Sjećamo li se heroja koji su poginuli u helikopterskoj nesreći prije 26 godina

Zaborav je, nažalost, karakteristika Bošnjaka za koju, i nakon svega što su kroz historiju prošli i još uvijek prolaze, nema lijeka.

Piše: Almasa Hadžić

Da li se iko, od mnogobrojnih navikanih armijskih veličina, političara, čelnika boračkih udruženja i mnogobrojnih njihovih članova u zemlji, još sjeća datuma kada je u teškoj helikopterskoj nesreći u okolini Žepe, u kojoj su, u misiji pomoći opkoljenoj Srebrenici, uz tri člana helikopterske posade, poginuli i tri ljekara, te šest putnika koji su s njima krenuli u Srebrenicu?

Nesreća je u noći tog 7. maja 1995. godine, odnijela živote pilota Džemala Malkića i Envera Čokića i tehničara-letača Izeta Džambića, kao i dr. Seada Halilovića, dr. Muharema Deljkovića i dr. Huseina Halilovića, dok je njihov kolega dr. Dževad Džananović, iako teško povrijeđen, imao sreću da preživi.

„Trebao sam tu noć skupa sa Ramizom Bećirovićem, koji je bio načelnik Štaba 28.divizije, krenuti za Srebrenicu. Znali smo da je put rizičan, ali smo vjerovali u iskusne pilote.

Ramiz mi je predhodno predložio da ja ostanem, obrazlažući to da nas dvojica ne trebamo putovati skupa jer, kako je rekao „nikad se ne zna šta se može dogoditi“.

Odlučili smo da ja dođem drugim letom. Naime, tada je, zbog izuzetno teške situacije koja je vladala u Srebrenici, bio uspostavljan vazdušni most za Žepu i Srebrenicu.

Helikopter je poletio iz Višće kod Živinica i trebalo je da sleti na heliodrom Igrišnik na planini iznad Žepe.

Nikad neću zaboraviti trenutak kad je stigla vijest da je helikopter pao i da su mnogi koji su putovali izginuli“, s tugom se prisjetio ovog događaja ratni komandant Srebrenice Naser Orić, koji je u to vrijeme, po naredbi komande iz Sarajeva, skupa sa Ramizom Bećirovićem, iz posebnih razloga, bio izmješten na teritoriju koju je kontrolirala A R BiH.

Helikopter je, kako nam je, neposredno nakon proboja srebreničke „kolone smrti“ u julu 1995. godine, ispričao Ramiz Bećirović, obzirom da je bila noć, trebao da sleti na mjesto koje je, od strane pripadnika Žepske prigade bilo obilježeno zapaljenim vatrama na nekoliko mjesta.

„Osjećam, vidim, helikopter pada. Piloti čine sve, ali... Neki od putnika i nisu svjesni šta se događa. U sebi mislim „evo brze smrti, dobro je“. Ne znam šta se dalje događalo.

Nakon što sam došao sebi, onako polomljen, velim, Božija je jača - preživio sam, polomljen, ali živ.

Valjda me je Bog ostavio da, dva mjeseca kasnije, svjedočim srebreničku golgotu i vidim da nesreća može biti i teža i bolnija od one koju sam s padom helikoptera preživio“, ispričao nam je tada ovaj nezaboravni srebrenički komandant koji je, tri godine kasnije, od posljedica srčanog udara, iznenada umro u 43. godini života.

U padu helikoptera, pored njegove posade i trojice ljekara, poginuli su i putnici Nurudin Mustafić, Hasan Homorac, Avdo Mirvić, Selman Karić, Sabrija Ćesko i Hasiba Salihović, dok su teške povrede, osim Ramiza Bećirevića, zadobili Ejub Golić, dr.Dževad Džananović, Dževad Džebo, Ramo Čardaković, Numo Krluč i jednogodišnji Emir Salihović.

Među onim koji je preživio pad helikoptera, a o čemu nikad nije želio javno govoriti je i sadašnji specijalista fizijatrije u Domu zdravlja u Tuzli i predavač na Medicinskom fakultetu, doc. dr. Dževad Džananović.

U Tuzlu je iz Srebrenice, stigao u „koloni smrti“ u julu 1995. godine, a njegov izlazak na slobodnu teritoriju zabilježio je objektiv našeg fotoreportera Ahmeta Bajrića Blicka i to u trenucima kada, iako i sam s teškim povredama, neposredno nakon izlaska, ukazuje pomoć ranjenom saborcu iz Srebrenice.

Koji su stvarni razlozi pada helikoptera iznad Žepe u noći 7. maja 1995. godine, nikad se nije saznalo. Ono što je poznato, na olupinama helikoptera nisu pronađeni tragovi koji bi ukazivali da je isti pogođen iz vatrenog oružja.

Danas, nakon 26 godine, teško je reći koliko se kao pojedinci, ali i kao država, sjećamo heroja koji su tog maja krenuli u pakaoSrebrenice, potpuno svjesni da tamo gdje su krenuli, možda, nikad neće ni stići.

Sudeći kako je jučer prošao dan, teško je reći da se sjećamo.

Zaborav je, nažalost, karakteristika Bošnjaka za koju, i nakon svega što su kroz historiju prošli i još uvijek prolaze, nema lijeka.