Za zločine u logoru Liplje do danas niko nije priveden pravdi. Svjedoka, još uvijek, ima dovoljno da tužioci, ako ništa "otvore predmet".
Piše: Almasa Hadžić
"Bezbeli si ti poznavala mog brata" veli mi srednjovječna žena, tek pristigla pred Đuzinu kuću u Liplju na obilježavanje 30 godišnjice oslobađanja logora.
"Ko ti je brat", pogledom prebirem po grupi muškaraca, okupljenih u hladu kuće preko puta, misleći da joj je brat među njima.
"Čaruga" odgovara žena.
Zateče me. Poznajem, kako ne poznajem, Džemila Ajanovića, koga je cijeli Zvornik poznavao po njegovom nadimku. Čovjek za sve.
I kad nestane struje u selu, kad neko zaglavi u bolnici pa doktoru treba "šapnut" da ga pripazi, kad na sudu treba svjedočiti neko kome se vjeruje, kad komšija izgubi vozačku dozvolu pa se u policiji moradne "pogurati" da mu se što prije izda nova, kad kome treba izvaditi "papir" u općini, socijalnom, vojnom odsjeku, Čaruga je bio taj ko će lako sve "završiti, a da se niko ne nasekira".
Neposredno nakon agresije, srela sam ga u Tuzli. Ni nalik na Čarugu koga pamtim iz vremena mira. U licu iskopnio, polako se kreće, reče da je u kolektivnom smještaju, čini mi se, u školi u Kreki.
Opisao mi je svoju patnju u danima dok je bio u logoru u Liplju, kad su ga za noge i ruke objesili u WC-u pa ga tako obješenog držali 24 sata, tražeći od njega da prizna ko u selu ima para, ko ima skriveno oružje, gdje se krije "naoružana vojska"...
A od svega mu je teže bilo, priznao je, što su među njegovim mučiteljima bili i njegove nekadašnje komšije, prijatelji koje je od rođenja poznavao i često drugovao s njima.
Dok smo pričali, stalno je gutao pljuvačku k'o da mu je nešto golemo zapelo u grlu, pa mi šapatom reče da mu je i kćerka bila zarobljena u logoru. Pravila sam se da to prvi put čujem, iako sam mu kćerku srela i sa njom razgovarala u julu 1992. godine, neposredno nakon što su se logoraši iz Liplja probili do sela Međeđa u Sapni.
Umro je, reče mi njegova sestra, 2007. godine. Kćerka mu je negdje u inostranstvu.
Do Čarugine sestre, sjedi starija žena, Bejha Smajić se zove. Nevoljko se prisjeća dana provedenih u logoru iako je novinari potiču na razgovor.
"Udarali su me, bila sam crna sva k'o ta tvoja majica. Doveli me kući uoči one večeri kad će nas naši osloboditi, traže pare i zlato. Izvadim 22.000 maraka ušteđevine i zlatninu koju sam imala.
Doveli i moju jetrvu, i nju udaraju da im da pare i zlato. I dala je.
A onda zgrabiše jetrvu za kosu, lupaju joj glavom od zid da im kaže ko u selu ima para. Ona govori "zakoljite me, ali ne znam". Džaba, udaraju nas bez milosti.
U mene se od udaraca zatvorile oči. Hvala Bogu ujutro su nas naši oslobodili. Imala sam tada 44 godine", priča Bejha.
Sa suprugom i ostatkom familije, onako izubijani, izmučeni, bez igdje ičega, nakon oslobađanja logora, Bejha i njeni, spas su potražili u Srebrenici.
Mučili se, gladovali kao i svi ostali Srebreničani, a onda došao juli 1995. godine. Muž joj, veli, "nestao u koloni". Tijelo su mu pronašli negdje oko Konjević Polja.
"Sin mi, Sajo, kad smo stigli u Tuzlu, ode na ratište. Nije prošlo malo, u jednoj akciji je teško ranjen. Sada je 70% ratni vojni invalid. A ja na jedno oko ne vidim. Primam insuline. Živimo od invalidnine, malo nešto usijemo i, eto...".
Kadira Bijeljinac imala je 38 godina kada je skupa sa suprugom i tri kćerke zarobljena i dovedena u Đuzinu kuću, tačnije logor, u kome je bilo smješteno više od 400 zarobljenika..
"Ne mogu da se sjećam! Ne mogu da pričam jer ta patnja se ispričati ne može. Srce me boli od priče, od sjećanja. A znam da treba pričati, da se mora znati.
I danas pitam sebe kako smo preživjele tih 9 dana u logoru, i kako s tom tegobom živimo sve ove godine. Valjda Allah da neku snagu.
Moja Nermina je imala 9 godina, Razima 11 i Ramiza 13. Na spavanju su nas digli i doveli u logor.
Sve me Razima, duša moja, u onom strahu, hvata za ruke, govori "majka, majka, šta će biti s nama". Ja skinem potkošulju s jedne curice, pa obučem njoj, imala je slabe krajnike.
Gladna, uplašena djeca, a ja ih tješim i sama u golemom strahu".
Dok razgovaramo Kadira se prisjeća trenutaka kada su joj zločinci, ubili supruga i jedanaestogodišnju kćerku Razimu.
"Raznesoše mecima glavu moje Razime. Mrtve gledam i nju i supruga, vrištimo i kćerke i ja, ali, džaba.
Da Bog da da zločince stignu naše kletve", govori Kadira.
Nakon što je sa djecom razmjenjena, nastanila se u Tuzli. Nakon agresije obnovila je kuću u Liplju. Jedno vrijeme, kaže, stalno je dolazila svojoj kući, ali, kako godine idu, sve rjeđe dolazi.
Ne može, veli, a i kad dođe slike logorskih mučenja i zlostavljanja joj se pred očima pojave, prosto, kao da nije prošlo 30 godina.
Sa Kadirom je u Liplje stigla i njena najmlađa kćerka Nermina Kolačević. Nermina je po zanimanju frizerka, lijepa, dotjerana, izuzetno rječita mlada žena. Sa njom je i njen petnaestogodišnji sin.
Sjeća se svakog detalja iz logora u kome je bila kao devetogodišnja djevojčica pa i dana kada je na razmjeni zarobljenika u srpskom dijelu sela Snagovo oduzeta od majke i gurnuta u živi štit. Ne krije da su strahovi koje je preživjela u tim danima i danas živi.
"Ako me pitate kako živim, reći ću vam da živim kao i većina mojih vršnjakinja. Imam finu, stabilnu porodicu. Nažalost, trauma koju nosim iz logora, umjesto da, kako godine prolaze, nestaje, ona se samo pojačava.
Kad je ovo puklo u Ukrajini, pa se počele pokazivati slike razaranja, ubijanja, mučenja, odjednom su mi se pojavile noćne more, tako da bih se teško budila iz sna u kome sam preživljavala najgore ratne scene.
Kažu ljudi da treba zaboraviti. To je dobar savjet, ali pitam kako zaboraviti slike ubijanja sestre, oca, ili slike kad sam se našla u živom štitu, a nisam imala ni punih 9 godina", govori ova mlada žena smatrajući dao o zločinima počinjenim u logorima treba javno govoriti.
Nekadašnje zarobljenice logora Liplje, svojih mučitelja, uglavnom, sjećaju se po nadimcima.
Imena koja pamte su, uglavnom imena mještana iz susjednih srpskih sela, u kojima i danas pojedini žive, dok su mnogi, odmah po dolasku mira, pobjegli u Srbiju.
Sadeta Salihović, majka je Hasrete Salihović, djevojke koja je dva dana uoči njegovog oslobađanja uspjela pobjeći iz logora Liplje, prepješačiti do susjednog sela, kako bi dojavila užas kome je bilo izloženo više od 400 zarobljenika.
Sjeća se da je, skupa sa kćerkama, nakon zarobljavanja, kao i ostali zarobljeni mještani, sa djecom "utovarena" na frezu i odvezena do Asfaltne baze u selu Jošanica, nakon čega su svi ponovo vraćeni u logor u kome su ostali do njegovog oslobađanja.
Odaje sliku vrijedne i razborite žene koja je, nakon izlaska iz logora, pakao koji je preživjela, pretvorila u borbu za svoje i dostojanstvo svoje porodice.
Nije od neke škole, veli, ali zna da, svako ko u sebi ima imalo vjere, treba skupiti snagu i nastaviti dalje.
"Oni znaju šta su s' nas radili, a radili su šta su htjeli. Kažem: šta radili to i patili. I pate, da znate. Moje kćerke su bile maloljetne.
Jedna je imala 12 godina i to što je skupa samnom preživjela, ned'o Bog nikome. Čak ni njima koji su nam to zlo činili, ne bih poželjela da im se dogodi.
Ali, kad zlo radiš, uvijek računaj da će ti se vratiti. To je Božija pravda..
Ja i moja porodica nastavili smo život, borili smo se, nismo se predali. Napravili smo i ovu kuću u Liplju. Kćerke su odrasle, svaka ima svoj život. Bog, opet dadne snagu svom robu", priča Sadeta.
Hasreta Salihović, djevojčica koja je uspjela pobjeći iz logora, priča njena majka Sadeta, živi u Francuskoj. Na dan obilježavanja godišnjice oslobađanja logora, iz Francuske je doputovala Hasretina kćerka. Vjerovatno je bila ponosna na hrabrost svoje majke.
Za zločine u logoru Liplje do danas niko nije priveden pravdi.
Svjedoka, još uvijek, ima dovoljno da tužioci, ako ništa "otvore predmet".
Neki su, poput Džemila Ajanovića Čaruge i njegove majke odavno otišli sa ovog svijeta, ali, živih, ipak, ima dovoljno da posvjedoče o zločinima i pokažu prstom u one koji su zločine činili.
