Ekonomske sankcije, povećan broj trupa za mirovnu misiju EU EUFOR, pa čak i pozicioniranje brigade NATO- a u obližnjoj državi članici kao što su Crna Gora ili Sjeverna Makedonija, mogli bi poslužiti kao moćna sredstva odvraćanja.
Piše: Prof. dr. Sead Turčalo
Dok Generalna skupština Ujedinjenih nacija razmatra nacrt rezolucije kojom se 11. jul određuje za godišnju komemoraciju genocida u Srebrenici 1995. nad bosanskim Muslimanima, režim u većinski srpskom entitetu u Bosni, sa svojim saveznicima u susjednoj Srbiji, te u Rusiji, pojačava prijetnje nasiljem i secesijom. Reakcija uključuje proteste na kojima su zastave većinskog srpskog entiteta (poznatog kao Republika srpska ili Rs), kao i zastave Srbije i Rusije, i slike ruskog predsjednika Vladimira Putina. Slike naglašavaju rastući zloćudni utjecaj Rusije u Bosni.
Spoj negiranja genocida u Srebrenici od strane entiteta Rs i Srbije sa aktuelnom genocidnom agresijom Rusije u Ukrajini naglašava mračni obrazac historijskog revizionizma i poricanja. Kako rezolucija UN ima za cilj da ne imenuje počinioce, koji su već osuđeni od strane međunarodnih sudova, već da naglasi civilizacijski imperativ osude genocida i edukacije javnosti o njemu, žestoko protivljenje Rs i Srbije predstavlja duboki napor da se historijski narativi preoblikuju, u ovom slučaju o zločinima u kojima je ubijeno više od 8.000 muškaraca i dječaka bosanskih Muslimana (Bošnjaka), a protjerano su žene i djeca iz njihovih domova i zajednica. Ova borba oko sjećanja i istine ne odnosi se samo na prošlost; to je borba za dušu i budući pravac Bosne i Hercegovine i krhke regije zapadnog Balkana, dovodeći u pitanje same temelje međunarodne pravde i historijske odgovornosti.
Uz podršku Srbije, a sve više Rusije , lider Rs Milorad Dodik ne samo da odbacuje rezoluciju o Srebrenici, već dugo prijeti i otcjepljenjem od Bosne, a već 2018. godine pozvao je u goste i rusku paravojnu bajkersku bandu Noćne vukove, kako je nastojao stvoriti njegove vlastite snage sigurnosti. Trenutno intenzivno protivljenje rezoluciji UN-a — Rusija je čak tražila sastanak Vijeća sigurnosti UN-a o tom pitanju ove sedmice — naglašava uznemirujući savez na zapadnom Balkanu koji nastoji prekrojiti historiju i odbaciti odgovornost za zločine iz prošlosti.
Javno mnijenje u Srbiji i dijelu Bosne u Rs oblikovano je kontrolom medija i dezinformacijama tako da odražava ovaj savez sa Rusijom i opću opoziciju Zapadu. U Srbiji, uprkos navodnim težnjama zemlje ka članstvu u Evropskoj uniji i vjerovatno zapadnim vrijednostima koje predstavljaju – i zahtijevaju – skoro polovina stanovništva (46 odsto) Rusiju smatra svojim najvažnijim saveznikom, daleko nadmašujući Kinu (14 odsto) i Sjedinjene Američke Države. države (2 posto). Štaviše, znatnih 36 odsto ispitanika u Srbiji vidi Sjedinjene Države kao najveću prijetnju njihovoj zemlji. Sličan sentiment preovladava i u Rs, gdje 89 posto pozitivno gleda na Rusiju , a 41,4 posto vjeruje da Sjedinjene Države imaju mali utjecaj.
Posjete Rs Kremlju i nova vlada u Srbiji
Ova čvrsta povezanost sa Rusijom nije samo stvar javnog raspoloženja, već se ogleda u političkim interakcijama između lidera Srbije ili Rs-a i Rusije. Dodik se u februaru sastao s Putinom po četvrti put od ruske invazije na Ukrajinu u februaru 2022. godine, što je primjer dubokog međusobnog priznanja koje uključuje odlikovanje Putina najvišom medaljom časti Rs. Ovaj odnos je omogućio Rusiji da se duboko ugradi u različite sektore u Rs, uključujući politiku, sigurnost, religiju, kulturu, akademiju i medije. Otvoreno prihvatanje ruskog utjecaja od strane režima Rs ilustrira strateški pristup, u kojem se vanjski utjecaj koristi za jačanje separatističkih ciljeva. A upravo ove sedmice, mandatar nove vlade Srbije najavio je novi kabinet koji će uključivati dvije ličnosti, uključujući bivšeg šefa obavještajne službe Aleksandra Vulina, koji su pod američkim sankcijama, dijelom zbog veza sa Rusijom.
Protivljenje srpsko-ruskog saveza rezoluciji o Srebrenici u UN upečatljivo odražava retoriku i geopolitičke manevre koji su karakterizirali balkanske sukobe 1990-ih. Lideri iz Srbije i Rs opisuju rezoluciju kao strategiju Bošnjaka (bosanskih Muslimana) koju podržavaju neprijateljske zapadne zemlje. Ključno je shvatiti da je ovaj stalni prkos nastavak sukoba drugim sredstvima — bitka koja se ne vodi oružjem, već kroz sjećanja i značenja. Dodik i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić koriste ovu taktiku da ojačaju svoje lične pozicije, u obrascima koji prožimaju političke, ekonomske i kulturne vene u njihovim geografskim domenima.
Ovi ukorijenjeni odnosi omeli su napore Zapada usmjerene na promoviranje demokratskih standarda i integraciju Bosne, Srbije i šire regije u Evropsku uniju i NATO. Nedavni podaci javnog mnjenja pokazuju nisku podršku punopravnom članstvu Srbije u NATO-u, i dalje jednocifrenu — trenutno samo 3 odsto. U međuvremenu, entuzijazam za integraciju u EU je takođe opao — podrška u Srbiji je pala sa 50 odsto u 2018. na 40 odsto u 2024. godini. U Rs, podrška EU integracijama smanjena je za 11,1 procentni poen sa 61,7 posto u 2021. na 50,6 posto u 2023. godini, dok je interes za NATO integracije oko 24 posto.
Za međunarodnu zajednicu, posebno zapadne zemlje, ovo je trenutak da preispitaju svoje strategije na zapadnom Balkanu. U posljednjih 20 godina Dodikovih provokacija, Sjedinjene Države i njihovi evropski saveznici najčešće su odgovarali smirivanjem, pristupom koji je konstantno završavao neuspjehom. 2007. godine, na primjer, pokušaji Ureda visokog predstavnika međunarodne zajednice, koji je zadužen za provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995. kojim je okončan rat, da pojednostavi zamršene i nefunkcionalne vladine procese u Bosni, naišli su na otpor i proteste iz Rs, što je dovelo do pregovora koji su poništili reforme. Incident je pokazao Dodikovu sposobnost da iskoristi prijetnje secesijom kao političko oruđe protiv domaćih i međunarodnih protivnika.
Još jedan značajan primjer dogodio se 2011. godine, kada je Rs pokrenula "Strukturalni dijalog o reformi pravosuđa" pod prijetnjom referenduma. To je dovelo do smjene nezavisnih stranih sudija i tužilaca koji su bili postavljeni Dejtonskim sporazumom, koji je kao kompromis uspostavio ustavnu "entitetsku" podjelu. Smjenjivanje nezavisnih pravnika efektivno je omogućilo tvrdokornoj vladi Rs da uspostavi kontrolu nad svojim pravosudnim sistemom. Takvo opetovano smirivanje samo je podstaklo dalje zahtjeve i otpor, umjesto da promovira stabilnost ili integraciju.
Isto tako, umirenje Dodika u njegovom protivljenju rezoluciji Generalne skupštine UN-a o genocidu u Srebrenici bila bi greška. U potezu koji odiše ranijim ustupcima, samo jedan dan nakon što je Dodik orkestrirao proteste u Rs-u protiv rezolucije, zvaničnik EU koji radi na integraciji Bosne u EU sjeo je s Dodikom u okruženju u kojem je istaknuta zastava koja predstavlja Rs, ali ne i zastava Bosne i Hercegovine.
Potreba za strategijom odvraćanja
Ono što je sada potrebno je snažna strategija odvraćanja. Novoprošireni obim američkih sankcija u oktobru protiv fizičkih i pravnih lica u Rs, uključujući Dodika, članove njegove porodice i bliske političke saveznike, počeo je efektivno ograničavati, pa čak i zaustavljati njihove finansijske aktivnosti. Ekonomske sankcije, povećan broj trupa za mirovnu misiju EU EUFOR, pa čak i pozicioniranje brigade NATO- a u obližnjoj državi članici kao što su Crna Gora ili Sjeverna Makedonija, mogli bi poslužiti kao moćna sredstva odvraćanja od secesionističkih ambicija i osigurati dugoročnu regionalnu stabilnost.
Neophodne su i sankcije Evropske unije. Dok je nekoliko pojedinačnih zemalja članica uvelo bilateralne kazne za zvaničnu nepopustljivost od strane vlasti bosanskih Srba, Evropska unija kao cjelina do sada je ograničila svoj odgovor na puku osudu prijetnji secesijom bez poduzimanja konkretnih akcija protiv uključenih političkih ličnosti, velikim dijelom zbog prijetnje vetom od strane mađarskog autoritarnog premijera Viktora Orbana. Asertivniji pristup EU pomogao bi učvršćivanju sveobuhvatnijeg međunarodnog stava protiv destabilizirajućih akcija na zapadnom Balkanu.
Štaviše, jačanje vlastitih vojnih sposobnosti Bosne i Hercegovine i reafirmacija njenog puta ka članstvu u NATO-u su suštinski koraci. S obzirom da značajan dio bosanskohercegovačkog stanovništva sveukupno podržava NATO integraciju, Zapad ne smije pokolebati u svojoj posvećenosti ovom cilju, koji ne samo da bi stabilizirao Bosnu, već i poslužio kao protivteža srpskom i ruskom miješanju.
Rezolucija o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini UN značajna je i za kontinuitet američke politike priznavanja stepena zločina koji su se tamo dogodili. Genocid je potvrdio predsjednik Bill Clinton, kao i u izjavi iz 2018. tadašnji državni sekretar Mike Pompeo, a nedavno i predsjednik Joe Biden. Osim toga, uoči 10. godišnjice genocida u Srebrenici, u junu 2005. godine, i Senat SAD i Predstavnički dom usvojili su rezolucije u kojima se navodi "politika agresije i etničkog čišćenja koju provode srpske snage u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. ispunjavaju termine koji definiraju zločin genocida u članu 2. Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida". Deset godina kasnije, 2015., Predstavnički dom SAD također je jednoglasno usvojio rezoluciju kojom se zločini u Srebrenici u julu 1995. godine proglašavaju genocidom. Bio je to izričit ukor Rusije, koja je samo nekoliko sati ranije stavila veto na rezoluciju kojom se osuđuju masakri u Srebrenici.
Rezolucija UN-a o Srebrenici na čekanju je više nego simbolična; to je ključna tačka za međunarodnu politiku i test odlučnosti u suočavanju ne samo sa sablastima prošlog nasilja, već i sa hitnim prijetnjama današnjice. Za međunarodnu zajednicu je imperativ da pomakne dalje od kratkoročnih rješenja i usvoji strategiju koja čvrsto podržava pravdu, historijsku istinu i regionalnu stabilnost. Ovaj pristup nije samo preventivan već je neophodan u izgradnji budućnosti u kojoj se takvi zločini nikada ne mogu poreći niti ponoviti.
