„Ovako je gorjela đedina kuća u Kalesiji 1992. godine“ velim Elviru. „I moja“ odgovara mi.
Piše: Almasa Hadžić
Foto: Ahmet Bajrić - Blicko
Vraćajući sjećanja na
događaje od prije osam godina, kada su gorjele zgrade institucija u Tuzli, teško
je ne suočiti se sa istinom o zloupotrebi nezadovoljstva radnika uništenih
tuzlanskih firmi, demobiliziranih boraca i uopće građana koji su za svoju bjedu
i teško preživljavanje krivili vlast i one koji u njeno ime odlučuju.
Od 5. februara pratili
smo proteste za koje smo vjerovali da su legitiman način borbe za uzurpirana
prava onih koji u protestima učestvuju i ne sluteći da je ideja te „borbe“ potpuno
drugačija od one za koju su mnogi
mislili da je ispravna.
Učesnici protesta se
već treći dan ne razilaze ispred zgrade SodaSo.
Na platou ispred
zapaljene gume automobila. Kamenice lete prema zgradi i kordonu policije koja
čuva ulaz u nju.
Nas nekolicina,
stojimo iza njenih „leđa“ na prostoru prema Domu zdravlja. Odzvanja lomljava
stakala na prozorima zgrade, dim polako poče da kulja kroz njih.
Zgrada gori.
Mi, koji smo u ratu
bilježili slične scene, nepomično gledamo jedni u druge.
Oni mlađi, trče da
„uhvate kadar“, da izvjeste...
Ja ne.
„Ovako je gorjela
đedina kuća u Kalesiji 1992. godine“ velim Elviru.
„I moja“ odgovara mi.
...Amel, Blicko,
Salih, Marko, Vehid... koja li im je ovo paljevina po redu, koju dokumentiraju,
ne znam.
Sve je podsjećalo na
jednu od tužnih ratnih epizoda.
Pokušavamo se probiti
naprijed.
Iznad naših glava lete
kamenice i zapaljene baklje.
Neki policajci su
pogođeni u pokušaju da spriječe vandalizam.
Znam biografiju
mnogih od njih.
Neko, iz naše grupe,
odjednom, sa smijehom viknu „vidite Igora“.
Gradski „veseljak“
Igor Tunjić, tugo moja, s podignutim rukama pokušava zaštititi policajce čije
glave već krvare od udaraca kamenjem.
Malo dalje parkirano
vozilo iz čijeg gepeka se iznose baklje za paljenje.
„Čije je ovo vozilo“
pitam u zabunluku, potpuno nesvjesna situacije.
„Šta te briga, mrš“
odgovara mi dodavač baklji momcima koji ih proslijeđuju vještijima od sebe.
Plamen zahvata cijelu
zgradu. Čuje se unutrašnja lomljava. Huligani ne čekaju, idu za plamenom, u
nadi da će naći nešto za sebe.
„Idemo na općinu,
majku li im njihovu“ povika jedan od palilaca.
Ne poznajem ga. Nisam
ga nikad vidjela na radničkim protestima koji su mjesecima prije toga, svake
srijede, bili organizirani pred zgradom Suda i Tužilaštva TK.
Žure. Kolona,
najprije, grabi prema Sudu i Tužilaštvu. Zovem telefonom jednog od tužitelja,
velim „eto ih, učini nešto“.
Hmmm.
Jedna žena, prava
„drnda“ kako bi u Hercegovini kazali za neku krupnu, bahatu, neotesanu osobu (i
nju nikad ranije nisam srela na radničkim protestima) govori mladićima
okupljenim ispred Tužilaštva „gađajte gore, tamo su papiri“.
Dakle, palite
Tužilaštvo.
Istina - živa istina!
Sudski policajci,
redovna policija stali pred okupljene. Objašnjavaju, mole... Odjednom, palioci
odustaše od paljenja Tužilaštva i Suda i
krenuše prema zgradi Općine. „Drnda“ se negdje izgubi.
Specijalci na čelu sa
komandirom Dževadom Kormanom ubjeđuju demonstrante da ne rade to što rade, da
ne ruše i pale jer to je i „njihov grad“.
Većina demonstranata je
zaustavljena na prostoru između NLB banke, zgrade „Jupiter“ i korita Jale.
Ipak, jedni se
probijaju naprijed. Pale Općinu.
Opet policija na udaru.
„Evo, kažite šta
želite, ali ne palite“ obraća im se komandir Korman, a oni ga opkolili i samo
se čeka trenutak kad će neko od njih fizički krenuti na njega i ostale koji ih
pokušavaju spriječiti u namjerama.
Korman, motorolom,
traži policijsku ispomoć.
Iza zgrade općine
čuje se vika, gužva.
Vidim, Srebreničanin
Ibrahim Mandžić i još dvojica momaka „razbacuju“ neke od palioca.
„Krenulo je nešto uz
mene kad sam vidio da dječurlija, sa dvolitricama piva u rukama pokušavaju
isčupati ogradu sa boka općinske zgrade i ući unutra da pale.
Istrčao sam pred
zgradu sa svojim sinovima Idrizom i Jusom i stao pred njih.
Počeli su da se
naguravaju i tuku sa nama, ali kad su vidjeli da im nećemo ostati dužni
pobjegli su na drugu stranu.
Kamo sreće da mi se
pridružilo još nekoliko „spremnih“ ljudi, vjerujem da bi šteta na Općinii bila
daleko manja“, ispričao nam je na današnji dan, prije osam godina Mandžić,
nekadašnji srebrenički komandant brigade.
Mnogo je heroja borbe sa paliocima zgrada SodaSo i zgrade
Općine u Tuzli iz 2014. godine.
Prvenstveno, riječ je
o pripadnicima specijalne i redovne policije
Tuzlanskog kantona, ali i mnogim građanima, kao i predstavnicima raznih
organizacija, koji su pokušavali spriječiti
one koji su išli rušiti zgrade kao simbole
vlasti u gradu Tuzla, umjesto da su vlast rušili na izborima.
Neki od direktnih
učesnika su, gledano kroz vrijeme koje je prošlo, apsolutno znali šta rade, za
čije interese pale i ruše ono što su gradile generacije prije rođenja mnogih
koji su taj dan divljali po Tuzli.
Neki su, opet, proteste
započete 5.februara, smatrali legitimnom borbom za svoja uzurpirana prava, a da
sami nisu bili svjesni kakav će epilog ti
protesti imati.
Iz zgrade SodaSo u
naselju Slatina, danima nakon paljenja izlazio je dim gdje je dogorjevala
zapaljena imovina Vlade.
Općina je, ubrzo
uspjela sanirati štetu na svojoj zgradi.
„Herojima“ paljenja
dugo se u Tuzli bavila i policija i Tužilaštvo TK.
Epilog oni znaju.
A mi znamo da je
jedan od vođa palilaca (kasnije se
ispostavilo), pobjegao u Austriju i tamo dobio azil.
