Nakon zvjerskih tortura u Omarskoj, Keratermu, Trnopolju žrtve strijeljane na Korićanskim stijenama.
Piše: Almasa Hadžić
Foto: Ahmet Bajrić - Blicko
Ni traga od vedrine Vedrog Polja u Hambarinama kod Prijedora.
Danas je ovo bilo tužno mjesto još tužnijih ljudi koji su se, nakon 27 godina čekanja, nade i traganja oprostili od svojih 86 nevino ubijenih očeva, sinova, braće, muževa.
Nad tabutima prekrivenim zelenom čohom suze, strepnja, zaleđena lica majki, sestara, sada već odrasle djece koja nisu upamtila zagrljaj svojih očeva, amidža..., koji su u smrt otjerani samo zato što su bili druge vjere i drugog imena.
Te 1992. godine zarobljavani su za sofrom u svojim kućama, u avlijama, njivama, na sokacima, u džamijama... i odvođeni u prijedorske logore u kojima su danima zvjerski mučeni, a onda, nakon što su se zvjeri u liku njihovih komšija, radnih kolega, dojučerašnjih prijatelja nauživali njihove patnje, pod izgovorom da ih vode u razmjenu potrpali ih u vozila i odveli na Korićanske stijena gdje su redom svi ubijeni.
Njihova mrtva tijela pobacana su u bezdan, za koji su zločinci mislili da u njemu, njihovi posmrtni ostaci nikada neće biti pronađeni.
Nekoliko hiljada građana, mahom Krajišnika, kako onih koji su se vratili u svoja mjesta rođenja, tako i onih raseljenih diljem Evrope i Amerike, danas je u Hambarinama klanjalo kolektivnu dženazu za svih 86 žrtava.
Nakon obraćanja mjesnih imama, predstavnika udruženja žrtava, te izaslanika reisu-l-uleme IZBiH Huseina ef. Smajića, tabuti sa posmrtnim ostacima žrtava ispraćeni su u njihova mjesta rođenja, gdje su ukopani na mjesnim mezarjima.
Njih 68 ukopano je u selu Kamičani u Kozarcu.
Mjesto u kome nema kuće koja ne broji tragičan broj svojih ubijenih sinova, očeva, braće, sestara, majki, danas je bilo zaliveno suzama onih koji su ispraćali svoje rahmetlije.
Smiraj u svojim Kamičanima našao je i Omer Šljivar, sin, Halila, koji je ubijen u svojoj 30. godini života. Njegove sestre grcale su u suzama
Iz Sjeverne Karoline, na dženazu svog sina Mirsada stigla je Fatima Vehabović. Mirsad je bio apsolvent agronomije i skupa sa bratom Seidom studentom žurnalistike 1992. godine odveden u logor.
"Došli su iz Sarajeva za Bajram. Kada su ih uhapsili odveli su ih u logor Keraterm, a onda u Trnopolje, a iz Trnopolja na Korićanske stijene i tamo ih pobili.
Mlađeg Seida sam ukopala ranije. I suprug i ja smo bili u logoru. Suprug je prošao sve logore, a kad smo došli u Njemačku umro je od tuge. Nakon svih tih tragedija ostao mi je bio najmlađi sin, ali, eto i on mi umrije od srčanog udara.
Ubijen mi je i brat nekad poznati profesor u Kozarcu. Ako me pitate kako živim, reći ću vam: živim što je to dragi Bog tako odredio. Plačem, tugujem, činim sve da pamtim svoju djecu onakvu kakva su mi bila - dobra, pametna, lijepa. Teško se krećem, ali, hvala Bogu imam svog bratića i još neke rođake koji mi ublažavaju tugu", ispričala nam je Fatima, iz čijih riječi i držanja izbija gospodluk, ali i dobrota, kakve gledamo kod mnogih koji su s tugom opraštaju od svojih najmilijih.
Sabiha Kulenović je sestra Fatime Vehabović. I ona je dio tragične priče mještana Kozarca. Skupa sa suprugom i jednim sinom prošla je prijedorske logore, dok joj je stariji sin ubijen u pokušaju da pređe iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku, gdje je privodio kraju studije.
Malo je onih koje smo danas sreli i u Hambarinama i u Kamičanima, a koji ne nose pečat prijedorskih logora i teških trauma s kojima još uvijek žive.
Malo je i onih koji, kad danas prođu Prijedorom ne sretnu svoje nekadašnje logorske mučitelji koji su im iz kuće odvodili djecu i ubijali ih, komšije koji su im opljačkali kuće i imanja.
Ili kad odu u neku od općinskih institucija da ne sretnu školske drugove svojih sinova, a kojima su njihovi očevi kucali im noću na vrata i odvodili ih u smrt.
Sve ovdje, jednostavno, podsjeća na smrt, na zločin, na mržnju...
Inače, najstariji među najstarijim među danas ukopanim žrtvama bio je Bećir Bešić rođen 1931. godine.
I Bećir, kao i šestčlanova porodice Elezović iz Kamičana, te još mnogi članovi istih porodica koji su danas ukopani ubijeni su na Korićanskim stijenama.
Današnjoj dženazi u Hambarinama prisustvovalo je oko stotinu krajiških imama, ali i onih pristiglih iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine.
Među identificiranim žrtvama sa Korićanskih stijena bilo je i 5 Hrvata kojima su prisutni, minutom šutnje, jučer odali dužno poštovanje.
Sreli smo i Fikreta Bačića. Okamenjeno je njegovo lice dok rodbina iznosi tabute prema mezarovima. Još uvijek traga za posmrtnim ostacima svoja dva maloljetna sina, suprugom, majkom i mnogim članovima svoje ubijene rodbine.
"Danas će u šehidskom mezarju Čarakovo biti ukopani mojih nekoliko rođaka.
Do sada sam bio na svim grobnicama, na svim dženazama. Ovo je još jedno podsjećanje na ono što se desilo. I svaki put na svakoj dženazi zamišljam kako ću i ja jednog dana stati u saf i klanjati dženazu mojoj djeci, majci, supruzi. Živim s tom nadom, a dokle, ne zna. Prijedor je jedna velika grobnica", skoro šapatom kazao nam je Bačić.
Ostavili smo ga njegovoj tuzi. I njega i stotine onih koji su danas suzama zalili šehidsko mezarje Čarakovo u Kaozarcu.
p.s.
Tekst je izvorno objavljen u Dnevnom avazu 2019. godine
