Piše: Enver Išerić
Mediji prenose da je visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, Christian Schmidt uputio pismo Evropskom sudu za ljudska prava u kojem "savjetuje" da Veliko vijeće ne potvrdi presudu Kovačević. On između ostalog piše:
"Ako se zaključi da se ovaj okvir može uskladiti s konvencijom samo na štetu mehanizama podjele vlasti, to bi dodatno moglo narušiti ionako krhke temelje BiH, napisao je Schmidt".
Boji se Schmidt promjene Ustava Bosne i Hercegovine. On zna zašto se boji. A znamo i mi-građani Bosne i Hercegovine. I nije strah prisutan samo kod njega. I njegovi mentori imaju istu vrstu straha. I moramo reći da njihov strah nema nikakvo opravdanje. Ustvari možda to i nije strah. Možda je to nastavak rata protiv Bosne i Hercegovine.
Kakvu bi to državu nama Schmidt da “skroji”? Punu diskriminacije, podjela i neefikasnih institucija. Iz pisma koje uputio Evropskom sudu može se zaključiti da bi visoki predstavnik sugerisao poništavanje i svih ranije donesenih presuda pred ovim sudom. Umjesto da uloži maksimalne napore da se implementiraju sve donesene presude i da se osigura najveći stepen ljudskih prava predviđenih međunarodnim dokumentima on bi da demokratiju i ljudska prava u našoj državi poruši do temelja.
Schmidt je najveća međunarodna nepogoda za demokratiju u Bosni i Hercegovini. On misli da mi ne znamo ni šta je država, ni šta je ustav ni šta su ljudska prava. On misli da mi nemamo nikakva rješenja. Imamo i rješenja i znamo kako bi trebalo da bude naša država. I na tome ćemo jako insistirati. Ništa nas i niko neće pokolebati i obeshrabriti.
Potrebno je istaći da je Ustav Bosne i Hercegovine, koji je donesen pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice, neodrživ, jer su mnoge njegove odredbe u direktnoj suprotnosti s odredbama Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, a koja se po samom Ustavu treba primjenjivati. Tako, npr., odredbe Ustava Bosne i Hercegovine (član 2.4.) govore o odsustvu diskriminacije građana Bosne i Hercegovine po bilo kojem osnovu (spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, politički i drugi stavovi, nacionalno i socijalno porjeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovinski status ili status koji se stiče rođenjem), dok u odredbama koje govore o načinu izbora delegata Doma naroda Parlamentarne skupštine, kao i članova Predsjedništva ta diskriminacija dolazi do izražaja.
Takva diskriminacija je rezultat nepravedne i nefunkcionalne podjele Bosne i Hercegovine na entitete. Oni su, kako ističe prof. Ibrahim Festić, faktor koji onemogućava postojanje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini, jer je njihov etnički način formiranja suprotan biću ljudskih prava, koja u prvi plan stavljaju čovjeka kao pojedinca. Prava i slobode pojedinca i etnički formirana vlast nikako ne idu zajedno.
Promjena Ustava Bosne i Hercegovine je neminovnost, a posebno je potrebno istaći i činjenicu da se u međunarodnim krugovima uviđa da je Dejtonski sporazum “zakovao” rezultate nasilno izvršenog etničkog čišćenja i stvaranja etno-nacionalnih prostora i da entitetske vlasti provode diskriminaciju i segregaciju povratnika, a time direktno sprečavaju povratak izbjeglih i raseljenih lica njihovim domovima.
Ako predstavnici političkih stranaka i konstitutivnih naroda, kao i ostalih građana Bosne i Hercegovine istinski žele raditi za dobrobit svih njih, onda je potpuno jasno da je potrebno promjeniti Ustav Bosne i Hercegovine kako bi Bosnu i Hercegovinu učinili modernom demokratskom državom. Izmjenama ustava je potrebno osigurati najviši stepen ljudskih prava svih njenih građana, utvrditi osnovna načela iz kojih se izvodi i oblikuje državna vlast, način njihovog izbora i njihove odgovornosti, djelokrug njihovog rada i način odlučivanja, te utvrditi principe na kojima trebaju biti organizirane teritorijalne jedinice srednjeg nivoa vlasti
To su grupe pravnih normi ustavnog prava kojima se uređuju najznačajnija pitanja države i njenih građana.
Praksa je pokazala da Ustav Bosne i Hercegovine ima ozbiljnih manjkavosti po svakom od navedenih pitanja, te je potrebno pristupiti otklanjanjanju tih manjkavosti, a to se može postići ozbiljnim političkim i stučnim analizama i iznalaženjem kompromisnih rješenja, ali ne na štetu države Bosne i Hercegovine već u njenu korist i korist svih građana.
Ako je svima u Bosni i Hercegovini jasno da nema nikakvih daljnih podjela, a trebalo bi da je tako, onda je to jedini logičan put. Zbog toga bi, umjesto zahtjeva za preispitivanje presude Kovačević trebalo na stručan i sistematičan način pristupiti promjeni Ustava BiH i njenih entiteta.
Ako su sva tri konstitutivna naroda i ostali građani konstitutivni na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, a jesu, onda bi član I, 3. Ustav BiH trebao da glasi:
3. Sastav
Bosna i Hercegovina se sastoji dva entiteta : Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske (u daljem tekstu entiteti) i Brčko Distrikta.
Entiteti će imati zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast.
Zakonodavno tijelo entiteta će biti sastavljeno od dva doma: U svakom entitetu Dom naroda će imati isti broj delegata. Odluke u Domu naroda entiteta će se donosti po istom principu kako se donose odluke u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.
Pozicije predsjedavajućih domova zakonodavnih tijela entiteta, Predsjednika Vlade entiteta i Predsjednika entiteta pripadaju različitim konstititutivnim narodima i ostalim građanima. Predsjedavajući zakonodavih i izvršnih organa vlasti entiteta će imati zemjenike koji nisu iz istog konstitutivnog naroda kao i predsjedavajući.
Raspodjela ostalih ključnih funkcija utvrdit će se posebnim zakonom od strane zakonodavni tijela entiteta.
Obaveza Bosne i Hercegovine je, također, da Ustav uskladi sa presudama Evropskog suda za ljudska prava.
Zbog toga je potrebno izmjeniti ustavne odredbe koje govore o sastavu Doma naroda i načina izbora delegata i članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ali na takav način da se i ostalim građanima, koji ne pripadaju konstitutivnim narodima, omogući da budu članovi tih tijela. Potrebno je izbjeći formulacije koje će onemogućiti njihovo stvarno učešće u tim tijelima, a ima takvih zagovornika. Sama presuda Sejdić – Finci, ali i druge presude ESLJP, govore o obavezi osiguranja jednakih prava svim građanima, što znači da je potrebno osigurati pravo kandidiranja za sve javne funkcije i Bošnjacima i Hrvatima iz RS i Srbima iz FBiH.
Zbog toga bi Član IV 1. Ustava treba da glasi:
Član IV 1.
Parlamentarna skupština ima dva doma: Dom naroda i Predstavnički dom.
1. Dom naroda
Dom naroda se sastoji od 20 delegata, (uključujući pet Hrvata, pet Bošnjaka , pet Srba i pet iz reda ostalih)
Delegate iz reda konstitutivnih naroda i iz reda ostalih u Dom naroda biraju delegati iz reda konstititutivnih naroda i iz reda ostalih u Domu naroda Narodne skupštine Republike Srpske i Domu naroda Parlamenta Federacije BiH.
Izbor delegata iz reda konstitutivnih naroda se vrši na osnovu popisa stanovništva u BiH iz 1991. godine, s tim da iz svakog entiteta mora biti izbran najmanje po jedan predstavnik svakog od tri konstitutivna naroda i najmanje po jedan predstavnik iz reda ostalih.
b) Dvanaest članova Doma naroda sačinjava kvorum, pod uslovom da su prisutna najmanje tri bošnjačka, tri hrvatska, tri srpska delegata i tri delegata iz reda ostalih
