Bitno je da oni koji i danas imaju aspiracije na BiH znaju u svakom trenutku da će cijena bilo kakve avanture u BiH biti mnogostruko veća od potencijalnog benefita.
Razgovarao: Sead Numanović
Emir Suljagić energični je i poduzetni direktor Memorijalnog centra Srebrenica. Njegova poduzetnost i inovativnost već se bjelodano vidi u radu ove institucije.
Istovremeno, transparentno i direktno promišlja o prošlosti, sadašnjosti Bosne i Hercegovine, Bošnjaka, regiona, svijeta...
Na društvenim mrežama je direktan i odlučan.
Angažmanom u Memorijalnom centru Srebrenica, politički angažman gurnuo je ustranu. Posvećen je ovom velikom projektu i ne krije da je ponosan na do sada urađeno, a još više na ono što će uslijediti.
(Pred)ratno stanje
Da li situacija u BiH i oko nje danas podsjeća na
vrijeme oko 1992. godine i zašto?
- Prije nego što odgovorim na ova pitanja, kao i
ona koja mogu uslijediti, moram da naglasim da ću na neka od njih morati da
govorim isključivo u ličnom svojstvu. Trenutno obavljam vjerovatno
najosjetljiviji posao u ovoj zemlji – ili ga barem tako doživljavam – naime,
direktora Memorijalnog centra Srebrenica i moram odvojiti svoja lična mišljenja
i stavove, na koja imam pravo kao građanin ove zemlje, od onih koja iznosim u
službenom kapacitetu.
Da, dakle, ukratko odgovorim na pitanje, mislim
da je ovo što vidimo u najmanju ruku eho 1992. godine. Srpski nacionalizam,
prije svega, „iščekao“ je liberalni svjetski poredak, dočekao trenutak
relativne nezainteresovanosti i slabosti našeg najvećeg saveznika u 20. vijeku,
Sjedinjenih Američkih Država i vratio se, iako prilagođenoj, agendi ekspanzije
u regionu.
Glavna meta srpskog nacionalizma, odnosno nacionalističke
„2.0 agende“, je Bosna i Hercegovina.
Srpska politička klasa i dominantni tok u
akademskoj zajednici su naprosto opsjednuti Bosnom i Hercegovinom i Bošnjacima.
Istovremeno, u Srbiji nikada nije uspostavljen
pravni i politički diskontinuitet u odnosu na devedesete godine prošlog vijeka.
Ako hoćete, čak ni u kadrovskom smislu.
S druge strane, Hrvatske je nakon mandata
Stjepana Mesića i ulaska u EU prošla proces radikalne „retuđmanizacije“.
Ne govorim samo o državnom aparatu i politici,
nego u dobroj mjeri i društvu.
To je nesreća i za nas i za Hrvatsku, jer ako nas
je 1993. naučila nečemu, onda je to da su ambicije Franje Tuđmana – a to je
prilagođeni Sporazum Cvetković-Maček – u BiH neostvarive. Hrvatska nema ni
političku, ni vojnu, ni diplomatsku moć da okupira ili kooptira dio BiH.
Naprosto, to nije zemlja tog kalibra, Hrvatska prema riječima samog Tuđmana
nije ni u ratu bila dorasla Armiji RBiH, koja je ratovala pod embargom. Danas
je Hrvatska još manje u poziciji da to učini, ali nažalost hrvatski predsjednik
Zoran Milanović i malo manje, što je blago začuđujuće, premijer Andrej
Plenković vode politiku „libanizacije“, odnosno tribalizacije BiH.
Ukratko, ni Hrvatska ni Srbija ne smatraju Bosnu
i Hercegovinu sebi ravnopravnom suverenom državom, a Bošnjake narodom u
generalno prihvaćenom smislu te riječi.
Šta nam je činiti?
- Pa, ako nas devedesete uče bilo čemu, onda je to
da trebamo biti spremni i spremni na sve.
Tamo gdje je devedesetih postojala kombinacija
vizije i resursa, i Slobodan Milošević i Franjo Tuđman su slomili zube.
Tamo gdje smo se vodili tuđom pameću ili pustim
željama, smo brutalno pometeni. Doslovno, fizički, danas u tim dijelovima
zemlje postojimo u natruhama.
Da ilustrujem, tamo gdje je policijski načelnik
naredio rezervnom sastavu policije da se razoruža, završili smo u logorima i
masovnim stratištima. Tamo gdje smo JNA i SDS-u – i višestruko nadmoćnijim –
pokazali zube, tamo danas živimo. Recept za to takođe postoji. Bitno je da oni
koji i danas imaju aspiracije na BiH znaju u svakom trenutku da će cijena bilo
kakve avanture u BiH biti mnogostruko veća od potencijalnog benefita. I kada to
Beograd i Zagreb uvide, biće lakše i živjeti ovdje.
Šta su Vaše najveće zamjerke Bošnjacima, a šta
bošnjačkoj politici?
- Nemam šta zamjeriti Bošnjacima, ja sam sin Sulje
i Sabahete, rođen sam u tom narodu i nisam o tome pitan i kakav je, takav je –
moj je. Iz svoje bošnjačke, i da tjeram mak na konac, muslimanske kože ne mogu
izaći, sve i kad bih htio, jer me sve vrijeme i svaki dan podsjećaju na to. I
moje iskustvo je, kao i tvoje, ograničeno vlastitom kožom. Sve granice koje je
bilo kada i bilo kad povlačio po našoj zemlji, prelaze preko naših koža i
doslovno smo ih plaćali golim kožama.
E sad, bošnjačka politika je vrlo difuzan termin
i da bi se govorilo o nekom koherentnom setu vrijednosti i politika, trebalo bi
mnogo više elaboracije.
Mislim da postoji neki temeljni konsenzus među
vodećim političkim akterima o crvenim linijama, premda nema odveć dosljednosti
u zaštiti tih crvenih linija.
Međutim, mislim da je najgori period iza nas.
U jednom trenutku, naime, na političkoj sceni
pragmatizam je u Sarajevu postao zamjena za vrijednosti, i u tom procesu smo
prokockali odluku Ustavnog suda o konstitutivnosti, de jure ograničili slobodu
kretanja i konvertibilnost našeg demografskog i demokratskog potencijala putem
izmjena Zakona o prebivalištu, napravili taj katatstrofalni kompromis u slučaju
takozvanog mehanizma koordinacije.
Ali, šta je tu je, i čak se i s tim može i mora
raditi.
Veseli me što su u posljednjih nekoliko godina
separatističke ambicije i Milorada Dodika i Dragana Čovića udarile u zid, i što
su sada i jedan i drugi u situaciji da ih institucionalnim putem ne mogu
ostvariti.
Za to vrijeme, unutar institucija bijesni rat
koji pokazuje temeljnu karakteristiku Dejtonskog mirovnog sporazuma: da su,
naime, u naš Ustav ugrađeni topovi i tenkovi JNA/VJ i HV.
Zahvalnost Sattleru i EU
Vodite i Memorijalni centar Srebrenica? Šta su
Vaše trenutne aktivnosti?
- Na ovo pitanje ti mogu odgovoriti u zvaničnom
kapacitetu. Dakle, u kratkom roku, očekujemo završetak radova na obnovi jednog
dijela upravne zgrade u kojoj će biti smješten kako se to kaže, state of the
art arhiv.
Taj
posao je platila Delegacija EU u BiH i moram i ovako reći da ne mogu naći
dovoljno lijepe riječi za Johanna Sattlera i ljude koji su sa nama radili na
ovom projektu u njegovo i u ime Delegacije.
Istovremeno,
već iduće sedmice bi trebali potpisati i ugovor sa Zavodom za izgradnju Kantona
Sarajevo o obnovi najvećeg dijela ostatka upravne zgrade, i u to ime moram da
se zahvalim i Mirzi Hulusiću, koji je u ovom slučaju imao inicijativu sve
vrijeme.
Naši
prijatelji iz Turske nas uvjeravaju da bi iduće godine mogli započeti i rad na
krovu na glavne hale, što bi bio ključni, vitalni i korak poslije kojeg nema
povratka na fizičkoj obnovi, rekonstrukciji i konzervaciji memorijalnog
kompleksa.
Moram,
kad već imam priliku, da se zahvalim ovom sastavu Upravnog odbora, čiji je
predsjednik Šefket Hafizović koji je kao malo koji raniji sastav posvećen
uspjehu Memorijalnog centra Srebrenica.
Na
istraživačkom planu, imamo nekoliko projekata koji se izvode „in continuo“, kao
što je prikupljanje artefakata žrtava i preživjelih svjedoka genocida.
Sa
BIRN-om iz Sarajeva ove sedmice započinjemo projekt na snimanju sto usmenih
istorija naših preživjelih koji su donirali artefakte Memorijalnom centru u
nastojanju da materijalne dokaze povežemo sa vrlo konkretnim ljudima, ali i
steknemo uvid u širu sliku genocida.
Počet
ćemo vrlo brzo da radimo i na projektu uspostave arhiva video-građe koja je
preživjela pad Srebrenice. Imat ćemo i nekih zanimljivih publikacija do kraja
ove, odnosno početkom iduće godine.
To je
neki uvid u stanje stvari u narednih tri do šest mjeseci.
I na kraju, moram javno da se
zahvalim načelnicima i gradonačelnicima – svima iz FBiH i što me raduje i iz
tzv. etnički mještovitih općina – koji su nam, uvrštavajući u svoje budžete
liniju za MCS omogućili slobodu u formiranju istraživačke agende njeno
provođenje u djelo.
Sarajevo je i sada u opsadi
Kakvim bi ste opisali odnos Sarajeva prema
Bošnjacima Podrinja? Generalno, kakav je odnos političkog Sarajeva prema
Bošnjacima (van Sarajeva)?
- Mislim da Sarajevo, u tom smislu, kao neka
homogena cjelina i ne postoji. Istovremeno, mislim da se smo svi vrlo često
nepravedni prema Sarajevu. Opsada Sarajeva je najpotcjenjeniji događaj raspada
Jugoslavije.
Mi
danas imamo državu zato što nikad nismo predali Sarajevo i što je deset hiljada
ljudi u Sarajevu pod opsadom platilo životom.
Drugo,
Sarajevo je, zato što je prijestonica i danas glavna meta svih asimetričnih
napada na državu.
Treće, kao razultat toga postoje
cijele mreže agenata uticaja drugih država i njihovih agendi u javnim i
državnim institucijama, medijima, i civilnom društvu generalno. Na izvjesnom
nivou, Sarajevo nikad nije prestalo biti pod opsadom. I u tom smislu, Sarajevo
ostatku Bosne i Hercegovine može posvetiti onoliko vremena i resursa pretekne
od odbrane samog Sarajeva. Stoga je odbrana Sarajeva i danas, kao i
devedesetih, ovaj put vitalan za opstanak države. To je bitka, kao što sam već
rekao, koja se odvija u državnim institucijama.
U toku je kampanja za lokalne izbore. Šta
očekujete?
- Da budem potpuno otvoren, ne bih to rado
komentarisao. To već zalazi u domen politike koju – ne u zakonskom, nego u
etičkom smislu – nemam pravo da komentarišem.
Kao direktor Memorijalnog centra
imam vrlo funkcionalne odnose sa ogromnim dijelom kandidata i želim da
institucije koje sutra budu predstavljali nastave sarađivati sa Memorijalnim
centrom.
Proteklu cijelu godinu sam proveo pokušavajući i vjerujem uspjevajući
jako veliki broj ljudi u ovoj zemlji da uvjerim u to da su „suvlasnici“
Memorijalnog centra i iznošenjem ove vrste političkih preferenci bih sigurno
povrijedio neke od njih.
