Piše: Almasa Hadžić
Navršilo se 100 godina od rođenja rahmetli hafiza Abdulaha-ef. Budimlije.
U vremenu teških bosanskih trauma kakvo je nosilo vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, bila je prava nagrada upoznati čovjeka čije su riječi, misli, postupci, čiji bi osmjeh kojim bi prigrlio tuđu muku, bol za najbližim, ljudske strahove... znao vratiti nadu u dobro čak i onda kad bi klonuo i posljednji ljudski damar koji je vjerovao da dobro u ljudima postoji.
Mnogo prije agresije, čula sam za "hafiza Budimliju iz Bijeljine".
To je, pričalo se, "onaj mladi bijeljinski imam" koji je 1941. godine skupa sa poznatim bijeljinskim antifašistima, potpisao čuvenu Rezoluciju za spas Srba i Jevreja od NDH zločinaca u ovom semberskom gradu.
Ni njega, kao ni ostalih potpisnika Rezolucije nije bilo u udžbenicima historije nakon Drugog svjetskog rata, ali bi se, posebno među starijim semberskim i podinjskim Bošnjacima, znalo šapatom pričati o hafizovoj hrabrosti i dobroti, jednako kao i o ljepoti njegovog glasa dok uči Kur'an, o njegovim nadahnutim hutbama, nepravdama koje su mu kroz život činjene.
Lično, hafiza Budimliju upoznala sam njegovim dolaskom iz Bijeljine u Tuzlu početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu i sve do njegove smrti 2009. godine često ga sretala u džamiji, na raznim manifestacijama, promocijama, odlazila mu u posjete kući i uvijek od njega učila i saznavala nešto novo diveći se njegovom umu, pamćenju, kreativnosti.
Dvije godine pred smrt, uoči jednog Bajrama, u njegovom stanu u tuzlanskom naselju Stupine skoro dva sata pričao mi je o levhama koje izrađuje, o novoj knjizi koju piše, o ručnom prepisivanju Kur'ana kojeg, kako je govorio "želi da ostavi iza sebe".
Pričao je da je u svojih osamdesetpet godina života, doživio dosta i sretnih i manje sretnih Bajrama, ali, bez obzira kako ih je pamtio, Bajrami su za njega oduvijek, govorio je, bili posebna radost.
Priznaje da nije sramota priznati da se čovjek, kako stari, sve više raduje Bajramu, posebno, ako je još i zdrav.
"Ma nisam zdrav, ali, opet, jesam. Hvala Bogu i na tome, zdrav sam toliko da mogu postiti i ibadete obavljati. Da mogu Kur'an učiti, knjige i novine čitati, sjediti sa ljudima koji mi dođu na muhabet, da mogu do džamije otići.
Pa zar to u ovim godinama nije nagrada. Dočekao sam da u Foči ljetos otvorim obnovljenu džamiju. Pa zar čovjek ne treba biti zadovoljan", pričao je Hafiz vraćajući sjećanje u daleku1938. godinu, kada je u rodnoj Foči, samo nekoliko dana uoči ramazanskog Bajrama, kao učenik tamošnje medrese, položio hifz, pa sa "činom hafiza", veli došao na Bajram-namaz.
"Ma ne znam ko je bio tada sretniji, ili moji roditelji, ili ja sam. Lijepo odjelo na meni, a još mlad, pa, za to vrijeme, posebno učevan, činilo mi se da cijela Foča u mene gleda.
I danas, kad čujem da je neki učenik medrese završio hifz, ja nekako protrnem od sreće. Hvala Bogu hafiza je svaki dan sve više i za to, osim Bogu, imamo zahvaliti našim medresama i njihovim alimima koji njeguju tradiciju učenje hifza".
Hafiz Abdulah ef. Budimlija, jedan je od onih alima kojemu nerjetko tokom godine, a posebno o Bajramu, na kućna vrata zakucaju nekadašnji njegovi učenici vjerske obuke - danas ljekari, inžinjeri, profesori, ili oni koje je još prije četrdesetak godina i više, kao bebe držao u naručju nadjevajući im imena.
Pamte ga i posjećuju, posebno bijeljinski Bošnjaci, ali i oni iz Tuzle, Sarajeva, Foče...
"Nije život ako ti je sve potaman. Izdurao sam dva teška rata. U Drugom svjetskom ratu su mi poklali skoro svu familiju u Foči. Pa u Titino vrijeme me dva puta gonili u zatvor, pa praćenja, prisluškivanja, informativni razgovori...
I onda dođe ovaj, u Boga se uzdam, posljednji rat.
Još krvaviji i strašniji od onog prije njega. I sve to čovjek izdura, ali, ponekad se ražalostim kad vidim da iz tih iskustava, iz tog konstantnog duranja, Bošnjaci kao da ništa nisu naučili".
Hafiza Budimliju historija pamti kao imama koji je 1941. godine, dok su u Foči klane njegove sestre i njihova još nerođena djeca, on, sa još sedamdesetak najuglednijih bijeljinskih Bošnjaka, potpisao Rezoluciju za spas Srba i Jevreja od sile NDH-aove vlasti.
"I opet bih isto to uradio. Moja vjera mi to nalaže. Pa zar čovjek koji je opredjeljen da slijedi Božiju riječ i uputu nije obavezan da to radi!?
Jeste!
