Piše: Damir Rastoder
Javnost u regiji sa nevjericom je primila vijest o sastavu nove vlade Srbije. Ne samo zbog dvojice ministara (Vulin i Nenad Popović) sa američke crne liste, već i zbog otvorenog i jasno naglašenog skretanje u desno cijelog Vučićevog kabineta. Namjerno ne spominjemo formalnog premijera Miloša Vučevića, koji čak i pristojno i uljudno izgleda, jer je sva vlast u Srbiji skoncetrirana u rukama jednog čovjeka, koji je i birao ministre i odredio da se rasprava u Skupštini o izboru nove vlade vodi baš na 1. maj. Koji je u cijelom svijetu neradni dan.
I tu nije kraj nelogičnostima.
Parlamentarni izbori održani su u decembru, a Vučićeva koalicija osvojila je apsolutnu većinu i mogla je samostalno formirati vladu. Ona se, međutim, bira tek nakon četiri mjeseca.
Nikome u Srbiji, a kamoli nama u susjedstvu, nije jasno zašto je predsjednik Srbije toliko odugovlačio sa sastavljanjem kabineta. Umalo da Plenković prvi formira svoju vladu, iako su izbori u Hrvatskoj završeni tek prije petnaestak dana.
Ukoliko je, pak, Vučić htio šokirati javnost, onda je u tome i uspio.
Ovo je bez sumnje najradikalnija, najčetničkija i najruskija vlada koja je u Srbiji napravljena, računajući čak i Miloševićevo vrijeme.
Dva-tri ministra iz reda manjina (Bošnjaci i Hrvati) tu su tek toliko da se "Vlasi ne dosjete" i stvore lažni utisak o njenoj multietničnosti i raznolikosti.
U suštini, radi se o monolitnoj vladi i u političkom i u ideološkom smislu, koja je, na međunarodnom planu, potpuno okrenuta ka Moskvi, a na regionalnom nivou teži realizaciji "srpskog sveta".
Iza ovakvog sastava "srpske reprezentacije" krije se još jedan, dosta bizaran razlog, ali toliko karakterističan za samog Vučića i njegov osebujni karakter. Mnogi analitičari u Srbiji tvrde da je ovo Vučićeva osveta međunarodnoj zajednici za poraze u Vijeću Evrope (Kosovo) i UN (Rezolucija o Stebrenici).
Možda ovo djeluje isuviše banalno i detinjasto, ali nije uopće nerealno.
Naime, i Vučić i Dodik permanentno žele popraviti svoje pregovaračko-trgovačke pozicije tako što će prijetiti destabilizacijom regiona. Jedino zvanični Beograd ima potencijal da otvara i zatvara krize, instrumentalizira Srbe u susjednim državama, a Srbija je jedina država koja ne priznaje suverenitet i teritorijalni integritet većine svojih komšija.
Vučić je zbog svega toga, od strane Zapada, tretiran kao važan faktor za očuvanje mira i stabilnosti u regiji.
Brisel i Vašington su u politici "pripitomljavanja Vučića" tjerali miša, a istjerali radikalsku mečku. Dobili su Vučića baš onakvog kakav je oduvijek i bio. I ostao. Šešeljev najbolji učenik i najtvrđi radikal.
Zato je ovakav sastav vlade Srbije dobra vijest, uprkos svim strahovima i nepoznanicama. On predstavlja aktuelno stanje duha srpskog drustva i njegovo dominantno političko raspoloženje. Da se više ne zavaravamo kako u Srbiji postoji građansko civilno društvo i političke partije evropskog opredjeljenja. Zapravo, postoje, ali će prije Ramo Isak postati šef FBI nego što će taj građanski spektar biti i blizu kakve-takve relevantnosti.
Nije mala korist saznanje da u Srbiji, u političkom smislu, ne postoji ništa drugo, osim ogoljenog nacionalizma. Ko ne vjeruje neka pogleda sastav nove vlade.
Dakle, jedna zabluda manje.
Idemo dalje.
Valjda je svim nevjernim Tomama bjelodano jasno da Vučić sprovodi Šešeljevu politiku drugim sredstvima.
