Da je danas živ on bi, baš, kao i uoči izbora 2008. godine, odaslao svoj „izborni amanet“, upozoravajući svoje sugrađane da je Srebrenica svetinja koje se ne smiju odreći.
Piše: Almasa Hadžić
Navršilo se godinu dana od smrti Hakije Meholjića, Srebreničanina čiji je
i ljudski i politički život bio posvećen samo Srebrenici.
Da je danas živ, ovaj nepopravljivi socijaldemokrata, siguno bi nam opet
stavio do znanja da je njegova jedina politička opcija - Srebrenica, a da to „što
me zovu komunjarom ne bendam niti uzimam
za ozbiljno“.
Naš Hako, kako su ga zvali i danas bi bio
bijesan na međusobna bošnjačka trvenja, podmetanja, optuživanja kakva su
se nerjetko dešavala i među Srebreničanima.
I njegovu galamu, ne bi utišala ni predizborna šutnja.
„Niko ne zna šta je i kakav je bio naš
Hako. Kakve je to japije čovjek. Kad sam kao mlad policajac 1992. godine
iz Srbije došao u Srebrenicu pozove me Hakija, tada iskusni srebrenički
policajac za koga se znalo da je živi oganj i da ne govori i ne naređuje dva
puta.
Kaže mi: „Vidiš li ti da ovi naši predaju oružje i bježe u Tuzlu. Ja
oružje svoje ne dam niti ću bježati. Kaži mi sada iskreno hoćeš li ti i oni tvoji u Potočarima predati
oružje. Ako nećeš onda ćemo zajedno braniti Srebrenicu“
I tako je i bilo, borili smo se koliko smo mogli“, prisjetio se prije
godinu dana svog saborca, srebrenički ratni komandant Naser Orić.
Da je danas živ Hakija Meholjić bi, baš, kao i uoči izbora 2008. godine,
odaslao svoj „izborni amanet“, upozoravajući svoje sugrađane da je Srebrenica
svetinja koje se ne smiju odreći.
„Ne pristajem na podjele niti na podvale. Malo nas je da bi smo se
dijelili. Možda neko gaji simpatije prema ovoj ili onoj političkoj partiji, ali
kad je Srebrenica u pitanju više nemamo pravo ni na partije ni na simpatije:
moja i partija i simpatija je samo SREBRENICA -
poručio je te 2008. godine.
Ta poruka i danas, ima svoju
neizmjernu težinu i snagu.
Hakije Meholjića danas su se prisjetili mnogi njegovi srebrenički
saborci. Prisjetili su se dana kada je
među prvim povratnicima „zgrabio svoj kaput“ kako je govorio i vratio se u svoj
grad, bez obzira na prijetnje, ucjene, progone koji su ga pratili.
„Pa ne mogu ja sjediti u Tuzli, a gore se vratila Hatidža i tolike majke čiju
su djecu pobili četnici. Vratile se same da žive među ubicama svoje djece. Čini
mi se da bi se osjećao kao izdajnik da se nisam vratio“, rekao je jedne
prilike autoru ovog teksta.
Dugo je Hakija pobolijevao. Na pitanje kako je, govorio bi „može dokle
može, svi smo se rodili da bi umrli“.
I onda, 13 novembra prošle godine od posljedica moždanog udara, u
tuzlanskom Univerzitetsko-kliničkom centru, umro je Hakija Meholjić. U telefonskoj poruci koju sam dobila, pisalo je „otišao je Hako“.
Grijeh je zaboraviti čovjeka kakav je bio Hakija Meholjić iz Srebrenice.
Neka je rahmet čovjeku čija je „i partija i simpatija“ bila Srebrenica.