Piše: Almasa Hadžić
...Koga god od boraca Armije RBiH da se danas sjetim, čije god ime da pomenem, plašim se da će mi se naljutit "onaj drugi" što, baš njega ne pomenuh, što se njega ne sjetih.
Kako sam mogla, eto, da se sjetim Nede, a da zaboravim Ibru, ili Šemsu, Brblju, Semira onog plavog ljepotana, ili Alju Bandavu.
Uh, gdje da zaboravim Alju, i mrtav bi mi zahatorio.
Ili da se ne sjetim Hasiba Pike, starog zvorničkog preprodavca deviza koji je, čim je zapucalo "doletio" u Sapnu i ozbiljnim glasom saopćio da se "stavlja na raspolaganje državi i komandi" da radi ono što on najbolje zna, a to je, vojničkim riječnikom rečenoda se bavi "logistikom".
Jer kad je Piko"logistika" on zna da "uveže" i gorivo i konzerve i makarone, i da "pogibiju živičarke" koju usput zagrabi u nečijem ćumezu, opravda potrebama vojske...
Kako na današnji dan ne sjetiti se svih onih ljudi koje do agresije nismo poznavali, ali su, odjednom, ušli u naše živote kao najrođenija rodbina. Tek svršeni srednjoškolci odjednom su nam postali kao rođena djeca, mlađa braća, domaćine u poodmakloj životnoj dobi iz mjesta za koja smo, možda tek prvi put čuli, gledali smo poput svojih očeva, amidža, i nad svima strepili da li će se živi vratiti sa linije odbrane, da li su preživjeli iznenadno granatiranje, da li će im već dobijene rane moći zarasti.
Kako se ne sjetiti Čektala sa Zečije kose i njegovih živih i mrtvih sinova, što ih je skupa sa suprugom "redao na straži", ili Juse Bonza iz Goduša, Dajidže Adila, komandanta Tite stratega "kome bi pozavidio West Point" kako se govorilo u trenucima opijenosti Titinom sposobnošću da osujeti neprijateljske planove.
I koga god da pomenem, velim, nije pravo, prema onom iz Teočaka, iz Kraljevića, iz Zvornika, iz Međeđe, sa Kula Grada, iz Živinica, Kalesije, iz Brke i iz Gradačca iz koga nam se svako malo javljao Mustafa Novalić.
Nije pravo prema onim Naserovim u Srebrenici i dragom Nini Ćatiću što bi kad se radio-vezom javi obavezno pitao "dokle smo stigli".
Nije pravo ni prema đedi Asimu Hadžiću koji je nakon 18 dana nadljudskog otpora JNA i Arkanovim jedinicama, koji su pružali branioci Kula Grada, upravo sa njim i Kapetanom Almirom na čelu, sa Ibrom, Ćazimom i inim drugim golobradim borcima iz Kalesije, Živinica, Tuzle, iznemogao, u vunenim čarapama bez stopala, u prvim danima juna, raskrvavljenih nogu pješke stigao do Međeđe.
A kad je stigao, prvoga koga je sreo pitao "gdje je vojna komanda da se prijavim".
"Odbrana države je farz. Ako nemaš državu ne postojiš. Onaj ko vjeruje u Boga zna šta mu je činiti kad mu dušman napadne državu. Nisu svi za puške, znamo, ali valja nam. Svako ima svoj zadatak, neko će u rov, neko guliti krompir u vojničkoj kuhinji, neka će previjati ranjene, neko se brinuti da vojniku nabavi čizme, neko...", i tako nam je čuveni Đedo, raspitujući se istovremeno zna li ko šta mu je sa sinom što je ranjen na Kula Gradu, objašnjavao "strategiju odbrane države".
Postoje dani u ratu koji se ne mogu zaboraviti. Dani su to pogibija rodbine, prijatelja, komandanata,onih mladića što se u prolazu, s osmijehom interesiraju "ima li kakav prevoz do Tuzle iduće hefte" jer će "od utorka" imati dva, tri dana slobodna.
A onda, sutra dan jave da je poginuo.
Postoje i dani u kojima smo se radovali zbog pobjeda naših boraca, ali nikad da "prsnemo od radosti" jer bi svaka pobjeda, opet, nosila smrt, nekog koga poznajemo, plač majki, ranjavanje dragih osoba...
...Osvanuo je 6.maj 1995. godine. Ofanziva "Čekić i nakovanj" traje još od marta. Nas grupa novinara prethodnu noć je provela sa borcima. Rano ujutro postrojavanje jedinica. Malo podalje od stroja, dok komandant Senahid izdaje naredbu, onako zamišljen, sjedi Havarija, gricka slamku, šuti i ne obraća pažnju šta komandant govori.
.jpg)
