Rufejda

Zabilježila: Almasa Hadžić

Foto: Ahmet Bajrić-Blicko

...Majka ga rodila s glavom, s lijepim bistrim očima, s nogama, rukama, a sad gledam samo hrpu kosti. Nigdje stopala, šaka, nigdje čela, usana, samo komad vilice, cjevanice, rebra. A da vam je znati kako je bio lijep i stasit. U petnaestoj godini izšikljao skoro metar i devedeset pet.

Prvih dana rata ubiše mi muža Osmana.

U onoj žalosti za ocem, kaže mi „ja mati odoh u vojsku“. Gdje ćeš sine Razime, velim, pa neće te vojska htjeti, petnaest ti je godina.

Odgovara mi: „mogu na stražu“ i ode.

Ubrzo, Srbi zauzeše Žuticu. Pređosmo Jadar i šumom, nekako, dođosmo do Srebrenice.

Patili se, mučili ko i svi ostali.

A meni samo na pameti da mi kako Razim preživi, ali, ne dadoše dumani“.

Tačno na današnji dan, prije devet godina, pet dana pred ukop posmrtnih ostataka osamnaestogodišnjeg Razima Buhića u selu Žutica na području Milića, u njenoj obnovljenoj kući, s kolegom Ahmetom Bajrićem Blickom, posjetila sam Rufejdu, majku Razimovu, koju sam, inače, upoznala netom nakon što je 1995. godine iz Srebrenice stigla u Tuzlu.

Dvorište joj od glavnog asfaltnog puta razdvajaju krošnje visokih omorika, koje u njenom kraju zovu „homori“ i koje je, kad god u njih pogleda, kaže, redovno podsjete na sretne dane majčinstva.

Kad se 2002. godine vratila u svoju Žuticu i ugledala „homore“ pred srušenom kućom, umalo joj, veli, srce od radosti i od tuge, jednako, nije prepuklo.

Pričala nam je tada kako je obnavljala kuću u kojoj bi, dok bi hodala njenim sobama, u svakom obnovljenom ćošku, odnekud izvirivao pogled i osmjeh njenog Razima.

Rođena je daleke 1941. godine.

Iz ugledne je bratunačke porodice Karamujić, a otac joj „još u ono vrijeme završio medresu“, bio hodža u Bratuncu.  

Završila je osmoljetku, veli, pa onda u Ljuboviji „u ono vrijeme“  položila trgovački zanat, zaposlila se.

„Pokasno sam se udala, isto tako u domaćinsku i uglednu kuću.

Rodila mog Razima. Bio je jedinac, ali sam imala bratića, bratični, djece od djevera, od zaova... voljela ih ko da sam ih ja rodila“.

Sjedimo tog 5. jula 2012. godine ispod njenih homora tada, ne da bez ručka da se ode. Sramota je, veli, da gost „bez sofre“ iz kuće izađe.

Tačno je pet dana do ukopa njenog  Razima. Sutradan će u Bratunac kod brata i snahe da „sve pripremi“ jer će rodbina doći, veli. Jaka je kaže ko „stanac kamen“ ali se boji da u danu dženaze neće moći izdržati pa neka je sasvojim bratom i snahom.   

„Teško mi je bilo svih ovih godina, ali kad mi javiše da su mi identifikovali Razima, tek sam tada postala svjesna da sam ga izgubila.

I srušila se.

Šta ću.

„Popustio život“.

Noćima poslije toga nije spavala, priča nam.

Kad bi je, ispred zore san obuzeo, pred očima bi joj sinula Razimova slika i trenutak kad su se rastali u Srebrenici.

„Tri puta se vraćao da me izljubi. I sad mi, čini mi se, njegove ruke na ramanima stoje. 

Veli mi: „Idi majka sa ostalim narodom, a ja ću se izvući. Kako ću bez tebe, govorim mu, a on se ponovo vrati, zagrli me, kaže da idem. Tako i bi – on  sa kolonom preko šume, ja u Potočare sa ženama“.

Osamnaestogodišnjeg Razima Buhića, jedinca Rufejde i Osmana, srpska vojska je u julu 1995. godine zarobila u Konjević Polju.

Prepoznat je u grupi zarobljenika, na snimku paljanske televizije.

„Godinama poslije tugujem, ali ne padam. Neću, sve mislim, pojavit će mi se Razim odnekud. Najgore je što ni fotografije njegove nisam imala. Da ga bar uslikanog gledam.

Kad sam prvi put došla na glasanje u Žuticu, prepoznala me Razimova učiteljica Milijana. Priđe mi, kaže da ona ima školsku fotografiju na kojoj je i moj Razim. I dade mi tu  fotografiju. 

Umalo mi srce nije puklo.

Odnesem je kasnije fotografu da mi iz one grupe djece preslika mog sina, pa da tu sliku, uokvirim  i stavim  ispred sebe i gledam je dok sam živa“.

Nakon rata, ispričala nam je, „neki  Osman“ koji je preživio strijeljanje na Brani crvenog mulja u Đulićima joj je prenio da je vidio njenog Razima kad su ga doveli na strijeljanje.

„Pitam Osmana jesu li ga tukli, a on me gleda, veli, nemam ti šta kriti, jesu, sav je bio krvav kad su ga doveli. Osman mi to govori, a ja sve u sebi mislim, možda i nije tako bilo, možda mu se samo prividilo.

Ono malo koščica što je od Razima ostalo pronađeno je u grobnici u Liplju“.

Pet dana poslije naše posjete, tačnije 11. jula 2012. godine, u mezarju u Potočarima, rano ujutro, pored kabura broj 339, slomljena,  uplakana, bez riječi, bez pogleda u bilo koga i bilo šta, osim u iskopani kabur, sjedila je Rufejda Buhić.

Miluje drveni bašluk sa ispisanim imenom i prezimenom i godinom rođenja svog sina  i čeka da donesu  njegov tabut pa da ga u kabur spuste njegov daidža i rođak mu tek pristigao iz Amerike.

Ukopan je pored amidže Šerifa i amidžića Dževada, pored svojih trojice tečića. 

Rufejdu su poslije dženaze odveli u Bratunac, nakon čega se opet vratila u svoju praznu kuću  u Žutici.

Danas je tačno devet godina kako nas je u Žutici ugostila Rufejda Buhić.

U godinama poslije viđale bi smo se na dženazama u Potočarima, a onda je odjednom prestala dolaziti i na dženaze i na proteste Srebreničanki u Tuzli.

„Ma nešto mi oči nisu uredu. Trebam u Zvornik u bolnicu“, odgovara na jedan od mojih davnih telefonskih poziva.

Domalo javiše da je nakon operacije u Zvorniku, Rufejda oslijepila na jedno oko. Otišla u Sarajevo „boljim doktorima“ i ubrzo, oslijepila i na drugo.

Na moj današnji telefonski poziv, lako mi je prepoznala glas. Kako te, veli, ne bih prepoznala, pa dolazila si mi u Žuticu.