Piše: Almir Mehonić
Bošnjaci su u II svjetskom ratu doživjeli genocid. Nisu ga doživjeli od okupatora, već od svojih komšija. Nakon tog genocida, u godinama SFRJ, zavladao je muk. Skoro da se i nije pominjao genocid četnika u Podrinju i Polimlju. Nicali su spomenici i spomenički kompleksi duž cijele teritorije SFRJ, za heroje i žrtve. Za bošnjačke žrtve, žrtve genocida, nije bilo spomenika. Nijedan nije izgrađen. Nismo se sjećali, nismo slušali, nismo učili o njima. Zaboravili smo ih.
1995. desio nam se novi Genocid.
Danas je na stotine skupova širom domovine i dijaspore na kojima se sjećamo Srebrenice. Na hiljade ljudi svake godine idu Maršom mira. Čak 70% njih je omladina. Na hiljade ih dolazi u Potočare na dženazu. Snimaju se svjedočanstva preživjelih, porodica žrtava. Snimaju se dokumentarni i igrani filmovi. Pišu se knjige, priče, pjesme. Priređuju se izložbe slika i fotografija posvećenih Srebrenici. Srebrenica je postala najjača identitetska tačka koja spaja Bošnjake od S.Makedonije do Slovenije, od Novog Zelanda, Amerike do Evrope.
Napravili smo spisak ubijenih. Izgradili Memorijalni centar u Potičarima i na stotine spomenika posvećenih Srebrenici širom BiH i svijeta. Dali smo na stotine imena ulica po žrtvama genocida u Srebrenici, mnoge od njih su u evropskim i svjetskim metropolama.
Svijet i Evropa, i kad bi htjela, ne smiju i ne mogu da šute pred dimenzijama ovog genocida. Ustanovili su međunarodne sudove koji su donijeli presude za Genocid, označili, imenovali i presudili zločince. Svijet je usvojio Rezolucije o genocidu u Srebrenici i međunarodni Dan sjećanja, Evropski i svjetski zvaničnici se ili oglašavaju ili dolaze u Potočare 11. jula.
Bošnjaci grade kulturu pamćenja. Oni neće da zaborave Srebrenicu. No, Bošnjacima Srebrenica nije potrebna da bi gradili mentalitet žrtve, već mentalitet borca i heroja, mentalitet opreza.
Srebrenica pripada cijelom svijetu, svim dobrim ljudima, svim dobronamjernim državama. U isto vrijeme Srebrenica je toliko snažna da nikada ne može biti ništa do Bosna.
