada je pucano tri puta: u trbuh, desnu ruku i lijevu nogu. Dok je ležao na zemlji od nesnosnih bolova, redovi ljudi padali su oko njega i začuo je zvuk ispaljenih metaka. Pomislio je na majku i na to kako ona nikada neće saznati šta mu se dogodilo. Oko ponoći Nedžad je primijetio muškarca koji se kretao i pitao je li živ. Odgovorio je: ‘Da, dođite da me odvežete.’ Uspjeli su da se odvežu i pobjegnu s polja. Kako bi zaustavio krvarenje, muškarac je pocijepao majicu i omotao je Nedžadove rane.
Nakon višednevne patnje, lutanja šumom i skrivanja u potocima, uspjeli su doći do teritorije pod kontrolom bosanske vlade, a Nedžad je odveden u ratnu bolnicu na liječenje. Sutradan je prebačen u bolnicu u Tuzlu, a ubrzo nakon toga, njegova majka i sestre pronađene su u izbjegličkom kampu u istom gradu. Otac i stric nisu preživjeli.
Put do oporavka bio je dug i težak. Nedžad je nastavio srednjoškolsko obrazovanje, polazeći u školu noseći zavoje, ali mu je bilo teško razgovarati o onome što je doživio i svjedočio u Srebrenici.
Danas Nedžad živi u Potočarima, koji se nalaze 6 km sjeverozapadno od Srebrenice. Grad se nalazi u okviru Republike Srpske, koja je danas autonomna regija Bosne sa većinskim srpskim stanovništvom. Živi sa suprugom Elvisom i kćerkama Nadzom, Džejlanom i Umihanom.
Nedžad je jedan iz male grupe preživjelih genocida koja se vratio u Srebrenicu.
1993. rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a uspostavljen je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) kako bi se počinioci zločina procesuirali. Između 1993. i 2017. godine, osuđeno je 90 osoba, uključujući bivšeg predsjednika bosanskih Srba Radovana Karadžića.
Međutim, uprkos postkonfliktnim naporima u pravdi, Nedžad kaže da su etnički Bosanci i dalje marginalizirani i da je poricanje genocida rašireno među lokalnim političarima. Na primjer, Mladen Grujičić, trenutni gradonačelnik Srebrenice, izjavio je da ne vjeruje da su masakri nad Bošnjacima koji su se dogodili u Srebrenici bili genocid.
"Iz svog iskustva mogu reći da je ovo loša poruka, ne samo za mene jer sam toliko izgubio", kaže Nedžad. "Ovo je loša poruka za čovječanstvo".
