Prvi put s Amorom na grobnici

Piše: Almasa Hadžić

Foto: A. Bajrić - Blicko

Polovinom septembra član Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH, Amor Mašović, administrativno, otišao je u penziju.

Ljudski, sasvim sigurno, odlazak u penzij ovog po mnogo čemu posebnog čovjeka, samo je datum u biografiji sa kojim zakonski prestaje njegov zvanični angažman na polju traženja nestalih u BiH, a sve ostalo je priča koja je svjedok jednog vremena i koja se teško može ispričati onom ko u poslijeratnom vremenu nije bio njen dio.

S Amorom sam se prvi put srela u Tuzli negdje u prvoj dekadi oktobra 1998. godine.

Znam da mi je noć prije tog susreta javljeno da će narednog dana biti otkrivena grobnica Ramin grob u Glumini kod Zvornika, koja je skrivala tijela zvorničkih Bošnjaka, ubijenih u prvim mjesecima agresije na BiH, uglavnom, mojih prijatelja, komšija, poznanika.

U prethodnih godinu, dvije, mahom, s Amorom bih se čula telefonom, razmjenila neke informacije gdje je on, uvijek, bio taj koji je, na ono što mi iz medija saznamo, dodavao još istine koju, nerjetko, nismo mogli da prihvatimo.

„Dođi pred hotel Bristol prije pola osam“ rekao mi je tu večer Amor.

Iako sam prije agresije živjela u Zvorniku, u dijelu sela Glumina koji se zove Ramin grob nikad ranije nisam bila.

U „nivi“ skupa sa Amorom i njegovim kolegom smo ja i kolega Salih Brkić i snimatelj Sakib. Skrećemo s asfalta, šumom, blatom... Kod mene u tašni fotoapartić „olympus“.

„Šta ima momci“, obraća se Amor nekolicini već pristiglih članova tadašnje Komisije za traženje nestalih. Većinu, uglavnom, poznajem.

Oblači bijeli kombinezon i silazi u ogromni krater u čijoj utrobi se nazire do tada neviđeni užas.

Najprije se ukaza nekih desetak nasumce pobacanih tijela ubijenih ljudi, možda i više, a onda prizor od koga pamet staje i koji, istodobno, svjedoči i optužuje: dva reda mrtvaca, upakovanih u prepoznatljive crne vreće JNA, sa ispisanim rednim brojem na svakoj, poredani jedni do drugih.

Tajac razbija jecaj nekolicine žena koje su od ranog jutra stigle na Ramin grob ubjeđene da će prepoznati nekoga svog.

„Imam informacije da je sva ova tijela patološki obradio dr. Zoran Stanković sa VMA“, objašnjava Amor.

I sam je, vidim u šoku. Ali miran. Stoji na sred grobnice. Mašina još otkopava na jednom kraju.

Žena sa ruba grobnice moli da joj odvežu jednu vreću jer po veličini tijela koje vreća krije, misli da bi to mogao biti njen muž. Amor miran, prilazi joj, kaže da je to nemoguće.

Kad se zemlja potpuno otkopa i nađe i posljednja vreća, onda će sva tijela biti prenesena u Komemorativni centar u Tuzlu i tu će se izvršiti identifikacija, objašnjava joj.

Nema kod njega gestikulacije, nema povišenog tona, nema ljutnje zbog zahtjeva jadnice koja gleda u mrtve, a sebe želi uvjetiti da su živi.

Jedan djed uporno želi da uđe u grobnicu „samo da vidi“, kaže. Nema mu ni sinova, ni unučadi, ni mlađe braće.

Amor ga grli, veli „djede znam da ti je teško, ali valj sačekati da se tijela iznesu, ne bi bilo dobro da se neka vreća ošteti“, govori mu i polako ga odvodi do mjesta dovoljno udaljenog od ruba grobnice.

Kraj je dana, kiša rominja.

Odlazim želeći vjerovati da nisam vidjela to što sam vidjela.

Brojem: 274 ubijena čovjeka, zavezana u crne JNA vreće, s ispisanim brojevima na njima, bez imena i prezimena, naravno.

Radnici iz Komemorativnog centra Tuzla pokrivaju tijela i u kasno poslijepodne odlaze nazad u Tuzlu. Amor se odveze za Sarajevo.

Sutra dan i još nekoliko narednih dana, svakodnevno smo se sretali na Raminom grobu.

Bio je to moj prvi susret i sa Amorom i sa grobnicom.

Amora sam tada upamtila po mirnoći, strpljenju, ali i autoritetu kojim je upravljao procesom.

U godinama poslije slijedile su grobnica za grobnicom.

Koja mu je bila najteža – da li ona u Suhoj u Bratuncu u kojoj majka u naručju drži svoju djecu, a pored nje flašica za mlijeko, da li ona u Liplju, Snagovu, Kamenici, Pilici, Kozluku, Jadru, Potočarima, krugu Fabrike akumulatora, Šekovićima, Javoru iznad Vlasenice.... Da li one u Višegradu, Foči, koritu rijeke Drine... Teško je reći.

Priznaje da je pronalazak skeleta tek rođene bebe u krugu Fabrike akumulatora u Potočarima za njega bio poraz ljudske vrste na zemlji.

„Ako je neko mogao ubiti tek rođenu bebu i njeno tijelo sakriti u grobnici, onda ne postoji odgovor na pitanje dokle seže ljudsko zlo“, kaže prilikom našeg nedavnog telefonskog razgovora.

Najteže mu je kroz sve ove godine bilo nazvati neku od majki i saopćiti joj da je identificirano tijelo njenog djeteta. Doživljavale bi tu vijest, kaže, kao da prvi put čuju za smrt svog djeteta.

Priznaje da je imao mnogo traumatičnih trenutaka kroz sve ove godine traganja za nestalim, pronalaska i otkopavanja masovnih grobnica koje traje još od 1992. godine, ali da mu se nikad nije dogodilo da psihički padne ili da ima noćne more, kako se to nekima koji su radili sličan posao, događalo.

Jednostavno, kaže, bio je fokusiran na „sveti zadatak“ koji mu je povjeren.

Odlaskom u penziju, priznaje, ne prestaje njegova misija traganja za nestalim.

Ne može ni prestati jer je u tom poslu proveo punih 29 godina i o njemu zna mnogo više nego što se javno pokazivalo.

Kaže da je važno u životu dočekati penziju, ali i da je još važnije znati zašto je čovjek radio to što je radio.

Sa penzijom, ne prestaje njegova priča o nestalim, jer da se dogodi suprotno, značilo bi to, kaže da bi „izdao žrtve“.

Amore, neka te zdravlje služi, a znamo da izdati ne znaš. Ni ti, ni Murat, ni Hakija, ni... desetine drugih iz nekadašnje Komisije za traženje nestalih - forenzičara, ljekara, eksperata raznih usmjerenja, koji su iz utroba grobnica rasutih po BiH vadili mrtva tijela, na pravdi Boga ubijenih bosanskih sinova i kćeri.

Hvala ti za ono do sada, a unaprijed ti hvala za ono od sada.