Razgovarala: Almasa Hadžić
Mehmed Meša Pargan poznati je bosanskohercegovački pisac i novinar.
Pripala mu je čast da otvori ovogodišnju književnu manifestaciju u Tuzli, gdje živi.
Osim rada na romanima, poznat je i kao vispreni novinar. Ipak, u proteklih nekoliko godina novinarski je nemir zamijenio književnim.
Ostao je jednako angažiran, sa britkim stavovima i porukama...
Pisac - čitalac
Manifestacija „Oktobar - Mjesec knjige“ u Tuzli otvorena je, upravo, Vašim predstavljanjem. Iz ugla čitaoca, to je, ipak, čast za pisca, iz ugla pisca – vrijedi li više javnosti predstavljati njihov rad?
- Pisac stvara iz unutrašnje potrebe da ono što je već stvoreno u njemu – voljom Stvoritelja (a sam to smatra neizrecivim), pokuša da riječima donese u svijet čitanja – među ljude, stvarajući tako nove svjetove. Književnost je upravo to: traganje riječima za neizrecivim i očuđavanje novih svjetova. Dakle, proces pisanja nije (samo) voljni čin, već je i predodređenje. Sve drugo što pisac jeste, njegova uloga u društvu, angažman, djelovanje – to je voljni čin. Naravno, pisac postoji isključivo u kontekstu, ako ne postoji čitalac, ako ne postoji društvo u kojem njegovo djelo živi, onda egistencija pisca ostaje vezana isključivo za onostrano, za polazište da je čovjeku darovan talenat od Boga i da između čovjkeka i Boga ostaje taj uzajamni odnos, kao krajnja destinacija postojanja teksta.
Kao autor, posebno važnim smatram taj odnos između javnosti (čitaoca) i autora. Mi imamo jedan procenat stanovništva koji čita, prati književne događaje i stalo joj je da opstanemo – dakle, imamo kritičnu masu, koja daje smisao postojanju i djelovanju književnih autora i izdavača. Nažalost, na tome se završava priča. Iza tog sloja društva, koji je važan, ali tako magličasto tanak, stoji društvo sa svojom zavjerom da uništi knjigu, uništi znanje, društvo koje je već poprilično uništilo autore i izdavače. I zbog jednih i zbog drugih, mi moramo istrajati. Izboriti se. Inkvizicija je spaljivala knjige. Od toga je samo gore ono što se danas u Bosni čini sa knjigama. Bilo bi bolje da ih spaljuju, jer bi to izazvalo bunt javnosti. Ovako, izdavače i autore društvo lagano eutanazira, prepuštajući Bosnu da bude kulturološka kolonija susjeda.
Obzirom da ste i pisac i izdavač, u kakvom je stanju danas izdavaštvo. Prodaju li se knjige i ko ih kupuje?
- U našim bibliotekama su mahom knjige koje su u Bosni objavljivane (do) devedesetih i knjige iz Zagreba i Beograda. Naše biblioteke imaju budžete za mršave plaće uposlenicima biblioteka, za manifestacije, ali većina biblioteka nema planiran budžet za proširenje bibliotečkog fonda. Onda se bibliotekari i nastavnici dovijaju, nabavljaju knjige na drugi način – mnogi to rade na sajmovima (prije svega Beograd). U Hrvatskoj i Srbiji nema PDV-a na knjige ili je on minimalan, a kod nas morate platiti PDV čak i na knjige koje poklanjate bibliotekama (a poklanjate ih jer ih bibliotekle neće nikada kupiti). Vlast nažalost ne razumije da nevjerovatnom brzinom postajemo kolonija Zagreba i Beograda. Ovdje čak neke udruge iz Hrvatske skautiraju naše mlade pisce, da bi im objavili prvu knjigu. Tako oni postaju zauvijek hrvatski pisci, za samo hiljadu-dvije eura.
Posljedica katastrofalno nepovoljnog ambijenta u kojem izdavači rade je činjanica da svi izdavači u Bosni i Hercegovini, na nivou godine, objave manje od 500 naslova. Standard u Velikoj Britaniji je 2.000 naslova na milion stanovnika. Dakle, mi bismo trebali imati, po tom standardu, bar 7.000 naslova godišnje. Toliki je tzv. potencijal tržišta. Nažalost, tu razliku nadomjeste izdavači iz Hrvatske i Srbije, koji ulaze ovdje kako žele, a mi skoro ne možemo svoje knjige prodavati u knjižarama u Srbiji.
Interesi i ciljevi
Sve Vaše do sada izdate knjige , tematikom su vezane, kako za Vaše podrinjsko porijeklo, tako i za sudbinu bosanskog naroda, Bošnjaka prvenstveno. Progoni, ratovi, negiranje Bošnjaka kao naroda itd.
- Pisac, gdje god da je ponikao, on crpi sokove toga tla. Moje odrastanje, življenje rata i perioda poslije njega, upravo na prostoru sjeveroistočne Bosne, neizbježno određuje i moje stavove, književne motive i ideje. Književni tekst, da bi preživio, ne može i ne smije biti u funkciji dnevne politike i bilo koje ideologije. Ali, književni tekst jasno mora da se odredi i bude na strani dobra. Sve drugo je besmisleno. Mi smo na ovome području akteri dešavanja historije. A naša historija je tako gusta, burna, mi je ne stižemo zabilježiti, a kamoli analizirati i učiti iz nje. Bošnjaci još nisu zabilježili najvažnije o Agresiji, zato i nismo naučili iz novije historije ono što smo morali naučiti. Bosna je već u novoj opasnosti, a lekcije koje smo trebali naučiti, ostavili smo za sutra. Sutra kada dođe, opet ćemo gomilati gradivo, a sve to plaćati izgubljenim teritorijama, izgubljenim životima, progonima... Susjedi imaju institute, vlade, službe... Oni rade na sistematskoj destrukciji Bosne, njenoga bića, a mi? Mi smo daleko od spoznaje da je sudbina Bosne prvi put u našim rukama. Svoju ulogu politički lideri danas svode na kadrovsku politiku i klijentelističko/ jaransko dijeljenje budžeta. Tu se završavaju interesi i ciljevi.
Samo je čudo kako Bosna opstaje sa ovakvim ljudima.
Da se razumijemo, ništa bolji od političara nisu oni koji bilo koju javnu funkciju (čak i predsjednika kućnog savjeta u ulazu) obavljaju mutno, sumnjivo, antibosanski... preferirajući recimo kupovinu elektro prekidača od manje povoljnog dobavljača. Takvi da mogu, oni bi prodali državu.
Dakle, ne leži srž problema samo u političarima. To je čitav društveni sloj ljudi koji zbog sitnih interesa, jedu srž ove zemlje.
Šta pisac može da učini na uspravljanju, što silom, što vlastitom nemoći, savijene bošnjačke kičme?
- Pisci su mnogo uradili na tome i danas rade. Posebno je važno da je bošnjački pisac generalnno, uz neke nečasne izuzetke, odabrao put mira i tolerancije, zapravo slijedeći iskonsko određenje Bosne, kao multietničke zajednice. Znamo da su pisci u nekim susjednim kulturama drugačije usmjeravali nacionalni put, promovišući zlo i isključivost. Trideset godina nakon agresije na Bosnu, sada se dešava jedan jak otpor, nemirenje sa činjenicom da sve odlazi u zaborav. Mnogi autori su u zadnjih pet godina nikli, rekli bismo niotkuda. Oni se nisu mogli miriti sa činjenicom da će umrijeti ono što oni nose u sebi – prije svega emocija koju je izazvala Agresija, koju je izazvao Genocid, rat... Kao čitalac i kao izdavač, jasno pratim ta kretanja. Autori su spoznali šta je ključni nedostatak bošnjačkog bića – to se sada mora prenijeti i na druge oblasti.
Kotromanići nisu stolovali u Sarajevu
Rekao si da ni jedan narod tako uporno ne relativizira svoju nesreću kao Bošnjaci. Ustvari, otkud Bošnjacima ta potreba, posebno, nakon iskustva od prije 30 godina da u javnom diskursu sve više relativiziraju svoju historiju, pa i vlastitu biografiju obilježenu progonima, ubistvima, masovnim grobnicama...?
